Utakmice u kojima igra jedna od ovih dviju momčadi i inače katkad djeluju onako kako zamišljamo velike bitke u Prvom svjetskom ratu. Kad ih je ždrijeb Lige prvaka namjerio jednu na drugu, nogomet je dobio svoj Passchendaele.
Iscrpljujući rovovski rat obrambeno najboljih momčadi na svijetu, onih koje kombinirano imaju četiri finala Lige prvaka u posljednih pet sezona, odlučila su cojones čiju je veličinu slikovito demonstrirao Diego Simeone prilikom proslavljanja vodećeg pogotka svoje ekipe. Prigodno za susret elitnih obrana, golovima iz prekida urugvajskih stopera domaćini su gurnuli Juventus u najmračniji kutak koji nogometni svijet poznaje. Kutak u koji jednom kad zavirite, gubi vam se svaki trag. Od preuzimanja Atlética 2011., Simeoneovu je momčad samo gradski rival uspio izbaciti iz Lige prvaka nakon 180 minuta nogometa.
Jasno je da će Juventusu trebati čudo u uzvratu ako želi igrati četvrfinale.
Atlético je spreman žrtvovati čak i stabilni posjed kako bi uvukao suparnika u borbu za naizgled ‘ničije’ lopte. Jer te su ‘ničije’ lopte zapravo Atléticove
Ogroman je to hendikep za ekipu koja je uložila sve žetone na pobjeđivanje odmah i sada. Dovođenje Cristiana Ronalda i vraćanje Lea Bonuccija imalo je samo jedan cilj — konačno se okititi naslovom europskog prvaka nakon skoro desetljeća neprekidne dominacije talijanskim nogometom. Portugalac koji ove sezone u domaćem prvenstvu golovima i asistencijama nosi Juventus na svojim leđima ipak ne uspijeva prenijeti formu na europska bojišta i ispuniti očekivanja. Treba se vratiti 13 godina u prošlost da bi se pronašao njegov lošiji učinak od ovogodišnjeg u već odigranim utakmicama Lige prvaka.
Bez obzira na Ronaldovu trenutnu formu, Juventus je ekipa u potpunosti prilagođena maksimiziranju njegova učinka. U ovoj fazi karijere, kada sve više postaje ovisan o kreaciji suigrača, to znači da Max Allegri mora pronaći način kako redovno zasipati suparnički gol udarcima. Iako se takav nogomet protivi njegovoj viziji igre, postavkom svoje ekipe pokušao je povećati volumen udaraca i sinoć u Madridu.
Zakrčenje sredine
Da bi to ostvario, Juventus je uzeo loptu u svoje noge i asimetričnom postavkom pokušao izbjeći suparnički presing.
Uvlačenjem desnog beka Mattije De Sciglija u sredinu terena gosti su dobivali igrača viška protiv Atléticove prve linije obrane, što im je omogućilo da bez problema prelaze u iduću fazu napada. Otvaranje linije dodavanja prema Paulu Dybali, koji je kao najkreativniji igrač talijanske momčadi izvlačenjem na desnu stranu trebao otključati Atléticovu obranu, osiguralo je pozicioniranje Rodriga Bentancura u međuprostoru, a time prisilio Kokea da stalno korigira položaj tijela kako bi spriječio vertikalno dodavanje iz obrane i onemogućio ga da pomogne pri zatvaranju Argentinca.
Ideja da se Dybala ostavi u izolaciji s Filipeom Luísom izdana je njenom egzekucijom. Razlog za to je jednostavan.
Zahvaljujući vrhunskim pomicanjima ostatka Atléticove obrane, ključna figura Juventusova napada postao je bek koji je u najboljem slučaju rotacijski materijal za ekipu koja cilja trofej europskog prvaka. De Sciglio nije dovoljno kreativan niti posjeduje potrebnu tehničku kvalitetu da ubrza napade svoje ekipe i na taj način oplodi sistemski višak stvoren kombinacijom Juventusove postavke i rotacija uz desnu aut-liniju. Vrijeme koje mu je potrebno da odabere idući korak domaći su igrači koristili da konsolidiraju obranu i postave novi blok, tjerajući supanrika na resetiranje napada. Pokušao je Juventus na lijevoj strani ulascima Giorgija Chiellinija s loptom u sredinu terena i Cristianovim spuštanjem u vezni red natjerati domaće igrače na rotacije, ali ostali su bez pristupnice posljednjoj trećini terena.
Sterilan postavljeni napad gostujuće ekipe dao je šansu da se utakmica riješi tranzicijom. U takvim okolnostima teško da postoji opasniji suparnik od Atlética, koji je u svakom trenutku spreman žrtvovati čak i stabilni posjed kako bi uvukao suparnika u borbu za naizgled ‘ničije’ lopte. Zahvaljujući razini na koju je Simeone podigao timsku igru, a koja graniči sa automatizmom, te su ‘ničije’ lopte zapravo Atléticove.
Atléticova postavka 4-4-2 se razlikuje od Juventusove u tome što, barem na papiru, ima dvojicu krilnih igrača zahvaljujući kojima bi momčad u fazi napada pridodavanjem bekova trebala imati brojčani višak uz aut-linije u odnosu na suparnika. No, sa veznim igračima Saúlom i Kokeom na krilima koji instinktivno ulaze u sredinu tražeći zone u kojima se osjećaju najprirodnije, Atlético je odbacio širinu i zakrčio sredinu terena, pretvarajući utakmicu u onakvu kakvu najviše voli igrati.
Podvig ravan čudu
Juventus se nije mogao nositi sa agresivnošću domaćih igrača koji nisu gubili vrijeme po osvojenoj lopti. Izrazito vertikalnim nogometom nastojali su što prije pronaći Diega Costu u kanalu između Bonuccija i De Sciglija. Napadač se našao u par izglednih situacija pred golom Wojciecha Szczęsnyog prije nego što je u 58. minuti napustio teren.
Simeoneove izmjene u nastavku pokazale su da nije zadovoljan neriješenim ishodom. Uvođenjem Thomasa Lemara i Ángela Corree stisnuo je papučicu gasa do kraja. Za razliku od Simeonea, Allegri ni na terenu ni na klupi nema veznog igrača koji može osvajati teren s loptom u nogama. Cijena je to all-in pristupa prošlog ljeta koji je talijanskog stručnjaka ostavio sa igračima sličnog profila i zbog kojeg je Juventus prisiljen napadati skoro isključivo postavljenim napadom. Potvrđeni dolazak Aarona Ramseya iduće ljeto tako bi se mogao ispostaviti zakašnjelim za ekipu od koje se očekuje da pobjeđuje već danas.
Protiv igrača okupljenih pod zastavom cholisma to joj nije uspjelo. Njihov će vođa reći da se ovakve utakmice pamte čitav život, jer za spotaša ne postoji ništa bolje nego biti dio grupe koja zna kako se natjecati i boriti poput braće.
Združena braća će u uzvratu braniti dva gola prednosti protiv starog znanca kojem treba podvig ravan čudu. Ako je netko sposoban za to, onda je to peterostruki osvajač Lige prvaka doveden da promijeni sudbinu Juventusa.
