Je li pretjerano reći da je Dinamo odigrao najzreliju europsku utakmicu ove sezone?
Da bi prošao tvrde, iskusne i žilave Čehe, Dinamo je morao odigrati barem na razini viđenoj u grupnoj fazi i pri tom stići zaostatak iz prve utakmice. Ne samo da je stigao zaostatak, Dinamo je tricom u mreži Matúša Kozáčika potvrdio svoju kandidaturu za puno ozbiljniji rezultat od samog prolaska skupine. U impresivnih 90 minuta o kojima će se još godinama pričati Dinamo je imao potpunu kontrolu nad utakmicom i rezultatom. Iako je bio isključen tijekom utakmice i mokar nakon nje, Nenad Bjelica nije mogao sakriti potpuno zaslužene trenutke sreće i zadovoljstva.
Kako njegova ekipa napreduje, tako napreduje i njen trener. Kao glavni nedostatak iz prve utakmice označio je reakciju poslije odmora, presudni trenutak u domaćem preokretu. Dinamo je izgubio kontrolu utakmice i bez obzira na to što Česi nisu stvorili ozbiljne prilike konačni je rezultat nalagao promjenu plana za uzvrat.
Bjeličin je plan savršeno funkcionirao i njegov je plavi orkestar osigurao barem još dva koncerta na velikoj pozornici. Ali zašto bi na tome stao?
U slaganju istog imao je pomoć kroz povratak određenih kadrovskih rješenja. Umjesto suspendiranog Petra Stojanovića, mjesto bočnog preuzeo je Sadegh Moharrami, ali veći utjecaj desne strane u igri Dinamo je dobio povratkom Izeta Hajrovića na krilnoj poziciji. Treću i posljednju izmjenu u odnosu na prvi susret Bjelica je učinio postavljajući Ivana Šunjića umjesto Amera Gojaka. Bosanskohercegovački veznjak je pod Bjelicom postao standardan i veoma koristan za sustav, ali u ‘ratu’ za ničije lopte protiv agresivne suparničke sredine bolje je odgovarao igrač Šunjićevih karakteristika. Dani Olmo dobio je više slobode u igri, posebno u napadanju dubine i stvaranju viška jer je iza sebe imao dvojicu igrača koji su mu čuvali leđa.
Njegov kolega na drugoj strani imao je znatno više problema složiti idealnu postavu. Ozljedom Lukáša Hejde te zarađenom suspenzijom Romana Hubníka, Pavel Vrba je morao pronaći novu opciju. Problem za Vrbu bio je što više na rosteru nije imao igrača kojima je pozicija stopera prirodna. Ali netko je morao uskočiti, a izbor je pao na iskusnog lijevog bočnog Davida Limberskog. Tako oslabljena posljednja linija gostiju bila je Dinamova ulaznica za sljedeću fazu Europske lige.
Petković tjerao strah u kosti
U branjenju linije i vlastitog gola češki su stoperi pokazali odličnim u grupnoj fazi Lige prvaka, ali postaju izrazito ranjivi onda kada moraju napustiti zonu branjenja. To je vješto prikazao Bruno Petković kad je izvlačenjem iskusnog, ali sporog kapetana Hubníka otvorio priliku za Olmovo utrčavanje. Zato je Bjelica za uzvrat odlučio ponoviti plan iz Plzeňa, uz nekoliko dodatnih poboljšanja u fazi napada.
Kao u prvoj utakmici, Viktoria se branila u formaciji 4-4-2, gdje su dvojica igrača u prvoj liniji pokušavali ograničiti Dinamovo iznošenje lopte iz obrane. Ono što je naizgled bila najveća prednost gostiju, postao je njihov najveći problem. Bjelica je jednostavnim korištenjem cijele širine terena razvukao suparničku obranu i otvorio priliku za ostvarivanje vertikalne konekcije u međuprostoru. Podizanje bočnih igrača na suparničku polovicu fokusiralo je gostujuća krila, a nešto šire postavljene osmice kretanjem otvorile priliku za dodavanje u centralni prostor.
Spuštanje Petkovića u međuprostor bio je samo jedan dio plana jer je pravi cilj bilo proigravanje Marina Leovca na lijevoj strani. Petković bi odigrao povratno dodavanje prema Olmu a Mislav Oršić bi svojim kretanjem prema sredini otvorio cijelu lijevu stranu za Dinamova lijevog bočnog. Za razliku od prve utakmice, Hajrovićev je ulazak ponudio opciju više na suprotnoj strani. Njegove kvalitete u igri s loptom kroz dribling ili proigravanje bile su dovoljne kako bi se skrenula pažnja obrane na tu stranu te dodatno otvorila priliku Petkoviću da učini ključnu razliku protiv gostujućih stopera.
