Poanta nogometa su golovi, a oni se događaju jako rijetko, posebno u usporedbi s drugim popularnim sportovima. U takvom kontekstu osvojiti korner za navijače automatski znači uzbuđenje. To znači sadržaj, znači da je jedna momčad napravila obrambenu akciju i da druga momčad dolazi pred njena vrata s nekoliko igrača, stvara se gužva i pojavljuje se iluzija prilike. Otuda, valjda, dolazi i uzrečica da je korner “pola gola”.

Međutim, podaci pokazuju da je korner upravo to — iluzija prilike.

Standardi igre su u svim segmentima skočili, samo su prekidi ostali na istoj razini kao i prije 30-ak godina

Chris Anderson i David Sally su u svojoj knjizi The Numbers Game kornere opisali kao “gotovo bezvrijedne“ u kontekstu zabijanja golova. Prema njihovim istraživanjima, nakon što izvedete udarac iz kuta imate 20,5 posto šanse da u iduća tri dodira s loptom dođete do udarca. Iz toga, imate samo 2,3 posto šanse da zabijete gol, a i ti golovi puno češće dolaze nakon što iskontrolirate drugu loptu nego nakon što prvotno ubacivanje netko pospremi u gol.

I Bangsbo-Peitersen i Anderson-Sally su do svojih podataka dolazili prateći više liga na više različitih razina, od amaterskog nogometa do Premier lige. Međutim, ono do čega su oni došli se ugrubo poklapa i s viđenim u prošlogodišnjem izdanju Lige prvaka; dakle, nogometom na najvišoj mogućoj razini, s najboljim mogućim igračima, najboljim dodavačima i najvišim skakačima. U Ligi prvaka šansa da nakon kornera uputite udarac na gol je 24,6 posto, a šansa da ćete zabiti gol je 2,7 posto. Da se ne bismo gubili u postocima i da bi bilo jasnije: prošle godine je u Ligi prvaka bilo potrebno izvesti četiri udarca iz kuta da bi se uopće došlo do udarca na gol, a gol pada nakon svakih 36 izvedenih kornera.

Guru za mrtve lopte

Dakle, korner nije pola gola. Korner je tek 1/36 gola i uzbuđenje koje se stvara kad momčad dođe u suparnički kazneni prostor na skok s petoricom ili šestoricom igrača je isključivo subjektivno i u kontekstu golova obično uzaludno.

To je pokušao objasniti Pat Nevin, bivše Chelseajevo i Evertonovo krilo koje je u seriji videa za BBC detaljno analizirao izvođenje udaraca iz kuta s tehničkog i taktičkog aspekta. Njegov zaključak je kako su moderne tehnologije u izradi lopti, kopački i travnjaka unaprijedile nogomet i kvalitetu igre u zadnjih 30-ak godina, ali da su istovremeno smanjile važnost udaraca iz kuta, otežavši izvođenje akcija nakon kornera u odnosu na vrijeme s teškim loptama punim vode i blatnjavim travnjacima. Tada je obrambenim igračima bilo teže očistiti ubačaj, a travnjaci su uz linije obično bili očuvaniji i onda je izvođaču bilo lakše uputiti preciznu loptu nego na nekom drugom dijelu terena.

Međutim, to ne znači da se korneri ne mogu iskoristiti u vlastitu korist, ne samo ako imate Sergija Ramosa kao povijesno dobrog realizatora kojeg loptama hrane genijalci duge lopte poput Luke Modrića i Tonija Kroosa.

Teorija igara je matematička disciplina koja se razvila sredinom 20. stoljeća kao razrada ideja koje je u svojoj doktorskoj disertaciji postavio John Nash, čovjek kojem je kasnije dodijeljena Nobelova nagrada za ekonomiju i po kojem je snimljen film Genijalni um. Ukratko, teorija igara bavi se situacijama konflikta između dvaju ili više sudionika u situacijama u kojima su postavljena jasna pravila. Temeljni problem teorije igara se svodi na odluku kako odabrati optimalnu akciju kojom će se maksimizirati vlastita korist, ali uz svijest da su u priči i drugi subjekti koji svojim odlukama utječu na konačni ishod.

U nogometu je to najlakše izraziti kroz prekide, pogotovo kroz jedanaesterce i udarce iz kuta. To su dvije situacije u kojima imamo konstantu — lopta je na točno zadanom mjestu, što se u nogometu kao slobodnoj igri inače nikad ne događa i situacije su standardizirane. To omogućava da manipulirate njima i njihovim ishodom.

Kako se to radi je najbolje pokazao Gianni Vio, luđak koji je postao guru za mrtve lopte. Dok je još radio u banci razradio je 4.380 različitih šablona izvođenja udaraca iz kuta i s kolegom Alessandrom Tettamanzijem objavio knjigu Plus 30 posto s kojom je dolazio CD s detaljnijim grafičkim objašnjenjima kako se može pronaći prednost u potrazi za pobjedom.

Njegova praksa je bila jednostavna i pratila je načela teorije igara. Njegovi igrači su izvodili kornere na način da su imali plan kako stvoriti optimalnu akciju da dođu u šansu za udarac, ali preduvjet za to je bio manipulirati suparnikom jer mu je bilo jasno da i drugi subjekti na terenu utječu na konačni ishod. Neke od tih manipulacija su bile legendarne — poput gola iz slobodnog udarca kad su Catanijini igrači odvukli pozornost Torinovu vrataru živim zidom iza pravog živog zida u kojem je Gianvito Plasmati skinuo hlačice, nakon čega je Giuseppe Mascara mirno pogodio u bliži kut. Bizarno, ali u svim momčadima u kojima je Vio radio broj golova koje su te momčadi zabile iz prekida je osjetno narastao.

