Prošle sezone je u u prvoj četvrtfinalnoj utakmici Lige prvaka Hugo Lloris obranio jedanaesterac Sergiju Agüeru pri rezultatu 0:0, a na kraju je Manchester City ispao zbog gola u gostima. Ista stvar se dogodila i jučer. Naravno, nema nikakve garancije da bi City prošao Tottenham u Ligi prvaka da je Agüero zabio svoj penal niti itko može sa sigurnošću tvrditi kako bi jučer pobijedio da Lloris nije obranio udarac İlkayju Gündoğanu na 0:0, ali tu se već formira određeni uzorak.
“Prošla sezona bila je nevjerojatna za nas, ali ipak su ljudi govorili da nismo osvojili ništa u Europi”, sažeo je Pep Guardiola ono što zapravo svi misle, “i zato, ako ne osvojim naslov u Ligi prvaka, moj boravak ovdje bit će prosuđen kao neuspješan, poprilično sam siguran u to”.
Koliko god dvije sezone u Premier ligi bile dominantne, Lige prvaka je i dalje ostala glavna tema. Guardiola je u dvije sezone osvojio 198 bodova što je rezultat izvan svake pameti i usput je pomeo sve rekorde, ali se njegov uspjeh mjerio samo kroz perspektivu rezultata u Ligi prvaka.
Zbog toga ti penali imaju toliko veliko značenje. Ne radi se tu samo Agüeru prošle sezone protiv Tottenhama; Thomas Müller je promašio jedanaesterac koji je Bayern imao u polufinalu Lige prvaka protiv Atlético Madrida za odlazak na 2:0, a još prije toga je Lionel Messi promašio jedanaesterac protiv Chelseaja pri rezultatu 2:1 u polufinalu Lige prvaka 2012.
City nije izgubio zato jer se Guardiola ne zna braniti; izgubio je zato jer nije zabio ništa od prilika koje je stvorio
Da bi se ostvario rezultat u Ligi prvaka, treba zabiti te penale.
Naravno da Guardiola nije kriv što su Agüero, Müller i Messi promašili svoje penale. Međutim, činjenica je kako su ti promašaji činili razliku u utakmicama koje su završavale na jednu loptu razlike i kako je zbog njih Guardiola ispadao. Da su Agüero, Müller i Messi zabili ono što se očekuje od njih, Guardiola bi imao još najmanje dva finala Lige prvaka i prošle sezone bi igrao polufinale s Ajaxom. U Ligi prvaka, kad utakmice postanu nevjerojatno izjednačene, potrebno je zabiti sve što se otvori i tu promašeni penal obično znači ispadanje.
Sva ta dominacija
Uostalom, ovu utakmicu smo već gledali u prvom dijelu sezone kad je Tottenham vodio Mauricio Pochettino. I onda je City dominirao utakmicom još više nego ovaj put, ali je konačni rezultat bio 2:2.
Upravo zbog toga utakmica s Tottenhamom za Guardiolu nikako nije bila tek nevažna prvenstvena utakmica. Bodovi, doduše, nisu bili ključni jer Liverpool je ionako već osvojio prvenstvo i City će usprkos svemu biti drugi, a ni bitke protiv Joséa Mourinha više ne izazivaju emocije kakve su nekad izazivale. Ta utakmica za City ima težinu isključivo u kontekstu pripreme za Ligu prvaka, kao dio Pepove potrage za rješenjima. Zato je ovaj poraz važan i zato mora malo zamisliti sve u Cityju. Ne zbog samog poraza, nego zbog načina na koji se dogodio.
Primarni problem nije u tome što je Tottenham zabio dva gola iz tri udarca niti se iz toga može izvući zaključak kako se Guardiola ne zna braniti. Glavni problem je u tome što City nije zabio ništa od svih prilika koje je stvorio, a stvorio ih je sasvim dovoljno.
City je loptu imao 38 minuta i 11 sekundi čistog vremena, dok je Tottenham imao 20:03 posjeda. City je čak u 82 posto svojih posjeda uspio s loptom prijeći na suparničku polovicu, a u Tottenhamov kazneni prostor je loptu donio 27 puta. Tottenham je centar s loptom prošao svega 40 puta, a u Edersonovu kaznenom prostoru je bio samo šest puta. City je imao 18 udaraca, pet puta je pogodio unutar okvira gola, jednom je pogodio stativu i imao je jedanaesterac.
I sva ta dominacija Cityju nije bila dovoljna da zabije gol.
Doduše, nekad je promašena šansa samo promašena šansa i nema dublje značenje koje se može analizirati osim individualne pogreške. Ljudi promašuju ono što obično zabiju i to je sasvim legitiman razlog zašto City nije dobio utakmicu. Ili barem dio razloga, jer Cityju se to malo prečesto ponavlja da bi bilo slučajno i da za to ne bi postojao drugačiji razlog.
Da bismo shvatili zašto je to tako, trebamo promatrati kako je City uopće došao u sve te šanse i na koji način je u Tottenhamov kazneni prostor ušao skoro jednako puta koliko Tottenham u suparničku polovicu terena.
Pitanje koncepta
Ključna figura u razbijanju dubokih obrana kakvu je igrao Tottenham — a nešto slično će igrati i Real Madrid u Ligi prvaka — jest Agüero. Kad se suparnik povuče u zonu 4-4-2 i oduzme Cityju opcije igranja kroz vezni red, Agüero sa svojim kretanjem bez lopte postaje taj koji zapravo ‘stvara’ prostor.
