Svaki Guardiolin komentar ove vrste je pomalo smiješan, pogotovo ako imate na umu da je City u ovom prijelaznom roku iskeširao 100 milijuna funti za Jacka Grealisha. Ako su napadači toliko važni, mogao je to uložiti u takvu vrstu pojačanja jer Chelsea je otprilike isti iznos poslao u Inter za Romelua Lukakua. Međutim, poanta njegova odgovora nije bila žalopojka za napadačem i izigravanje žrtve. Svjedoči tome i nastavak odgovora u kojem je naglasio kako je City godinama imao privilegij korištenja takvog igrača u vidu Sergija Agüera. Stvar je u tome da je on, prema Guardiolinim riječima, zadnjih godinu i pol dana prečesto bio ozlijeđen tako da ga nije mogao koristiti kao dotad.

“Preživjeli smo bez Agüera na dobar način — tako što smo igrali kao momčad“, glasio je Guardiolin nastavak usporedbe s konkurentima koji imaju klasične napadače. “Sada postoje dvije opcije: žaliti se ili nastaviti igrati kao momčad, gajiti naš stil nogometa kod kojeg svi napadamo kao što smo radili u prošloj sezoni.”

Utakmica protiv Chelseaja pokazuje da Guardiolin recept složne braće možda može upaliti i ove sezone

Utakmica protiv Chelseaja je pokazala da to nisu samo prazne riječi. Guardiola zna da nema klasičnog napadača vrhunske klase — nekoga poput Agüera, Roberta Lewandowskog ili Samuela Eto’oa, kojeg je sam Guardiola istaknuo kao jednog od najboljih koje je trenirao — nego da do golova mora dolaziti tako što će cijela momčad surađivati u izgradnji napada i što će više igrača biti opasno po suparnička vrata iz različitih pozicija. Ukratko, City mora nedostatak igrača poput Lukakua, Cristiana Ronalda ili Kanea kompenzirati momčadskim pristupom i igrom koja će se osloniti na timske kvalitete umjesto na individualne kvalitete dominantne figure u napadu.

U zadnjem susretu ovih suparnika Thomas Tuchel je odnio taktičku pobjedu — i za nagradu osvojio Ligu prvaka — jer je na desnog beka stavio Reecea Jamesa, a César Azpilicueta je postavljen na poziciju bočnog stopera. Tako je dobio bržeg igrača na boku koji je izravno mogao odgovoriti na brzinu krila i mobilnijeg stopera, a to je bilo važno jer je Tuchel od stopera tražio da agresivnijim iskakanjem zatvaraju međuprostore.

Podijeljena Chelseajeva momčad

S druge strane, Guardiola se prekombinirao, ali ne zbog toga što je igrao bez klasične devetke ili zato što mu je İlkay Gündoğan igrao zadnjeg veznog. Cityjev menadžer je pogriješio kada je odlučio igrati s klasičnim krilima i kada je Raheema Sterlinga i Riyada Mahreza postavio na same aut linije, čime ih je izolirao i posljedično izgubio ono što mu je bio sastavni dio igre — kombinatoriku cijele momčadi i činjenicu da je više igrača opasno po gol. Sterling i Mahrez su na krilima bili daleko od igre u kojoj nisu sudjelovali onako kako trebaju sudjelovati igrači koji ispred sebe nemaju dominantnog napadača, a bili su daleko i od pozicija iz kojih mogu ugroziti gol, tako da je Guardiola praktički ostavio momčad s dva igrača manje u ključnim fazama igre, a Chelsea je taj poklon iskoristio kako bi lagano iskontrolirao utakmicu.

Guardiola nije ponovio takvu pogrešku. Ovaj put je City gradio napade sa svih 11 igrača. Međutim, ključni aspekt utakmice je bio još jedan momčadski element koji je Guardiola iskoristio: presing.

Za razliku od finala Lige prvaka, ovdje je Guardiola krila koristio usko. Chelsea je otvarao napade s trojicom stopera, tako da je bilo teško očekivati da će itko moći kvalitetno stisnuti tako postavljenu zadnju liniju i onemogućiti distribuciju lopte na početku napada. Pritisak na zadnju liniju bi zahtijevao barem četvoricu igrača u visokom pritisku. Kako bi riješio taj problem Guardiola je odlučio da Gabriel Jesus, kao desno krilo, ima primarni zadatak pozicionirati se tako da onemogući da bočni stoper odigrava loptu na Jorginha.

Kada je Jesus to odradio i kada je City usmjerio Chelsea na jednu od strana odigravanjem na bočnog stopera, onda su Cityjevi bekovi iskakali visoko na suparničku polovicu u pritisku na Chelseajeve bekove. Zapravo, oni su bili taj četvrti koji je nedostajao za uspješan pritisak na loptu.

