Chelsea je trenutačno najbolja reklama za nogomet. Gdje god se pojave, baby boomers Franka Lamparda garantiraju spektakl. Zna to i Jürgen Klopp, u kome je londonska momčad probudila nostalgična sjećanja na vrijeme provedeno u Dortmundu. Nijemac iz vlastitog iskustva zna da nije mladost ta koja plijeni pozornost, nego njena kvaliteta i način na koji pristupa svakom meču.
U kontinuiranoj potrazi za rješenjima koja će njegove igrače staviti u ulogu protagonista na terenu, Lampard vrhunski koristi prethodno stečena iskustva. Pritom ne bježi od kadrovskog eksperimentiranja i promjena formacije. Za potrebe ponovnog susreta s Liverpoolom odbacio je sustav 3-4-3 koji je koristio na posljednih par utakmica i vratio se na 4-3-3. Oporavak N’Gola Kantéa bio je jedan od ključnih razloga za donošenje takve odluke. Njegov najbolji igrač još jednom je pokazao kakav utjecaj ima na Chelseajevu igru.
Ohrabren obrambenom predstavom svoje momčadi u ogledu europskog Superkupa u Istambulu, Lampard je odlučio na isti način pokušati zaustaviti Liverpool. Prepuštanjem inicijative suparniku i dubokim blokom istovremeno je eliminirao prostor iza zadnje linije koji Mohamed Salah i Sadio Mané obožavaju napadati i prostor između linija u koji se spušta Roberto Firmino.
Između otvaranja 40 metara nebranjenog prostora protiv najbolje kontraške ekipe na svijetu i preživljavanja u divljini, Lampard je izabrao manje zlo
Suočena s takvom postavkom, Kloppova momčad obično prelazi na alternativni model igre u kojem ulogu glavnog kreatora u suparničkoj trećini terena od Brazilca preuzimaju bekovi. Naprosto je nevjerojatno koliko često je Liverpool spreman preko Trenta Alexander-Arnolda i Andyja Robertsona poslati loptu u suparnički šesnaesterac. Alternativni model igre zasnovan na centaršutu zapravo je obmana koja za cilj ima natjerati suparnika da radi ono što najmanje želi. Bez obzira na to koliko Alexander-Arnold i Roberston bili dobri u onome što rade, što broj direktnih asistencija itekako potvrđuje, Klopp zna da je vjerojatnost za pogodak nakon centaršuta u šesnaesterac napunjen suparničkim igračima često za glavu viših od njegovih napadača izrazito mala.
Umjesto toga, Klopp se nada kaosu koji će probuditi njegovog najboljeg playmakera.
Lampard izabrao manje zlo
Liverpoolovi suparnici su odavno upoznati sa zastrašujućim efektima gegenpressinga i zbog toga izbjegavaju kompliciranje u izgradnji napada. Duge lopte koje preskaču obrambenu postavku njegove momčadi spremne za presing već su koštale Kloppa u Njemačkoj, kada je Dortmund u posljednjoj zajedničkoj sezoni nadmudren i bez alternative jesenji dio prvenstva završio u zoni ispadanja iz Bundeslige. Nadati se drugačijem ishodu u Engleskoj, u vrijeme kada se svaki potez analizira do najsitnijih detalja, bilo bi besmisleno.
Zbog toga je Klopp odlučio vezati ruke svojim suparnicima i dovesti ih u situaciju da nemaju vremena misliti o dalekosežnim posljedicama.
Reakcija svakog obrambenog igrača na centaršut je otkloniti opasnost po svaku cijenu. No, za Liverpool tu predstava tek počinje.
Izbijena lopta iz šesnaesterca nema vlasnika, ona je ničija, a na svijetu nema bolje ekipe u osvajanju ničijih lopti od Liverpoola. Jordan Henderson, Fabinho i Gini Wijnaldum nisu igrači koji jednim pasom mogu riješiti utakmicu, ali kada zatvore obruč oko suparnika svojom sposobnostima čitanja igre i dobivaju duele, stvorit će dovoljno situacija da kazne nesređenog suparnika koji se tek treba konsolidirati nakon upravo odrađene obrambene akcije.
Lampard je svjestan da Liverpool uživa u kaosu koji stvara, ali između otvaranja 40 metara nebranjenog prostora protiv najbolje kontraške ekipe na svijetu i preživljavanja u divljini izabrao je manje zlo. Na kraju je utakmicu izgubio zbog dva gola iz prekida.
Onaj prvi, točnije Fabinhova individualna akcija i prekršaj kojeg će Alexander-Arnold kasnije pretvoriti u pogodak, još jednom je pokazala da Jorginho i Mateo Kovačić nemaju budućnost kao tandem veznih igrača u Premier ligi. Suviše spori i nedovoljno snažni, ne mogu se nositi za zahtjevima engleskog nogometa čiji frenetični tempo stavlja ogroman naglasak na igračeve fizičke i atletske sposobnosti. Chelsea je u ovom trenutku i individualno i timski suviše udaljen od momenta kada će utakmicu u potpunosti moći staviti pod svoju kontrolu, što znači da ogroman dio vremena provodi u tranzicijskoj igri, s kojom se navedeni dvojac teško nosi.
Dječje boljke
Stoga ne treba čuditi da Lampard insistira na strogo kontroliranim uvjetima u fazi napada.
Za razliku od utakmice u Istambulu kada je igru gradio oko Oliviera Girouda u vrhu napada, ovaj put je Liverpoolovu izuzetno visoku zadnju liniju odlučio testirati utrčavanjima Tammyja Abrahama. Ulogu kreatora na sebe je preuzeo Willian.
Lampard je odlično proučio ponašanje Liverpoolovih igrača u obrambenoj postavci i rotiranjem Kantéa i Williana oslobađao Brazilca u međuprostoru. Insistiranjem na ulasku stopera u igru s loptom u nogama prisiljavao je suparničku obranu na rotacije, čime je Chelsea dolazio do kanala za otvorene pasove. Obično je Andreas Christensen bio taj koji je mogao birati između pasa kroz linije za Williana, koji bi onda povratnim pasom za Jorginha aktivirao igru ‘na trećeg čovjeka’, ili samostalno tražio rješenje proigravanjem jednog od igrača na leđima suparničke zadnje linije ili direktnim proigravanjem jednog od napadača u prostor. Upravo na ovaj način je Abraham došao do najbolje šanse iz otvorene igre u prvom poluvremenu.
Pred kraj prvog poluvremena Chelsea zbog ozljede ostaje bez Christensenovih organizatorskih sposobnosti, ali na Lampardovu sreću Liverpool u nastavku susreta značajno obara intenzitet i povlači zadnju liniju 20 metara bliže svom golu. Takav razvoj situacije ispostavio se idealnim za domaću momčad, koja je nakon ulaska Kurta Zoume imala dvojicu snažnih i atletičnih stopera sposobnih tržati visoku zadnju liniju i kontrolirati suparničke kontranapade. Bez visokog presinga s kojim su se morali suočiti, organiziranje napada mogli su prepustiti Jorginhu i Kovačiću, što je Chelsea potpuno vratilo u utakmicu.
No, Lampardova momčad je još jednom, u sličnim okolnostima kao onomad u Istanbulu, ostala bez rezultata.
Žele li postati nešto više od jednogodišnje atrakcije i reklame za nogomet, njegovi igrači se moraju riješiti dječjih boljki i uskoro početi pretvarati ovakve predstave u bodove. Prva pobjeda na Stamford Bridgeu bila bi pravi korak u tom smjeru. Idući vikend ne može doći prije.