Agüero koristi to što je Kevin De Bruyne pozicioniran visoko između Tottenhamovih linija i spušta se prema lopti napadajući prostor između dvojice centralnih veznih u 4-4-2. Dolazeći im iz sjene, iz pravca u kojem ga ne mogu vidjeti, Agüero se pozicionira tako da može primiti loptu, a kako za sobom povlači Tobyja Alderweirelda koji ga prati, ostavlja rupu na poziciji stopera u koju može utrčati De Bruyne.
To Cityju otvara opcije ulaska u samu završnicu. Agüero može zatvoriti trokut s lijevim bekom i lijevim krilom te stvoriti višak, jer desni bek Spursa mora ispratiti De Bruynea, može odigrati preko Rodrija na trećeg čovjeka, a može se i sam pokušati okrenuti i gurati u dubinu za De Bruynea. Ukratko, Agüero manipulira suparnikom, ostatak momčadi kontrolira prostor i City ima dovoljno opcija za kvalitetan ulazak u završnicu.
Tu dolazimo do dvaju problema koja donekle objašnjavaju nulu na semaforu.
Prvi je taj da je najlakše zabiti gol iz tranzicije jer ima najviše mjesta. U suštini, čak i u postavljenom napadu pokušavate imitirati uvjete iz tranzicije, pokušavate navući obranu na jednu stranu kako biste je izigrali i doveli igrače na drugoj strani terena u situaciju u kojoj će licem napadati prostor prema suparničkom golu. U ovakvoj igri to je teško za napraviti; suparnik je postavljen kompaktno i duboko na svojoj polovici, tako da i kad donesete loptu u opasnu zonu, možete računati da će vas ondje dočekati gužva i da će biti jako malo prostora koji možete napasti. Tu dodatnu dimenziju problemu daje činjenica da je Agüero najbolji realizator na terenu, a da on zapravo u završnicu silom prilika dolazi iz drugog plana i ne čeka loptu u sredini, gdje ga želite.
Međutim, to je pitanje koncepta i nije nešto što se može promijeniti. To je naprosto cijena ovakvog načina igre jer u nogometu ne postoji savršeno rješenje i sve što donosi prednost na jednoj strani automatski znači manu koju suparnik može iskoristiti na drugoj. Ne postoji savršen strateški plan igre i to je super stvar, jer to daje različitost zbog koje je nogomet tako zanimljiv. Kad bi postojalo savršeno rješenje, nekakav univerzalan točan odgovor na sva pitanja u nogometu, onda bi svi igrali tako i nogomet bi vrlo brzo postao jako dosadan. City kvalitetom igre u posjedu sabije suparnika u kazneni prostor i tu se stvara gužva koja otežava realizaciju, usprkos tome što je stvorio sasvim dovoljno šansi.
Logika koja pada u vodu
Drugi problem je Gündoğan. Na stranu promašeni penal, njegova uloga u momčadi je nedovoljno definirana jer svojim profilom ne može odgovoriti zahtjevima pozicije.
Gündoğan je kvalitetan igrač, ali loše se snalazi u međuliniji u kojoj se mora pozicionirati kako bi momčad imala dobru strukturu u napadu. Tu u uskom prostoru nije dovoljno okretan, nema dovoljno dobar dribling kojim se može riješiti suparnika, niti je dovoljno brz u kretanju i odigravanju. Ukratko, to je pozicija za Bernarda Silvu, ne za Gündoğana koji je na grafici gore (označen strelicom) u džepu prostora, ali nije opasan po gol jer ne može dati okomitost u desnom halfspaceu. Odigrao je on sasvim korektnu utakmicu, imao je 83 točna dodavanja s 90,2 posto uspješnosti, dva ključna dodavanja, 3/4 točne duge lopte kojima je okrenuo stranu, 5/7 osvojenih duela, ali je imao nula driblinga iz nula pokušaja i to je veliko ograničenje za poziciju i ulogu koju igra.
Jedina logika je da ga Guardiola postavlja kako bi u svojoj potrazi za rješenjima koja će mu biti korisna u Ligi prvaka dobio dodatnog igrača koji će mu osigurati defenzivnu tranziciju i prevencijsku obranu, računajući kako je u tim segmentima Gündoğan bolji od Bernarda i Davida Silve. Naprosto, Guardiola radi kompromis kojim nauštrb napada i opasnosti u zadnjoj trećini pokušava stabilizirati obranu.
Međutim, ta logika pada u vodu kada vidimo kako City prima golove. Obrana nije ništa bolja zato što je Gündoğan na terenu i Guardiola samo gubi dodatnog čovjeka koji može biti opasan po gol u desnom halfspaceu kada se suparnik povuče u svojih 30 metara, što je na ovoj razini velika cijena.
Na kraju krajeva, to i jest problem. City nije izgubio zato jer se Guardiola ne zna braniti; izgubio je zato jer nije zabio ništa od prilika koje je stvorio. A da bi napravio rezultat u Ligi prvaka — jedino prema čemu ljudi sude Guardiolinu uspješnost, čega je i sam svjestan i zbog čega su mu ovakve utakmice potraga za rješenjima — potrebno je zabiti sve što stvoriš.
Jer kad utakmice postanu nevjerojatno izjednačene, promašaji obično znače ispadanje.