Bivši napadač velikog broja talijanskih klubova unio je strah u stare kosti čeških stopera jer ih je tjerao na dvojbu, a pri nijednoj odluci zapravo nisu imali šanse. Kada su mu dopustili višak prostora, ostvario je razliku kroz dribling ili proigravanje. Izlaskom iz obrane, Petković bi osvojio izravni duel, a napuštanjem pozicije bio je otvoren prostor za utrčavanje nekog od Dinamovih igrača. Tijekom ove dvije utakmice, s ukupno 49 duela nametnuo se kao centralna Dinamova točka.
Ali golovi, barem sinoć, nisu došli iz pozicijske igre.
Izuzev par Petkovićevih pokušaja u ograničavanju prostora vrataru za dodavanje ili ispucavanje, Dinamo nije koristio visoki presing u istom intenzitetu kao u prvoj utakmici. Braneći se u većinom u srednjem i niskom bloku, bio je to ‘moderni’ Dinamo na kakav smo naviknuli u grupnoj fazi Europske lige. U standardnoj obrambenoj formaciji 4-1-4-1, Bjelica je učinio važnu korekciju. S obzirom na to da su Česi u drugom poluvremenu najviše pokušavali preko Milana Havela, a podizanjem bočnih igrača dolazili bi u brojčanu prednost nad Dinamovom obranom, Oršić je dobio zadatak braniti Havela kada bi desno krilo Joel Kayamba ušao u sredinu.
Položen ispit zrelosti
Mala Dinamova pobjeda, važna za onu veliku, bilo je ograničavanje gostiju na samo tri udarca iz kuta u odnosu na osam iz prve utakmice. Dinamova je obrana ponovno izgledala impresivno na čelu s Emirom Dilaverom, a gosti su ostavljeni na samo dva ne pretjerano opasna udarca u okvir gola.
Povratak u fazi obrane kroz branjenje u bloku umjesto visokog presinga bio je možda i presudni razlog zašto je Dinamo stvorio razliku na terenu. Kompaktni blok s pravovremenim okidačima za presing, pojačan Šunjićem kao korektorom, bio je Dinamov pobjednički argument na koji gosti nisu imali odgovor. Česi u svojim redovima nemaju igrače koji mogu stvoriti razliku u igri s loptom, a bez svog glavnog kreativca Mareka Čermáka njihovi većinom predvidljivi napadi pretvarani su u brzu Dinamovu napadačku tranziciju.
Uostalom, dva od tri pogotka nastali su tako. Kod prvog, primjetna je bila razina poštovanja, da ne kažemo straha u češkoj obrani kada je Petković krenuo u osvajanje terena. Suradnja njega i Olma ih je prije toga toliko puta izigrala da više nisu znali što učiniti. Ono što je uslijedilo, tekst može teško opisati: Petkovićev dribling i asistencija petom, Olmovo preskakanje lopte i Oršićev trka od vlastitog do suparničkog šesnaesterca bili su za povijest.
Izborenim vodstvom počeo je završni ispit zrelosti. Sve dobro građeno proteklih mjeseci trebalo je sačuvati do kraja utakmice. Umjesto jurišanja od prve minute u najvišem tempu, Dinamo je strpljivo gradio rezultat ravnomjerno koristeći snagu svih 90 minuta. Tako su izbjegnute energetske ‘crne rupe’ kakvih je bilo u prvoj utakmici, a Dinamovi igrači mogli su istrčavati tranziciju u zadnjoj trećini utakmice i zaokružiti prolazak dalje. Petković, kao sukrivac kod oba gola u Plzeňu, drugu je utakmicu odigrao bez pogreške, vjerojatno zbog činjenice da se bez timskog presinga manje fizički trošio tijekom utakmice.
Dinamo je bio koncentriran u branjenju, agresivan u duelu, brz u napadu i miran pred golom u predstavi vrijednoj minimalno osmine finala Europske lige. Bjeličin je plan savršeno funkcionirao i njegov je plavi orkestar osigurao barem još dva koncerta na velikoj pozornici. Ali zašto bi na tome stao?
