Stvari su se ove godine nažalost promijenile i prvi put nakon 2004. nijedan od njih dvojice nije bio ni u tom finalu. Nadal je zbog ozljede jednog mišića u predjelu kuka, koja ga muči duže od svih predviđanja, otkazao nastup i na Roland Garrosu te uzeo nedefinirano vrijeme za oporavak — ne treba unaprijed očajavati, jer možemo biti uvjereni da će Rafa učiniti apsolutno sve da se vrati — a Đoković je zbog nama nepoznate ozljede, pa i zbog za sebe karakterističnih mušica, ali svakako i zbog odličnog Holgera Runea, svoj nastup završio u četvrtfinalu.

Što nam je onda pokazao Rim?

Mislim da Đoković negdje duboko u sebi ipak pomalo zazire od eventualnih susreta i s Alcarazom i s Runeom

Osim toga što su i u ovom novom, praktički dvotjednom formatu raspored završnice turnira uspjeli organizirati na najgluplji mogući način — muška polufinala i žensko finale igrali su se u subotu, pa je počela padati kiša, pa su Stefanos Tsitsipas i Daniil Medvjedev svoj meč završili u 22:30, pa je žensko finale pred polupraznim tribinama počelo u 23 sata — Rim nam je pokazao i tko će u idućim godinama biti novi kralj zemlje. Šalu na stranu sad, ali naš dragi Medo konačno je pokazao da može. Ne samo da može dobro igrati na zemlji, već može osvajati turnire poput ovog i svojim je nastupom sada istaknuo kandidaturu za najozbiljnijeg favorita i na Roland Garrosu.

Medo u prošlosti zapravo i nije bio toliko loš na zemlji koliko se to voli potencirati, jer još je 2019. imao dobru seriju kad je spojio polufinale Monte Carla i finale Barcelone, pobijedivši, između ostalih, Đokovića, Tsitsipasa te Keija Nishikorija. Prije dvije godine igrao je četvrtfinale Roland Garrosa, a prošle ga je u osmini finala zaustavio inspirirani Marin Čilić i već se tada moglo dogoditi da na spomenutom turniru napravi svoj najbolji rezultat, pogotovo zato što se i ždrijeb otvarao. Postoje neke za njegovu igru otegotne okolnosti na zemlji, ali u suštini je problem bio u njegovoj glavi, odnosno u činjenici da je puno kukao i žalio se, umjesto da je jednostavno prihvatio izazov i pokušao pronaći način kako zaigrati bolje na ovoj podlozi.

Uistinu nepristojni mladić

Ove mu je godine u tom naumu, osim tog novog mindseta, svakako pomogao njegov forhend, na kojem je postao za nijansu agresivniji i to je u suštini jedan iznimno bitan detalj — kao i nove žice, ali o tome možda neki drugi put — koji djelomično objašnjava njegovu nevjerojatnu formu u zadnja tri mjeseca.

Ne računajući Australian Open i prethodno odigrani Adelaide, Medo je na omjeru od 34 pobjede i tri poraza — prvi je i u ATP Raceu — a u kontekstu Roland Garrosa iznimno je bitno i to što ne djeluje nimalo potrošeno. Uz Nadalov izostanak bez ikakve zadrške možemo reći da sada spada u najuži krug favorita i ne bih se žalio kad bismo ovakvu sreću i ples vidjeli i u Parizu; a neka i slobodno nastavi podjebavati Tsitsipasa…

Rim nam je onda pokazao i ono što smo zapravo već znali o Runeu. Ne samo to da i dalje zna biti malo nepristojno derište — stvarno ne znam zašto si jedan uglađeni gospodin poput Mohameda Lahyanija dopušta da se jedan balavac izderava na njega, kao što je to bilo u meču protiv Đokovića — već i to da se radi o izvanserijskom talentu koji bi, uz Carlosa Alcaraza, mogao obilježiti budućnost tenisa, i to na način kojemu se u ovom trenutku malo ljudi nada.

U kontekstu Roland Garrosa, međutim, za njega postoji nekoliko problema, a prvenstveni je taj što se Rune još uvijek fizički privikava na top 10 ritam mečeva, a u toj si tranziciji uglavnom ne pomaže time što igra preveliki broj turnira, pa kad se nađe u samoj završnici određenog turnira često djeluje pomalo fizički potrošeno ili je načet ozljedicama — iako mnogi sumnjaju i da medicinski timeout katkad zlorabi u taktičke svrhe… Ne bih se zakleo da nisu u pravu. Upitno je, dakle, koliko je fizički dorastao zadatku koji ga čeka, a realno govoreći još uvijek nije došao do razine na kojoj možemo očekivati da će u većini mečeva u kojima je (blagi) favorit i opravdati tu ulogu.