Vidite koliko je Kyle Walker visoko u ovoj situaciji i sjetite se situacije u drugom poluvremenu u kojoj João Cancelo iskače i oduzima loptu na 75 metara od svog gola te gura suigrača u šansu. Situacija dodatno dobiva na težini jer je City igrao s četvoricom u zadnjoj liniji, sa samo dvojicom stopera koji su im osiguravali leđa u usporedbi sa Chelseajevim bočnim igračima koji su iza sebe imali trojicu stopera.

Tuchel je pokušao kompenzirati situaciju u kojoj se patio sa suparničkim presingom tako što je još dodatno spuštao vezni red. Kao što vidimo na grafici, često su se Jorginho i Mateo Kovačić spuštali u vlastitih 20 metara kako bi primili loptu, a s obzirom da su oba Chelseajeva beka ostajala nisko, Tuchelu se momčad podijelila na dvije grupe. S jedne strane su bila petorica obrambenih igrača plus Jorginho i Kovačić u niskom prilazu po loptu, a s druge Lukaku i Timo Werner 40 ili 50 metara dalje s N’Golom Kantéom u brisanom prostoru.

Cijena koju Pep mora platiti

S kvalitetnim Cityjevim presingom i bez opcija za dodavanje u iduću liniju, Chelsea nije mogao iznijeti loptu. Njegovi su igrači ostali osuđeni isključivo na duge lopte prema naprijed, a sve da Lukaku ili Werner dobiju duel, oni ne mogu zadržati posjed jer je ostatak momčadi predaleko da pokupi drugu loptu.

S toliko igrača nisko koji su bili potrebni da bi se nosio s Cityjevim presingom, Chelsea naprosti nije mogao iznijeti loptu; a kada je Tuchel podigao stopere natrag, našao se u još većem problemu. Chelsea ni tako nije mogao otvoriti napad ništa bolje nego kad je stajao nisko i povučeno, a samo su se pojavile još dodatne rupe u zoni kojima su se gosti nadali.

Jedan od glavnih razloga zašto City nije bolje iskoristio svoju dominaciju krajem prvog i početkom drugog poluvremena bio je nedostatak pravih dubinskih kretnji koje bi iskoristile otvorene rupe.

Phil Foden se, kao lažna devetka, spušta u međulinijski prostor i prima okomitu loptu od Rodrija, ali tu vidimo koliko su Bernardo Silva i Kevin De Bruyne izvan vlastite zone komfora. Niti Bernardo radi kretanje prema natrag kako bi otvorio liniju dodavanja prema sebi, niti De Bruyne napada prostor iza Fodenovih leđa koji mu je otvorio spuštanjem. To je ono što je u nekoliko situacija nedostajalo Cityju da završi posao. Jednostavno, kao da igrači ponekad čekaju da lopta prvo dođe njima, pa će onda napraviti kretnju prema naprijed.

I to je ono što Guardiola misli kada kaže da su napadači specijalisti.

City je bio bolji od Chelseaja, i to puno bolji. Na kraju je posjed lopte stao na 59 posto, što je još i dobro jer se netom prije Jesusova gola popeo i iznad 70 posto, a broj udaraca se popeo na 15 prema pet Chelseajevih uz 13 udaraca iz kuta i tri velike prilike. Kada odigraš takvu utakmicu, onda je jasno da je pristup bio dobar, da je taktika pogođena i da je momčad igrala timski. Ali kada takvu utakmicu dobiješ 1:0 i moraš do zadnjeg časa strahovati hoće li neka ekstraklasa vratiti suparnika u život, onda nije napravljeno dovoljno da se realiziraju stvorene šanse.

Međutim, to je cijena koju Guardiola mora platiti. S jedne strane ima situaciju u kojoj mu svih 11 ljudi sudjeluje u izgradnji napada i nitko mu se ne šverca u presingu, što vjerojatno ne bi bio slučaj da ima napadača od 25 golova, jer bi vjerojatno u takvim okolnostima štedio snagu za završnicu. To Guardioli omogućava da ima utakmice u kojima će stvoriti hrpu šansu po momčadskim principima. Ali, s druge strane, ima i situaciju da će mu puno tih prilika propasti jer nema nekoga tko će utrpati gol, nekoga tko će napasti ovaj prostor jer nerealno je očekivati da će to napraviti De Bruyne. To naprosto nije njegova karakteristika ni navika, to bi trebao biti dio posla napadača kojeg City nema.

Ali se jako dobro snalazi i u igri bez njega, oslanjajući se na momčadsku igru u kojoj će biti opasno više igrača i s više pozicija. Upalilo je lani, a utakmica protiv Chelseaja pokazuje da Guardiolin recept složne braće u kojem su svi jednaki možda može upaliti i ove sezone, iako je zamor materijala sasvim normalna stvar za ovakve momčadi.