U gotovo svakom kafiću u Skopju možete dobiti besplatno piće od domaćina na račun onoga što je Karačić napravio u Kölnu. U svih sedam godina koliko je proveo u Makedoniji Karačić je igrao velike utakmice i gradio svoju reputaciju, ali u toj, u kojoj je iščupao Vardar iz mrtvih, zacementirao je svoj status besmrtnika. On je svojom igrom pokazao kako se još isplati vjerovati, demonstrirao je karakter i povukao cijelu momčad za sobom jer se borio kad su šanse bile nestvarno male.

Otprilike tako je izgledala i utakmica Hrvatske protiv Njemačke u Beču. Tri gola razlike u prvom poluvremenu nisu bila velika razlika, ali dojam bio užasan i u 35. minuti nije izgledalo da Hrvatska ima velike šanse okrenuti utakmicu. Napad je bio spor, bez ikakve ideje i kvalitete. Mučili smo se, napadi su trajali dugo i teško smo dolazili do čistih udaraca čak i u situacijama s igračem više, a kad bismo nešto i zabili, na drugoj strani smo primali nevjerojatno jednostavne golove nakon brzog centra.

Hrvatska je pobijedila, suprotno svemu racionalnom, opipljivom i analitičnom. Bila je to vjera, upornost, ludilo, želja

U takvim situacijama često možeš računati da će poluvrijeme preokrenuti momentum, da će se bolja momčad ohladiti i da će izgubiti ritam, a da će se ova koja je odigrala katastrofalno barem donekle stabilizirati i koncentrirati. Međutim, kada je Njemačka otvorila poluvrijeme s još jednom dobrom obranom i dva vezana gola, postalo je jasno da promjene nema i da su šanse sve manje i manje. Domagoj Duvnjak je odrađivao posao u obrani i tu smo bili solidni, ali napad je zapeo u rupu iz koje se nije moglo vidjeti izlaz.

U tom trenutku stvari je preuzeo Igor Karačić i počeo čupati Hrvatsku iz mrtvih.

Prokop ubio svoju momčad

S taktičke strane, vidjeli smo koliko je bitno da Luka Stepančić uzima šutove. Ovo jest Duvnjakova Hrvatska, ali već je nakon prvog kruga bilo jasno kako Stepančić, usprkos tome što je bio prvi strijelac momčadi, mora preuzeti dodatnu odgovornost i zauzeti ulogu ispušnog ventila cijelog napada kojom će otvoriti centralne zone terena gdje igraju centralni vanjski igrači i pivoti. Kad se u drugom poluvremenu priključio i kad je loptu počeo primati u kretanju noseći sa sobom momentum, napad je prodisao, a on je zabio tri gola u sedam minuta.

Isto tako, treba naglasiti koliko su bitni bili Marko Mamić i Ilija Brozović, koji su izvan svakog natjecateljskog ritma odradili ogroman posao.

Brozović je tek ušao u momčad kao odgovor Line Červara na konkretnog suparnika i Njemačka mu je bila debi na Europskom prvenstvu, a Mamića nismo uspjeli zagrijati kroz grupnu fazu i pomoći mu da nađe svoj šuterski ritam. To se, uostalom, vidjelo i u utakmici u kojoj je Mamić, iako je podijelio dvije strašno važne asistencije, ostao bez gola. Međutim, kao igrači koji igraju i obranu i napad bili su ključni kako bi ubrzali tempo utakmice kada smo gubili. S njima na terenu Červar je dobio onih desetak sekundi po napadu koji se inače potroše na izmjene i dobio je figuru prednosti u nadmudrivanju s Nijemcima, koji su isto tako morali smanjiti broj igrača koji se mijenjaju obrana-napad, tako da je tu malo omekšala sredina zone koja je radila razliku.

Isto tako, kad pričamo o taktici, treba naglasiti koliko je Christian Prokop ubio svoju momčad držanjem Juliusa Kühna na terenu kada se lomila utakmica.

