Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pola sekunde tišine

Analiza: Kako je Real Madrid slomio Liverpool za treću uzastopnu titulu

Zadnja izmjena: 27. svibnja 2018. Nick Potts

Rijetko kada se dogodi slučaj da navijači obaju klubova imaju istu reakciju na situaciju na terenu. Međutim, neovisno o tome koliko je ljudi na stadionu, svaki put kad vratar napravi kiks događa se upravo taj fenomen. Na jedan jedva primjetan djelić vremena baš svi zastanu. Valjda iz pozicije šoka niti se jedni vesele niti drugi psuju, samo svi zajedno ne mogu vjerovati što se dogodilo. Mir prije klimaksa ili antiklimaksa. Pola sekunde potpune tišine, neočekivanog zajedništva dok svi ne obrade nevjerojatnu informaciju i onda eksplozija emocija, ponovo svatko na svoju stranu.

Tih pola sekunde potpune tišine zapravo je demonstracija nevjerojatne moći sporta, nepredvidljivost koja može šokirati čovjeka i ostaviti ga bez ikakve reakcije, samo da u nevjerici obrađuje podatke. Demonstracija moći sporta koju je u polufinalu napravio Sven Ulreich, a finalu debelo nadmašio Loris Karius i tako odveo Real Madrid do trofeja Lige prvaka.

Iako ova utakmica ne ostavlja takav dojam, ne može se baš slučajno doći do tri uzastopne Lige prvaka. U odlučujućim trenucima Real je još jednom pokazao nevjerojatnu kvalitetu kadra i mirnoću koja imponira.

Kloppov plan

Utakmica je krenula očekivano, otvaranje je pripalo Liverpoolu koji je dominirao. To je, uostalom, ono što Jürgen Klopp obično radi. Liverpool krene agresivno, bez uobičajenih kalkulacija na početku utakmice. Oštro u pritisak, jako u duel i žestoko u provociranje greške. Skrati teren, napravi takvu klaustrofobiju iz koje se rađa panika koja često oduzima sposobnost donošenja racionalnih odluka. Međutim, Real Madrid ne paničari teško je očekivati da će igrači u bijelom griješiti sami od sebe. Stoga je Kloppu trebao plan kako ih natjerati na greške.

Kao jedna od opcija se nametao Barcelonin plan iz nedavne prvenstvene utakmice. Ernesto Valverde se tada odlučio za koncepcijski rizik, agresivno je napadao Luku Modrića i Tonija Kroosa, a otvarao prostor u koje su se spuštali Realovi napadači gdje su ih pratili stoperi. Iznimno riskantno rješenje, koji se pokazalo iznimno korisnim. Međutim, Klopp se odlučio za nešto konvencionalniji pristup presingu. Ušao je u utakmicu očekivano i time olakšao prilagodbe koje je morao napraviti Zinédine Zidane.

Klopp je kao šansu detektirao Casemira, ispravno procijenivši kako je riječ o tehnički najslabijem igraču u suparničkim redovima. Očekivano, postavio je Roberta Firmina na njega kako bi iskoristio eventualnu situaciju u kojoj Casemiro primi loptu u lošoj poziciji tijela ili napravi loš prvi dodir. On je ocijenjen kao odličan okidač za presing i Firmino je postavljen kako bi ga pritisnuo i iskoristio pogrešku. Međutim, Zidane je predvidio takav mehanizam igre i od samog početka je sklanjao Casemira s njegove pozicije kako bi odvlačio Firmina.

Od 1-2 orijentacije veznog reda u kojem Casemiro čuva leđa Modriću i Kroosu, Real prelazi u 2-1, pri čemu se Casemiro sklanja ispred i prazni prvu fazu posjeda kako bi Modrić i Kroos svojim spuštanjem bili u poziciji primanja lopte i prenošenja posjeda od stopera prema naprijed i na taj način iskoristili to što su dominantni na lopti i što posjeduju ogromnu otpornost na presing. Neusporedivo veću nego Casemiro.

Koliko god bio energičan i agresivan ulazak u utakmicu, nije bilo potrebe da Liverpool previše riskira previsokim izlaskom. Osnovni plan je da su krilni igrači pozicionirani tako da pokušavaju položajem tijela zatvoriti linije dodavanja prema bekovima, što onemogućuje Real da odigrava u širinu, a njima istovremeno omogućuje neusporedivo poziciju iz koje mogu napasti prostor u kontranapadu po oduzetoj lopti nego što bi to bilo da su pozicionirani tako da markiraju bekove. Međutim, kako je Casemiro odvukao Firmina, u zatvaranje Modrića i Kroosa su morale iskakati Liverpoolove ‘osmice’ James Milner i Georginio Wijnaldum.

