Za vrijeme svog mandata u Leedsu i Manchester Unitedu Éric Cantona je odigrao 156 utakmica u Premier ligi, a u pet odigranih sezona pod sir Alexom Fergusonom je osvojio četiri naslova prvaka i tako zacementirao status legende engleskog nogometa. Cantona je u cijeloj svojoj karijeri odigrao 156 premierligaških utakmica. Gareth Bale je u svojih osam sezona profesionalne karijere u Southamptonu i Tottenhamu došao do 166, dok je Philippe Coutinho u sedam sezona došao do 171 nastupa. Niko Kranjčar je u Portsmouthu, Tottenhamu i Queens Park Rangersu odigrao 154 utakmice. Time je ostao kratak za osam utakmica u odnosu na Dejana Lovrena, koji je za sedam sezona u Southamptonu i Liverpoolu skupio 162 premierligaške utakmice i tako postao Hrvat s najviše nastupa u Premier ligi.
Za usporedbu, Gabriel Jesus je odradio 159 utakmica u Premier ligi, a tek je u travnju navršio 25 godina. To je možda najbolja ilustracija toga koliko je već dugo na velikoj sceni.
Izbrojiti 160 nastupa u Premier ligi nije baš lagan zadatak niti nešto čime se puno stranih igrača može pohvaliti. Gabriel Jesus može. Možda nije bio u prva zvijezda momčadi, ali otkako je u siječnju 2017. iz Palmeirasa stigao u Englesku konstantno je u kadru Manchester Cityja i aktivno je sudjelovao u osvajanju četiri naslova prvaka.
Upravo to što je naučio funkcionirati bez toga da je prva zvijezda omogućilo mu je da toliko godina bude važan kotačić u momčadi Pepa Guardiole.
City sada ima klasičnu devetku, a to sužava prostor za Gabriela Jesusa
U Brazilu je Gabriel Jesus bio napadač — klasična devetka koja se primarno oslanjala na brzinu kako bi se ubacila iza leđa stoperima. Nije bio previše visok, ali bio je sasvim solidan u skoku i nije bio previše jak, ali bio je sposoban uzeti duel i sačuvati loptu kada je primi. Međutim, primarno je bio fokusiran na loptu i sve na što je bio koncentriran bili su golovi. Golovi kao takvi bili su najmanji problem; još kao tinejdžer je postigao 13 u 27 nastupa u brazilskoj Série A protiv suparnika koji se ne libe udarati po nogama, a to je jasan indikator da zna zabiti. Međutim, pitanje je bilo može li funkcionirati na premierligaškoj razini.
To je stepenica koji mnogi igrači nisu mogli preskočiti. Recimo, Gabriel Barbosa je bio najtalentiraniji napadač Jesusove generacije: debitirao je u A reprezentaciji sa samo 19 godina, a klupu mu je grijao Hulk, što je još podgrijavalo hype koji se stvorio. Inter ga je kupio iz Santosa za 30 milijuna eura, ali je cijena s bonusima mogla narasti na više od 50 milijuna. Problem je, međutim, bio u tome što se Barbosa nikada nije prilagodio sustavu igre u kojem nije prva zvijezda momčadi. Talent je imao, ali za opstati na toj razini europskog nogometa ili morate biti dominantni u stvaranju viška, kao Neymar, pa da postajete kontekst sami sebi, ili se morate prilagoditi sustavu. Gabriel Barbosa se nije prilagodio te je za Inter i Benficu odigrao 15 utakmica prije nego što se vratio u Brazil.
Nevjerojatno je koliko radi za momčad
Gabriel Jesus se prilagodio. To najbolje ilustrira podatak da je prošle sezone u Premier ligi 39 posto svojih minuta odigrao na poziciji centralnog napadača, 42 posto na poziciji desnog krila, a 18 posto na poziciji lijevog. Onaj preostali jedan posto otpada na utakmicu protiv Brentforda u kojoj Guardiola nije napravio nijednu zamjenu, a konstantno je rotirao Kevina De Bruynea prema desnoj aut liniji. Gabriel Jesus je u toj utakmici toliko ulazio u sredinu da su algoritmi analitičkih kuća njegovo kretanje klasificirali kao ono centralnog veznog igrača, što je dobar dio drugog poluvremena zaista i bio, s obzirom na to da se rotirao s De Bruyneom.