Hajdukova muka

Zapravo, kada pogledamo sve segmente nogometne igre, možemo primijetiti rast; svako toliko se dogodi neka revolucija koja nogomet povuče dalje, dogodi se neki inovator na vrhunskoj razini kojeg drugi počnu kopirati i taj dio postane standard čak i na amaterskoj razini.

U odnosu na vrijeme prije 30-ak godina imamo neusporedivo bolju igru u postavljenom napadu koja je dio ostavštine pozicijskog nogometa, imamo presing i gegenpressing koji su podigli efikasnost igre u tranziciji, a Arrigo Sacchi je zonskom igrom podigao kvalitetu postavljene obrane i pokrenuo kotač modernog nogometa. Standardi igre su u svim segmentima skočili, samo su prekidi ostali na istoj razini kao i prije 30-ak godina.

To vjerojatno nije slučajno, usprkos luđacima poput Vija ili Thomasa Grønnemarka kojeg je Jürgen Klopp doveo u Liverpool da bude trener za ubacivanje lopte iz auta nakon što je skužio da je imao tek tri udarca prema golu nakon ubacivanja auta. Kod izvođenja i branjenja prekida je puno toga određeno — kako geometrijom nogometne igre, tako i tradicijama i običajima, ali i igračkim vještinama. Ako nitko tu ne radi odlučujuću prednost, onda je svima u redu da budu unutar prosjeka jer eksperimentiranje odnosi fokus s drugih područja na kojima hvataju korak. Nogomet je u svojoj suštini reaktivan svijet i ljudi u njemu su skloni reagirati tek onda kad su u zaostatku. Međutim, kada ste u zaostatku, brojke vam mogu kazati da nešto radite krivo i da trebate mijenjati jer ste debelo ispod prosjeka.

Najbolji primjer za to je Hajduk.

U zadnjih pet utakmica — a Hari Vukas je, kao bivši pomoćni trener, nastavio s istom metodologijom treninga kao i Igor Tudor — Hajduk je primio sedam golova. Od tih sedam golova, čak pet je bilo iz prekida. Od tih pet iz prekida, tri su došla kao nabačaj u kazneni prostor. Ako se koncentriramo isključivo na kornere i izbacimo situacije poput one u kojoj je Petar Bočkaj nabacio loptu u kazneni prostor iz situacije relativno slične udarcu iz kuta, onda je Hajduk u zadnjih 10 kola — a 10 uzastopnih utakmica daju donekle solidan uzorak, tim više što je Hajduk upravo tada počeo tonuti prema petoj poziciji na ljestvici — primio četiri gola nakon kornera.

Prema podacima iz Lige prvaka, da biste primili četiri gola nakon kornera i ostali u prosjeku, suparnici vam trebaju izvesti 144 kornera. Hajduku su u tih 10 utakmica suparnici izveli 41 korner.

Dalić se adaptirao

Dvije stvari puno bolje od samog podatka o četiri primljena gola objašnjavaju koliko je Hajduk zapravo loše branio kornere.

Prva: Hajduk ima još 103 kornera ‘viška’ iz kojih ne bi trebao primiti gol tek da bi uhvatio prosjek. Druga: Hajduk je primao gol nakon kornera četiri puta češće u odnosu na okvire drugih momčadi. I svejedno se ništa nije promijenilo. U situaciji u kojoj imaš jasno postavljene okvire gdje je lopta, kolika je udaljenost od gola i što će se dogoditi kada se ta lopta izvede, Hajduk je primao golove kao na pokretnoj traci i nije bilo nikakve adaptacije u metodologiji rada, nitko to nije prepoznao kao sistemski problem nego je sve prebacivano isključivo na koncentraciju igrača. Da apsurd bude veći, Hajduk nije pokušavao riskantne sheme branjenja i nije se kockao s kornerima da bi nakon odbijene lopte krenuo u kontru. Dapače, u većini slučajeva je svih 11 igrača bilo u vlastitom kaznenom prostoru.

Stoji da četiri gola nisu prevelik uzorak i da se mogao dogoditi poneki individualni kiks na koji trener ne može utjecati. Ali s obzirom na to da je Hajduk u tih 10 utakmica primio 17 golova, od čega je devet bilo iz prekida, onda teorija igrača koji zaspe i padne mu koncentracija gubi na uvjerljivosti i traži neke promjene u načinu na koji se brane prekidi.

Drugi primjer je Hrvatska, koja je na Svjetskom prvenstvu i neposredno nakon njega konstantno primala golove iz prekida. U jednom trenutku Zlatko Dalić je imao niz od 10 od zadnjih 11 utakmica u kojima je primio gol iz prekida, a ta 11. je bila Engleska na Rujevici, gdje su Englezi do prilika i pogođenog okvira gola dolazili isključivo kroz prekide. Nakon toga, Dalić je sa svojim stožerom adaptirao situaciju na terenu i reprezentacija je prestala biti toliko ranjiva u prekidima.

Jer, na kraju krajeva, korneri nisu toliko opasni. Ostavljaju osjećaj uzbuđenja, automatski znače neki sadržaj pred golom u sportu gdje se većina toga događa barem 40 metara dalje, ali su zapravo samo iluzija prilike. Šanse za gol nakon udarca iz kuta su relativno male, kreću se između dva i tri posto i korner definitivno nije pola gola.