Kühn je sjajan igrač, čovjek koji redovito prelazi brojku od 150 golova po sezoni u Bundesligi, čovjek koji je u zadnje dvije utakmice na prvenstvu utrpao 11 golova i koji je bio prvo ime Njemačke. Međutim, Kühn se iznimno slabo snalazi na obranu 5-1. Njegova navika je otvarati prostor za udarac kretanjem u stranu, a onda iz dodatnog bočnog otklona ima dovoljno za zamah i udarac. Protiv 5-1 i Duvnjaka na prednjem koji mu je taj otklon zatvarao Kühn nije imao šanse. Potrošio je pet lopti, a svoj jedini gol je zabio kad je krenuo okomito na zonu i probio našu liniju.

Prokop ne da to nije prepoznao, nego je neshvatljivo ostao uvjeren u ispravnost taktike, toliko da je nakon timeouta tražio upravo akciju za Kühna objašnjavajući mu kako Duvnjak neće spojiti i kako će mu se otvoriti prostor za šut u kretanju prema sredini. Duvnjak je, naravno, zatvorio s Željkom Musom iza leđa, dokazujući da je ta obrana 5-1 najbolji taktički element koji Hrvatska ima i tu je Njemačka izgubila utakmicu.

Hrvatska je vjerovala

Međutim, taktička analiza ove utakmice je ovdje nekako sporedna stvar, ako to može biti — jer s racionalne strane je jako teško objasniti ovaj rezultat. Kao što je rekao Petar Metličić poslije utakmice — nema logike da smo ovo dobili.

Hrvatska je imala pet obrana vratara i pobijedila je.

Hrvatska je promašila tri sedmerca i pobijedila je.

Hrvatska je u drugom poluvremenu imala pet golova zaostatka i pobijedila je.

Hrvatska je primila četiri gola nakon što je suparnik izveo brzi centar, kad je bilo potrebno okrenuti se kako bi se organizirala obrana, i pobijedila je.

Hrvatska je odigrala iznimno loš napad u prvom poluvremenu, toliko je toga bilo krivo u obrani, a osnovne stvari u igri nisu funkcionirale. U puno toga smo se suočili s realnošću koja nije bila sjajna, u još više toga smo podbacili imajući probleme na elementarnoj razini, a to dobar suparnik kao što je Njemačka obično iskoristi i rutinski prelomi utakmicu. Hrvatska je svejedno pobijedila, suprotno svemu racionalnom, opipljivom i analitičnom.

Razlog zašto je Hrvatska pobijedila je Karačić i ono što je on pokazao kad je krenuo glavom kroz zid. Pokazao je hrabrost i povukao je cijelu momčad sa sobom, a momčad je demonstrirala karakter i pratila ga, odbijajući se predati i prihvatiti da to nije njen dan. Hrvatska je vjerovala i na temelju toga se iščupala iz mrtvih. Bila je to vjera, upornost, ludilo, želja. Bila je to pobjeda iracionalnog i zato ostavlja tako dobar osjećaj.

Bilo je to, doduše, malo na silu i ne bi bilo pametno ovo ponavljati jer teško da će isti recept upaliti i drugi put. Ako želimo osvojiti medalju — jer koliko god pobjeda protiv Njemačke bila velika, još uvijek nismo ništa osvojili i pravi posao tek počinje — morat ćemo podignuti razinu kako bismo prikazali puno više dobre igre i to u kontinuitetu, jer ako je taktika ovaj put bila sporedna, dugoročno uvijek bude ključna.

Međutim, ovo je momčad koja je dokazala kako se može čupati iz mrtvih i koja može pobijediti kada nema svoj dan; ovo je momčad koja ima karakter i nešto za dokazati. Pobjeda nad Njemačkom je to dokazala, a Červar jako dobro zna koliko je važno imati sve to kako bi Hrvatska bila spremna za najveće stvari.