Dečko je u Englesku došao kao čisti napadač koji čeka da mu donesu loptu kako bi je proslijedio u gol postao je polivalentan igrač, što mu je pomoglo da pet i pol sezona potraje u ovako jakom Cityju i skupi 159 premierligaških nastupa.
Doduše, Jesusova najjača strana još uvijek su dodiri unutar kaznenog prostora. U prosjeku ima 7,7 dodira s loptom unutar suparničkog šesnaesterca. Kada to usporedimo s ostalim igračima u ligama Petice, onda je Gabriel Jesus među tri posto najboljih krilnih igrača po tom kriteriju i četiri posto najboljih centralnih napadača po prosječnom broju dodira s loptom.
Velik dio konteksta tog podatka otpada na to da igra u Cityju, najdominantnijoj momčadi u posjedu lopte koja konstantno donosi loptu pred suparnički gol i omogućava igračima velik broj kontakata s loptom u samoj završnici. Međutim, i sam je Jesus promijenio način na koji dolazi do tih kontakata — ne traži dribling, kompliciranje i puno dodira, što ga je često mučilo u ranijim fazama karijere. Direktan je i koristi dobro pozicioniranje u odnosu na stopere, što ga dovodi u situacije u kojima može odmah pucati po golu.
U tom je pucanju osrednje efikasan. Za City je zabio 95 golova i tome pridodao 46 asistencija, ali nikad nije zapravo naslijedio Sergija Agüera. Nevjerojatno je koliko radi za momčad i koliko otvara prostor dobrim kretnjama bez lopte. Prosjek od 14,9 pritisaka na suparničke igrače, 1,1 startova i 0,8 presječenih lopti svjedoči o tome da je riječ o jednom od najboljih presing napadača koje možete naći na toj razini; međutim, Gabriel Jesus nije onaj pravi killer, nije netko tko će iskoristiti pola šanse i zabiti gol.
Zato se Guardiola i odlučio na prodaju.
Stvar je u Haalandu
Odlazak Gabriela Jesusa je i simbolični okret nove stranice u Cityjevoj priči. Nikada nije bio najbitniji igrač u momčadi, ali 159 odigranih utakmica u Premier ligi jasno pokazuju da je imao svoju ulogu u osvajanju četiri naslova prvaka. Kada to usporedite s tim eda je Cantona do svoja četiri naslova došao s tri utakmice manje, onda je jasno da ta Jesusova uloga nije bila ni toliko sporedna. Bio je u drugom planu, ali je vrijedno odrađivao bitne zadatke i davao neke bitne golove; onaj za vodstvo protiv Liverpoola u utakmici koja je završila 2:2 ili onaj za pobjedu protiv Chelseaja.
Na kraju krajeva, Jesusu je tek 25 godina. Pokazao je ogromni napredak u pozicioniranju i čitanju igre, popravio je tajming utrčavanja tako da je od lika koji je bio stalno u zaleđu postao napadač koji se spustio duboko ispod prosjeka, a još uvijek ima odlične fizičke predispozicije. Gabriel Jesus tek ulazi u svoje najbolje nogometne godine i upada u prototip Pepovog napadača.
Stvar je u tome što je City kupio Erlinga Haalanda. Tu je i Julián Álvarez koji u Argentini pokazuje puno zanimljivih karakteristika koje je pokazivao i Gabriel Jesus dok je bio u Brazilu, ali Haalandov dolazak je čin koji mijenja ravnotežu. Haaland označava početak nove etape razvoja momčadi, a u njoj naglasak više nije na radnom napadaču koji gura momčad iz drugog plana odrađujući sve one ‘nevidljive’ stvari. Sada su uloge tako podijeljene da napadač mora biti u prvom planu i svojim golovima vući momčad.
Polivalentnost u napadu pretvorena je u nešto prilično očito. Potencijalno nezaustavljivo, ali puno manje fleksibilno i puno manje Pepovo u odnosu na ono što je dosad igrao i što je Jesus utjelovljavao. S Haalandom u momčadi Guardiola neće koristiti Phila Fodena kao lažnu devetku, neće rotirati vezne igrače niti će tražiti od krila da pune kazneni prostor. City sada ima klasičnu devetku, a to sužava prostor za Gabriela Jesusa koji je radio hrpu važnog posla iz drugog plana. Upravo zbog toga je i opstao na toj razini. Nekako ispod površine, ali uvijek u važnoj ulozi i konstantno na travnjaku jer je bio Pepov napadač, točno onako polivalentan da napad može biti potpuno fleksibilan.
