Kada se vraćate unatrag, gotovo za svaku sezonu možete naći onu točku koja se izdvaja kao ključna u osvajanju naslova i oko koje možete graditi narativ.
Prošle je sezone to bila utakmica na Etihadu u kojoj su se sedam kola prije kraja susreli Manchester City i Liverpool i u kojoj je momčad Pepa Guardiole u drugom poluvremenu iskontrolirala suparnika. Taj je bod bio ključan da City do kraja drži sudbinu u vlastitim rukama, pa čak i u zadnjem kolu na 0:2 protiv Aston Ville. Godinu prije je prekretnica sezone bila utakmica protiv West Bromwich Albiona. City je tog dana remizirao protiv momčadi koju je tada vodio Slaven Bilić i držao je tek osmo mjesto, ali Guardiola je tada prvi put koristio Joãa Cancela kao dodatnog veznog nakon čega je nanizao 15 uzastopnih pobjeda. Godinu prije toga utrku za naslov je prelomila ona situacija kada je udarac Sadija Manéa očišćen s gol crte, a kasnije je goal line tehnologija pokazala da su Liverpool od zgoditka dijelila samo dva centimetra.
Međusobni dvoboj Arsenala i Manchester Cityja je događaj s takvom težinom. To je utakmica koja ima potencijal postati točka kojoj ćemo se u retrospektivi ove sezone vraćati i izdvajati je kao ključnu za osvajanje naslova.
Prije nego što je Anthony Taylor dao znak za početak utakmice na Etihadu, analitičke su kuće i jednom i drugom klubu davale po 48 posto šansi da će na kraju sezone postati prvak. Međusobni je dvoboj bio savršeni poligon za prebacivanje prednosti na jednu stranu. A samim time je bilo nevjerojatno bitno osvojiti sva tri boda. To su tri boda koja mogu okrenuti cijelu sezonu.
Pobjeda protiv Arsenala nudi narativ ključne točke sezone. Međutim, ona Guardioli nije ponudila rješenje
Guardiola je pogriješio u pripremi utakmice. City, objektivno gledajući, nema lijevog beka. Cancelo je ove zime poslan na posudbu u Bayern, Oleksandr Zinčenko je prošlog ljeta prodan baš u Arsenal, a Benjamin Mendy je veći dio svog ugovora proveo po zatvorima. Guardiola povremeno na toj poziciji koristi Nathana Akéa koji je u suštini stoper ili Sergija Gómeza. Ovaj put se odlučio za nešto drugo. Zapravo, odlučio se za ono što je napravio prošli tjedan protiv Aston Ville.
Manchester City već neko vrijeme napade otvara s trojicom igrača u zadnjoj liniji. Ispred te trojice su još četvorica veznih složeni u kvadrat te dva klasična krila uz klasičnog napadača. U suštini je takva formacija samo suvremena varijacija sustava WM, koji je prije stotinjak godina koristio Herbert Chapman kako bi raširio teren, dobio više kontrole u centralnim zonama i onemogućio suparnike da mu napadačku liniju hvataju u ofsajd zamke.
Bernardo Silva na lijevom boku
Iz Cityjeve perspektive taj raspored 3-2-2-3 — ili, kako to vani nazivaju, formacija 3-box-3 — ima smisla u kontekstu iskorištavanja kvaliteta koje donosi Erling Haaland, ali i sakrivanja njegovih nekompatibilnosti s Pepovom idejom koje su često dolazile do izražaja kad je City trebao pomoć napadača u izgradnji napada.
U rasporedu 3-2-2-3 City ima dvojicu igrača između linija čak i bez spuštanja napadača. Haaland radi svoj posao i razvlači obranu u dubinu. Riyad Mahrez ostaje uz lijevu aut liniju, a Jack Grealish uz desnu i daju momčadi širinu, dok se İlkay Gündoğan i Kevin De Bruyne nalaze između linija kao dvije desetke. Možda se može raspravljati je li eventualno Phil Foden bolje rješenje od Gündoğana u uskim prostorima, ali okupacija zona koje u ovom trenutku drže Gündoğan i De Bruyne ključna je za Cityjev stil igre.
Na kraju krajeva, City u ovoj formaciji ima sjajnu geometriju igre. Stoperi mogu surađivati s veznjacima, distance između igrača su relativno kratke i bez ikakvih problema se formiraju trokuti za izmjenu kratkih dodavanja.
Savršenog smisla ima i sam izbor igrača u bazi veznog reda. Rodri je taj koji daje ritam momčadi gomilom točnih dodavanja, odlično se pozicionira, zna čitati igru, ali neće probiti suparničku liniju. Bernardo Silva hoće. On je igrač koji redovito prelazi najveću kilometražu; ima energiju, agilan je, dobro se kreće i može povući loptu u nogama do same završnice ili odigrati dodavanje koje će probiti suparničke linije. Njih dvojica se odlično nadopunjuju i Cityju nude opcije za bolju progresiju napada iz svoje polovice.
