Prije utakmice osmine finala Lige prvaka između Tottenhama i Borussije Dortmund engleski su mediji u velikom postotku bili fokusirani na priču Jadona Sancha. Prvi je razlog taj što je Sancho zaista uzbudljiv igrač, nepredvidljiv dribler koji mami pozornost i oko njega se može napraviti vrhunska priča. Međutim, drugi je razlog fenomenološki i vjerojatno još važniji, jer kroz njega se priča priču o engleskom nogometu.
Sancho je oduvijek bio čudo od djeteta i njegova odluka da napusti Otok je bila prosječnom Englezu nepojmljiva jer je potpuno suprotno tradiciji engleskog nogometa. Dječak iz Kenningtona koji je nogomet odlučio učiti u Njemačkoj. Jednostavno, najtalentiraniji igrači su kroz povijest iznimno rijetko odlazili na kontinent, a još rjeđe su ondje tražili priliku za afirmaciju. U tom kontekstu je odluka da Sancho zamijeni Manchester City Dortmundom bila posebno zanimljiva i ona se analizirala iz više kutova.
Tottenham je bio — posebno Tottenham bez Harryja Kanea, Delea Allija i Erica Diera, s načetim Érikom Lamelom — već pomalo prežaljen i potpuno u drugom planu. Međutim, Mauricio Pochettino je imao nešto drugačije planove.
Tottenham je u prvom dijelu utakmice dobivao 52 posto duela, da bi u drugom poluvremenu to podigao na nevjerojatnih 68 posto
Spursi su počeli u formaciji 3-4-1-2, u kojoj je Pochettino kao lijevog bočnog igrača stavio Jana Vertonghena, četvrtog stopera, baš kako bi lakše iskontrolirao Sancha i usporio Borussiju kontrolirajući sredinu terena. I uspio je u tome. S trojicom stopera je dobio mogućnost da u svakom trenutku jedan od njih iskače u međulinijske prostore u kojima Borussia obično stvara višak uvlačenjem krila, a s jakim igračima na bokovima uspio se nametnuti u duelima protiv bekova koje Lucien Favre šalje visoko.
Međutim, iako je je utakmicu spustio na frekvenciju akcija koja ne odgovara ritmu na kojeg je Borussia navikla, Pochettinova odluka da igra 3-4-1-2 s Vertonghenom na bočnoj poziciji donosila je i set problema koje je trebalo riješiti.
Međusobno neutraliziranje
Davinson Sánchez, koji je igrao centralnog stopera, napravio je čak 109 dodavanja, što je bilo daleko najviše na utakmici, ali samo jedno dodavanje je išlo na Vertonghena i sedam na Sergea Auriera. Dakle, Borussia je mogla zgusnuti sredinu i natjerati Christiana Eriksena da se spušta po loptu skroz ispred obrane kako bi pobjegao od gužve i pokušao organizirati igru uz pomoć Harryja Winksa.
Favre se naprosto nije bojao bočnih pozicija jer je znao da se Sánchez neće odlučivati na dijagonale kako bi brzo prebacio težište igre. Metodični dolazak kroz više dodavanja nije bio problem jer je Borussia mogla pomaknuti zonu i presložiti obranu znajući kako ne prijeti opasnost od toga da se Tottenhamovi bočni igrači probiju driblingom. Posljedica toga je bila da su Vertonghen i Aurier ispred sebe gotovo uvijek imali prostor, ali im lopta nije dolazila dovoljno brzo niti su oni mogli napasti suparnika driblingom.
Rezultat takve taktike s obje strane bilo je prvo poluvrijeme ispod očekivanja. Tottenham je nametnuo svoj ritam, i Favre i Pochettino su uspješno neutralizirali suparnika, ali prema naprijed nisu napravili gotovo ništa.
Međutim, u drugom poluvremenu se utakmica promijenila. Gol koji je Son Heung-Min zabio nakon Vertonghenova ubacivanja je samo posljedica takvog drugačijeg pristupa. Formacijski raspored je ostao identičan, ali Tottenham je izašao neusporedivo agresivnije.
Lucas Moura pritišće stopera s loptom, ali mu dopušta da odigra dodavanje prema bočnom igraču jer to je upravo ono što Tottenham čeka. Čim lopta ide uz aut liniju, Vertonghen izlazi vrlo agresivno prema Achrafu Hakimiju, Moura tijelom brani dodavanje natrag stoperu i presing zamka je zatvorena. Hakimi nema kud s loptom, Son u sjeni drži drugog stopera i vreba povratnu loptu prema vrataru, Eriksen prati veznog igrača koji se spušta kao opcija za dodavanje i dodatno osigurava prostor iza Vertonghenovih leđa. Hakimi nema opcije za izlazak dodavanjem, pod pritiskom je i odlučuje se na dribling, ali gubi duel i u nastavku akcije Tottenham preko Sona dolazi u vodstvo.
Silina na koju gosti nisu imali odgovor
Upravo ta akcija najbolje ilustrira razliku između prvog i drugog poluvremena. Tottenham je u prvom dijelu utakmice dobivao 52 posto duela, da bi u drugom poluvremenu to podigao na nevjerojatnih 68 posto. Ubacili su Spursi u brzinu više i pregazili Borussiju u izravnim duelima te joj naprosto preoteli loptu i, posljedično, utakmicu. Možda zbog izostanaka vođa momčadi koji bi smirili situaciju kad se počela razvijati panika, možda zbog stila koji se oslanja na posjed lopte i fluidnost u igri, ali Borussia nije mogla odgovoriti na ovakav pristup.
Još uvijek je Tottenham imao problem u čistom stvaranju šansi jer sredina je bila zgužvana i nije bilo pravog napadača koji bi bio referentna točka napada, ali je kontrolirao igru i stavljao pritisak na Borussiju kroz bočne pozicije. I dalje — a to je Mauricio Pochettino možda mogao promijeniti da je desno uveo Kierana Trippiera — ne driblingom, nego čistom silinom kojom su dolazili naprijed, energijom na koju gostujući igrači nisu imali odgovor.
Raspored je Tottenhamu u 81 dan nagurao čak 22 utakmice. Iz toga je Tottenham izašao kao treći na tablici s tek pet bodova zaostatka za vodećim dvojcem, a momčadi je ostalo dovoljno snage da čistom energijom u drugom poluvremenu preuzme utakmicu protiv Borussije. Za ekipu koja igra bez trojice taktički ključnih igrača i za trenera kojem uprava u dva uzastopna prijelazna roka nije kupila nijedno pojačanje — prilično impresivno.
A to je i dobra opomena engleskim medijima da bi se ubuduće mogli malo više fokusirati na Mauricija Pochettina i lekcije koje on daje. U njemu i načinu na koji on stvara rezultat krije se puno više odgovora na onaj drugi, fenomenološki dio priče o engleskom nogometu koji su pokušali ispričati kroz Sancha i njegov odlazak u Dortmund.