Jučer se inače i vidno stisnuo kad je trebalo odservirati za ostanak u meču, ali to je dio odrastanja i, možda najvažnije od svega, mislim da je i sam Rune toga svjestan. Bilo kako bilo, dotičnom ćemo u Parizu pripisati ulogu pritajenog favorita, a nadamo se i da će gospoda suci shvatiti da su oni u poziciji moći kad su u pitanju prepirke s ovim katkad uistinu nepristojnim mladićem.

Nije loše za Alcaraza da je izgubio

A što reći o Đokoviću u njegovu ponašanju prema Goranu Ivaniševiću?

Više od te situacije osobno mi je zasmetala ona u prethodnom meču protiv Camerona Norrieja, kad je od jednog sasvim legitimnog i, najvažnije, nezlonamjernog poteza dotičnog — čovjek se, uostalom, odmah ispričao, i to nimalo prijetvorno — napuhao stvar do te razine da je postalo neukusno promatrati kako sam drugima dijeli lekcije po pitanju ponašanja na terenu. Norrie je kasnije možda stvarno iz taktičkih razloga uzeo medicinski timeout točno prije nego što je Đoković trebao odservirati za meč, ali nisam siguran da je on sam prava osoba za pričati o tome, pogotovo kad pogledamo njegovu prošlost.

Sve to možda pokazuje da je Đoković pomalo nervozan uoči Roland Garrosa, što i ne treba toliko čuditi. Prije tri-četiri tjedna činilo se da ima određenih problema s laktom, a u Rimu se u meču s Runeom činilo da ima problema s ramenom; proigrao je tek kad je popio tabletu protiv bolova. U tom smislu, mislim da Đoković negdje duboko u sebi ipak pomalo zazire od eventualnih susreta i s Alcarazom i s Runeom. Što se mene tiče, ne bi bilo loše da se dogode oba — prvi po mogućnosti u finalu, iako se zbog Noletova pada na treće mjesto dvoboj Alcarazom sada može dogoditi i u polufinalu. Unatoč svim tim problemima, mislim da ne treba biti previše pametan za zaključiti da je Đoković i dalje prvi favorit.

Još koju riječ vrijedi napisati i o Alcarazu, koji je doživio pomalo šokantni poraz od Fábiána Marozsána, Mađara koji već nekoliko godina igra ispod svojih mogućnosti, iako se to može reći za jako velik broj igrača. Bilo kako bilo, bilo je pomalo fascinantno promatrati kako se nakon tog meča na društvenim mrežama sručila lavina debila, oduševljenih njegovim porazom jer, eto, on je samo još jedna nahajpana zvjezdica koja nikad neće biti poput Nadala, Đokovića i tako to… Možda više od svega je sama za sebe govorila činjenica da jedan njegov poraz izaziva takvu reakciju.

Bio je to, inače, njegov treći u sezoni, uz 30 pobjeda ili četiri osvojena turnira, od čega dva iz Masters serije. Alcaraz spomenuti nije izgubio meč zato jer je bio umoran, već zato jer ga je Maroszan u potpunosti izbacio iz ritma svojom superagresivnom igorm; jedini je problem u tome je taj što ćete takav game plan moći realizirati jednom od valjda 30 pokušaja, uz pretpostavku da uopće imate predispoziciju igrati tako agresivno.

Na kraju krajeva, nije loše da se Alcaraz nakon dugačkog niza podsjetio da može izgubiti, a nije loše ni to što je nakon ipak pomalo iscrpljujućeg ritma dobio dva tjedna pripreme za Roland Garros.

Što će se ondje dogoditi, ne znam. Mislim da će Alcaraz gotovo sigurno stići do četvrtfinala, a isto tako mislim i da ondje ne bi volio vidjeti Jannika Sinnera, a možda pogotovo Runea, koji bi mu u budućnosti mogao biti dosta nezgodan matchup. Doduše, nije da ih se boji i mislim da opet ne treba biti previše pametan za zaključiti da je Alcaraz i dalje drugi favorit.

Svi ostali, a ponajprije Sinner, pa donekle i Sascha Zverev, svoju će priliku vrebati iz drugog plana i čini mi se da to obojici u ovom trenutku odgovara. Sinner je ove sezone napravio korak naprijed, ali i dalje je mrvicu nedorečen u završnicama turnira, a u zadnja tri-četiri tjedna opet je imao i određenih zdravstvenih problema. Zverev se pak još uvijek traži nakon ozljede. Što se tiče ostalih polufinalista iz Rima, odnosno Caspera Ruuda i Tsitsipasa; obojica su, naravno, ozbiljni kandidati za stići do četvrtfinala, ali mislim da će im za nešto više od toga biti potrebna sreća u ždrijebu, što i nije tako nevjerojatan scenarij. Sasvim iskreno, nadam se da se to neće dogoditi.

I to ne zato što nijedan od njih dvojice ne pleše tako dobro kao Medo.