Kad Zidane mijenja, on uvodi Garetha Balea, igrača od 100 milijuna eura. Kad Klopp mijenja, on uvodi Adama Lallanu

Osim što nisu imali pomoć kojom bi duplirali takve elitne playmakere i stavili dodatni pritisak, takav način zatvaranja opcija je otvarao puno prostora u halfspaceu iza njihovih leđa. U taj prostor su se obično spuštali Karim Benzema ili Isco, a za razliku od Barceloninih stopera koji su pratili napadače, Liverpoolovi su držali zonu i superiornost u zadnjoj liniji. Time su ostvareni sigurnost i ravnoteža u igri, ali zbog brojčane prednosti u sredini terena i fantastičnih sposobnosti koje Modrić i Kroos imaju na lopti Liverpool nikako nije mogao konstantno dolaziti u situaciju da krade lopte u opasnim zonama i pretvara presing u svog playmakera, kao što je radio u prvih pola sata utakmice s Manchester Cityjem.

Salahova ozljeda i Baleova genijalnost

Liverpool je zapravo, usprkos tome što njegovi igrači nisu oduzimali lopte u najopasnijim zonama i napadali iz čiste tranzicije, u tom otvaranju igrao fantastično i na gornjoj granici svojih mogućnosti. U prvih pola sata Redsi su imali dominaciju posjedom lopte i čak devet udaraca na gol. Usprkos tome što je Zidane napravio potrebne prilagodbe i usprkos tome što se Real nije uhvatio u mrežu njihovih presing shema, Liverpool je bio bolji suparnik.

A onda se ozlijedio Mohamed Salah.

Realno, Salah nije niti ključna figura u izgradnji napada niti je ključni dio presinga. Međutim, ovakav Salah je ključan u napadanju dubine i realizaciji onoga što Liverpool napravi. A i ne manje važno, ovakav Salah donosi mirnoću suigračima i sije strah suparnicima jer igra s nevjerojatnim samopouzdanjem. Klopp je morao mijenjati.

Kad Zidane mijenja, on uvodi Garetha Balea, igrača od 100 milijuna eura, dominantnog individualca s kojim ne može promašiti. Nakon samo 122 sekunde na terenu, Bale je zabio nevjerojatnu golčinu škaricama.

Kad Klopp mijenja, on uvodi Adama Lallanu, igrača koji je ove sezone odigrao tek 236 minuta u Premier ligi i koji svojim karakteristikama ne može donijeti impuls više. Niti ima fizički kapacitet za podignuti intenzitet u presingu, niti ima sposobnost pružiti dimenziju u tranzicijskim napadima, a za pokazivanje tehničkih kapaciteta – inače, njegove najbolje karakteristike – treba sporiji tempo utakmice, mnogo više vremena i prostora od onoga što finale Lige prvaka nudi. A da Zidane nije povukao Balea, mogao je staviti Lucasa Vázqueza ili Marca Asensija, dok je Klopp mogao eventualno pokušati s Emreom Canom u veznoj liniji i prekomandiranjem Milnera na krilo. U svakom slučaju, razlika u resursima je nevjerojatna.

Liverpool se povukao u zonu, drugog racionalnog rješenja nije niti bilo.

Kroz formaciju 4-5-1 i rotacije između linija po iskakanju u praćenju igrača Redsi su pokušali održati zonu i tako kontrolirati međulinijske prostore i obraniti se od Real Madrida. I u većoj mjeri su ograničili suparnika koji nije imao prave prilike. Imao je, doduše, Garetha Balea i njegovu genijalnost, Marcela koji centrira s obje noge i dvaput po pola sekunde  potpune tišine nakon koje su njegovi navijači slavili.

Vrijeme da skinemo kapu

Real Madrid je stvorio dinastiju.

Donedavno su tri uzastopne Lige prvaka bile nešto nezamislivo. Doći će vrijeme kada ćemo secirati veličinu ovog pothvata, tražiti ostavlja li nogometu ova dinastija neko posebno nasljeđe osim rezultata i mirnoće jedne nevjerojatno individualno moćne momčadi.

Samo što danas nije taj dan. Danas je vrijeme da skinemo kapu prvima koji su osvojili tri uzastopne Lige prvaka još od Bayerna koji je dominirao od 1974. do 1976. i Ajaxa koji je osvajao u ciklusu od tri godine ranije. Bilo je utakmica na tom putu kad Zidaneov Real stvarno nije izgledao nimalo impresivno, ali na kraju ovo je zbilja nevjerojatan događaj – jedan od onih kad treba obraditi nevjerojatnu informaciju. Tri uzastopna naslova Lige prvaka u današnjem nogometu, to je fenomen vrijedan pola sekunde potpune tišine.

Ne propusti top članke