U čemu je onda Guardiola pogriješio? U tome što je odlučio adaptirati obrambenu ideju i zatvoriti Arsenal rotacijom koja nije držala vodu.
Bernardo Silva (označen zvjezdicom) je u fazi obrane iz veznog reda prelazio na lijevog bočnog igrača. City se branio s četvoricom u zadnjoj liniji. Krila su pratila suparničke bekove koji imaju naviku ulaženja u sredinu terena, a Gündoğan i De Bruyne markirali centralne veznjake kad bi ovi odlazili široko, ali City se u suštini branio u 4-3-3 s Bernardom Silvom na lijevom boku.
Bukayo Saka ga je ubijao. Bez problema je stvarao višak, prisiljavao je Silvu na prekršaje i uzeo je šest od osam međusobnih duela.
“Odlučio sam se na nešto novo i bilo je grozno”, rekao je nakon utakmice Guardiola u izjavi za Amazon Prime. “Dopustili smo im da igraju. Naš je raspored bio takav da smo im dopustili da igraju, a Jorginho, Granit Xhaka i Alex Zinčenko će pronalaziti igrače iza naših linija ako im pustimo toliko vremena na lopti. U drugom poluvremenu smo se malo prilagodili. Rúben Dias je bio sjajan u izlascima prema Martinu Ødegaardu i bolje smo kontrolirali situacije.”
Zadnja stvar u toj adaptaciji je bila uvođenje Manuela Akanjija umjesto Mahreza, pomicanje Akéa lijevo i zatvaranje prostora oko Sake. Nedugo nakon toga, City je zabio drugi, a onda i treći gol, što je završilo utakmicu.
Ideja traži doradu
Kad podvučemo crtu, bila je ovo utakmica s najmanje posjeda i najmanje točnih dodavanja otkad je Guardiola preuzeo City. Ovih 36 posto posjeda je debelo ispod prosjeka koji City drži, čak i u velikim derbijima. Tu dolazimo do suštine priče. Mikel Arteta je u sezonu krenuo tako što je u prva tri kola izveo isti sastav. Nakon toga je Zinčenkova ozljeda malo poremetila ritam, ali Arsenal ima svoj standardizirani i dobro uštimani udarni sastav. U pet utakmica prije Cityja Arteta je na travnjak poslao identičnih 11 igrača.
Za usporedbu, Guardiola cijelu sezonu nije niti jedan jedini put izveo isti početni sastav kao kolo ranije. City ima ozbiljnu rupu na lijevom boku i ima Haalanda kojeg nije do kraja uklopio u ideju igre. On donosi svoje, ali i odnosi puno toga što je City činilo efikasnom momčadi, a to tjera Pepa da bude pragmatičan i da smišlja nova rješenja. Ovo protiv Arsenala nije bilo uspješno.
City je iskoristio katastrofalne pogreške Arsenalove obrane, upisao je pobjedu u možda i ključnoj utakmici sezone, a time je preuzeo ulogu favorita za osvajanje naslova. Šanse su mu s 48 posto odjednom skočile na preko 60 posto i sada se nalazi u jako poznatoj situaciji kakvu Guardiolina momčad obično iskoristi. Ali jednako kao što svaki poraz nije automatski loše pripremljena utakmica za koju je kriv trener i njegovo izmišljanje tople vode, tako ni svaka pobjeda nije automatski dobar posao.
Prilagođeni sustav WM ima smisla i City potencijalno može dobiti jako puno kontrole s kvadratom u sredini. Geometrija je u toj formaciji bolje prilagođena Cityjevu kadru nego u drugim formacijama, a okupacija međulinijskog prostora neusporediva je sa svima što je Guardiola pokušao ove sezone kako bi kompenzirao to da Haaland ne sudjeluje u kreaciji. Ali Bernardo Silva može igrati na lijevom boku kada City ima preko 70 posto lopte u nogama i kad se ne brani, tako da Silva zapravo ni ne igra na boku.
Pobjeda protiv Arsenala nudi narativ ključne točke sezone, slično kao i onaj remi s Liverpoolom prošle sezone. City je preuzeo ulogu favorita za naslov prvaka, a to su obično situacije kakve Guardiolina momčad uspješno rješava. Međutim, pobjeda protiv Arsenala nije ponudila rješenje kao utakmica protiv WBA prije dvije sezone. Tada je sve kliknulo i Pep je pronašao rješenje koje je okrenulo sezonu, a ovdje nije i Guardiola će morati još malo dorađivati ideju prije nego što naiđe na dobitnu kombinaciju.
