Kako je jednom rekao Mike Tyson, svatko ima svoj plan kojeg se drži sve dok ga ne udare u zube.

Plan koji je pripremio Zlatko Dalić vrijedio je točno četiri minute i 45 sekundi. U tom trenutku Kieran Trippier je udario Hrvatsku ravno u zube sjajnim golom iz slobodnog udarca. Plan je pao u vodu i ono što je vrijedilo u pripremi odjednom je trebalo adaptirati. Propala je ideja o čekanju prilike za kontranapad iz discipliniranog srednjeg bloka, kao što smo napravili protiv Argentine, i kontekst igre koji nam neosporno odgovara se promijenio. I zapravo nismo imali dobar odgovor na to.

Treba biti pošten i priznati – Hrvatska nije izgledala dobro tijekom prvog poluvremena. Zapravo, izgledala je prilično lošije od Engleske koja ranim vodstvom nije dobila samo rezultatsku prednost, nego su se stvari promijenile tako da je kontekst igre išao u njenu korist. Englezi su zabarikadirali sredinu terena u kojoj naši vezni igrači nisu bili na svojoj pravoj razini. Luka Modrić je najbolji na svijetu kad treba pronaći onaj komadić praznog prostora u koji može usmjeriti igru, ali ovdje to nije dolazilo do izražaja jer ona njegova genijalna suptilnost u pregledu igre jednostavno nije bila potrebna.

Svi su, ma koliko malo znali o nogometu, vidjeli da su Englezi ostavili prostor našim bočnim igračima. Zbog toga je Modrić u prvom poluvremenu skupio samo 20 točnih dodavanja, od čega čak 11 prema Šimi Vrsaljku, a našao se u samoj jednom duelu. Englezi su svojim pozicioniranjem provocirali situaciju u kojoj naši bočni igrači vode igru, a Hrvatska se nije mogla oduprijeti tome i nametnuti kvalitetnim ulascima u zadnju trećinu jer su se ponovo istaknuli problemi sa strukturom u posjedu koji su se već manifestirali protiv Rusije, Danske i Nigerije.

Knockdown na poluvremenu

Međutim, po prvi put na ovom prvenstvu, iz te loše napadačke strukture rađali su se i veliki obrambeni problemi.

Iza leđa Modrića i Ivana Rakitića otvarale su se ogromne rupe, džepovi prostora koje je Engleska jako dobro koristila. Raheem Sterling i Jesse Lingard napadali su kanale između stopera i beka, a Harry Kane se spuštao kako bi zatvorio trokut oko Marcela Brozovića, koji je istrčao monstruoznih 16 kilometara, ali u prvom poluvremenu nije mogao apsolutno ništa. Konstantno je visio, ali ne svojom krivnjom jer prečesto je igrao protiv dvojice ili čak trojice u pokušaju da popravi ono što je loša struktura nudila suparniku.

Međutim, Engleska nije iskoristila svoje šanse i opasne dolaske pred naš gol u prvom poluvremenu. Hrvatska je dobila priliku otići na poluvrijeme, konsolidirati se i pribrati se baš poput boksača koji je bio u knockdownu, ali je dobio priliku sjesti u kut između dvije runde. I kad boksač shvati da ne može dobiti na bodove, onda mora ići po nokaut.

Spontani izljev reda u kronični kaos našeg nogometa dogodio se isključivo u inat onima koji su radili sve krivo

Zapravo, naša se igra na početku drugog poluvremena nije pretjerano popravila. Odlučili smo samo potpuno prihvatiti ono što Engleska nudi i bombardirati kazneni prostor ubačajima s bočnih pozicija, iako je bilo jasno da to nije najefikasniji put do gola. Ali, eto, protiv suparnika koji se dodatno povukao na svoju polovicu i još više zaštitio sredinu, drugi se način nije nudio. Nismo imali dobru kombinatoriku koja će otvoriti čistu šansu, ali smo kroz ubačaje stvarali gužvu iz koje se može nešto dogoditi. Boksačkom analogijom, nisu to bili precizni i jaki direkti koji bi otvorili prostor za kombinaciju krošea ili aperkata, ali je volumen udaraca bio dovoljno velik da se možemo nadati kako će nešto naći put do protivnikove brade.

Međutim, prva korist je postala brzo jasna. Tako pasivna i defenzivno orijentirana Engleska barem više nije bila opasna. Odustali su Englezi od vrebanja prostora iza Modrića i Rakitića, ostajali su se braniti. Nisu više tražili nokaut, podigli su gard, štitili glavu i pokušavali privesti meč kraju kako bi pobijedili na bodove.

I onda su se stvari promijenile.

Pitanje karaktera

Englezi su se držali svog plana sve dok Ivan Perišić nije prošao kroz gard i udario ih u zube. A onda ih je to šokiralo do te mjere da se do kraja utakmice više nisu mogli snaći.

Samo tako, nestali su sa terena. Hrvatska ih je potpuno izbrisala i gotovo da nije postojala šansa da pobijede, iako je Vrsaljko izvadio loptu s gol crte. Međutim, u globalu Englezi nisu više mogli zadržati loptu više od par sekundi, nestalo je njihove strukture u iznošenju lopte, naš presing je postao učinkovit i počeli su paničariti. A ako vam se igra zasniva na metodičnom napadu, panika je najgore što vam se može dogoditi.

Hrvatska je potpuno preuzela igru i Dalić nije trebao niti mijenjati jer je nakon Perišićeva gola nastupila potpuna dominacija. Za razliku od Hrvatske, Englezi se od svog udarca u zube nisu oporavili. Izmjene koje je povlačio Gareth Southgate svodile su se na mijenjanje čovjeka za čovjeka na istoj poziciji i njihova je suština bila naći raspoloženog pojedinca, a ne promijeniti nešto taktički i sistemski odgovoriti na promijenjeni kontekst na terenu. Uostalom, utopija je očekivati da će jedan igrač psihološki podignuti ekipu iz ponora, to mora odraditi kolektiv. Baš kao što je to odradila Hrvatska.

“Bilo je teško, ali opet smo pokazali karakter” izjavio je Perišić za HRT poslije utakmice. “Tri puta smo gubili i tri puta smo se vraćali, u osmini finala, četvrtfinalu i sad opet. To samo pokazuje da smo prava ekipa, napokon. Što prije nismo pokazivali.”

I to je to. Ovo je ista ekipa, ista jezgra momčadi vuče ovu reprezentaciju već više od 10 godina i nema velike razlike u individualnom potencijalu i igračkoj klasi. Bilo je tu povremeno i nesreće, bilo je tu i danka neiskustvu, ali Perišić je u pravu – ova momčad se u pravilu nije pokazivala kao prava ekipa, nedostajao je taj kolektivni karakter.

Dalić ima određenih taktičkih mana u svojem planu igre koje su se ponovo pokazale i protiv Engleske. Uostalom, redovito je to i sam priznavao govoreći nakon utakmica kako stvari nisu bile dobre u postavljenom napadu. No, Dalić je odvukao ovu momčad u finale Svjetskog prvenstva upravo zato što joj je izgradio kolektivni karakter. Ovo je momčad koja može dobiti u zube, ali se neće prestrašiti nego će svejedno nastaviti. To vrijedi svjetske medalje, jer talent nikad nije bio upitan. I to je Dalićeva zasluga, jer on je jedina suštinska razlika u odnosu na period prije dvije godine i istu ovu momčad kojoj je ždrijeb isto ovoliko otvorio priliku da postane europski prvak. Nije bilo karaktera, a sad ga ima iako je momčad zapravo ista.

Uspjeh usprkos svemu

I stvarno, možda danas taktička analiza stvarno i nije bitna. Zapravo, vjerojatno nije, ma koliko god to bilo protiv moje prirode i totalno u suprotnosti s nekim dubljim načinom shvaćanja nogometa koji me određuje.

Ako ikad postoji vrijeme u kojem se na jedan trenutak može zanemariti potreba za sustavnim radom, onda je to dan kad se reprezentacija plasira u finale Svjetskog prvenstva. Može se stati na sekundu i pogledati gdje smo to, pobogu, došli, a ne kako smo do tamo došli. Tim više što u hrvatskoj javnosti postoji hrpa idiota, sljedbenika kojekakvih etnobiznismena čiji je jedini način da prežive sijanje podjela kroz najgori politički šund u kojem probleme u korištenju daljnjeg halfspacea uporno miješaju s hrvatstvom i patriotizmom. Veliki uspjeh koji je ostvarila reprezentacija na čelu s Dalićem će ih izvući van u nastojanju da fantastični rezultat iskoriste tako da pokušaju pokriti sve kriminalne radnje svojih sponzora u Savezu, sve nedostatke u metodologiji rada, premda je već 10 godina bilo jasno kako Hrvatska može više. Upravo ovoliko – do samog vrha, usprkos njima.

Stoga je činjenica da će nogometne klase koje ova generacije ima doći u priliku osvojiti Svjetsko prvenstvo dašak reda u entropiji ove naše nogometne zbilje. To je veličanstveno i ne treba analizu.

Ovaj rezultat je neko poetsko ispunjenje potencijala jedne nevjerojatno talentirane generacije. Spontani izljev reda u kronični kaos našeg nogometa koji se dogodio isključivo u inat onima koji su radili sve krivo. Koji su ih slali na posudbe u Zrinjski u formativnim igračkim godinama ili su im dovodili tragične likove poput Igora Štimca i Ante Čačića za izbornike u njihovim najboljim godinama koje su nepovratno potrošene i u kojima smo možda mogli osvojiti još koju medalju. Jer, sad je valjda svima konačno jasno, to smo oduvijek mogli i trebali ciljati.

Bogom dani talent je oduvijek bio tu, sprječavala nas je samo entropija našeg nogometa i osobni interesi onih koji su na čelo reprezentacije postavljali podobne i tako pokazivali koliko im je stalo do Hrvatske.