Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Poraz koji se mogao izbjeći

Zašto gubitak bodova od Mađarske nije nikakvo iznenađenje

Zadnja izmjena: 25. ožujka 2019. Sanjin Strukic/PIXSELL

Porazi se događaju i oni su sastavni dio sporta. Stvar je u tome što nisu svi porazi isti. Nekad se neki dogode bez pravog razloga, kao plod nesretnih okolnosti; nekad neki dođu neizbježno jer je suparnik jači, nekad su neki zbroj serije pogrešaka koja se mogla izbjeći; a nekad su neki porazi samo posljedica zablude u koje smo povjerovali.

Ovaj put stvarno nema smisla raditi klasičnu taktičku analizu i to iz dva razloga. Prvi je taj što smo već veliki dio toga ispričali jer nijedan problem koji je Hrvatska prikazala u Budimpešti nije nov. Sve smo to već vidjeli i opisali, kako nakon utakmice protiv Azerbajdžana, tako i ranije.

U postavljenom napadu Hrvatska ima problem u drugoj liniji distribucije lopte. Ukratko, može prenijeti loptu do Luke Modrića i Ivana Rakitića koji se spuste malo niže u teren, ali od te točke protiv suparnika postavljenog u duboki blok ne može spojit napad s ostatkom ekipe i ne može biti opasna u zadnjoj trećini terena. Ukratko, postoje veliki problemi s idejom u posjedu lopte jer, iako momčad ima ima sjajne playmakere, nema pravu geometriju igre koja bi tim igračima otvorila opcije za rutinska dodavanja i ponudila strukturu za nešto više od improvizacije, a nema ni prave mehanizme na čiji se automatizam može osloniti kad stvari zapnu. U obrambenom dijelu je problem u tome što se radi loš pritisak po izgubljenoj lopti, sporo radi reposjed lopte, a manjak strukture radi razvučenih linija znači i ranjivost u suparničkoj kontri.

Ovaj poraz je problematičan jer je tek posljedica svih onih problema koji su trpani pod tepih dobrih rezultata. Problema koji nisu ništa novo, samo nisu rješavani

Hrvatska je imala osjetno više lopte u nogama, 65 posto. Međutim, u kazneni prostor je došla tek 11 puta, jednako kao i Mađari koji su loptu imali gotovo upola manje vremena. Usto su domaćini imali 12 udaraca naspram 11 hrvatskih, osam unutar okvira gola naspram tek dva, koliko je imala Hrvatska.

U čak 11 od zadnjih 13 utakmica je momčad Zlatka Dalića primila gol iz prekida. Jedna od te preostale dvije utakmice je bila ona bez golova na praznoj Rujevici u kojoj su sve najozbiljnije situacije koje je Engleska imala (uključujući i pogođeni okvir gola) došle nakon prekida, a druga ova protiv Azerbajdžana. Golove su u tih 13 utakmica jednako primali Danijel Subašić, Lovre Kalinić i Dominik Livaković, a jednako je panično bilo branili se zonski ili man markingom. Jednostavno, to se ponavlja kao pokvarena ploča.

Ukopani rovovi

Međutim, svi nabrojeni problemi ne znače da apsolutno ništa ne valja u igri. Hrvatska i dalje ima jako dobru fazu postavljene obrane, postoje segmenti visokog presinga koji su na granici odličnog, dobra je tranzicija u napad i oslobađanje nakon što suparnik izgubi loptu, a i realizacija je jako dobra kad se uzme u obzir koliko pravih šansi se stvori. Zapravo, sve što je Hrvatskoj bilo glavno oružje u Rusiji i dalje funkcionira jako dobro ili barem dovoljno dobro. Međutim, u odnosu na SP promijenio se kontekst igre.

Ono što Hrvatska radi dobro, to u utakmicama kao što je ova protiv Mađarske obuhvaća nekih 15 ili 20 posto vremena. Ostatak utakmice je ono s čime se i na Svjetskom prvenstvu mučila u utakmicama protiv Rusije i Danske, jer veći dio utakmica u ovim kvalifikacijama za Hrvatsku će značiti postavljeni napad, traženje rješenja kroz mehanizme u posjedu i strukturu igre koja će istaknuti individualnu kvalitetu, a ne tu kvalitetu osuditi na improvizaciju.

Ali suština je tome da ništa od toga nije neka novost.

Sve smo te probleme mogli vidjeti i u pobjedama, ali smo se koncentrirali na sasvim pogrešne stvari i odbijali se suočiti s problemima. Zato ovo s Mađarskom nije katastrofa. Na neki čudan način, Hrvatska treba poraze koji će je s vremena na vrijeme otrijezniti i djelovati pedagoški jer izgleda da naprosto nismo sposobni učiti iz pobjeda. Nismo takvi ljudi.

Što nas dovodi do drugog razloga zašto ovo nije prava taktička analiza. Nema smisla jer činjenica je da su rovovi toliko jako ukopani da ikakva analiza gubi svoju poantu.

S jedne strane imate ljude koji su se ohladili od reprezentacije i oni se uključuju samo kad su stvari zanimljive, kad se igraju velike utakmice. Na stranu oni ukopani u svoj rov koji su se trajno ohladili zbog drugih razloga i odnosa s vodstvom hrvatskog nogometa, pričamo o ‘običnim’ ljudima. Ako nije dovoljna činjenica da je na Maksimir došlo tek 20-ak tisuća ljudi, onda je prilično ilustrativno da je Nova TV prebacila utakmicu na ‘rezervni’ kanal Doma TV jer nekakav kretenski reality ima veću gledanost od utakmice protiv Mađarske i na tome će više zaraditi. Takve ljude taktička analiza ne zanima puno, njih zanimaju samo medalje i dočeci.

S druge strane postoji rov slijepih fanova kojima je svaka kritika, bez obzira koliko bila objektivna i potkrijepljena dokazima, odmah i uvreda ili napad na svetinju i kao takva biva dočekana na nož i tumačena kao zlonamjerna. Dovoljno je prolistati komentare na tekst u kojem je Dino Grgić tu na Telesportu analizirao utakmicu protiv Azerbejdžana i ocijenio je prolaznom dvojkom. Praktički istu utakmicu kao što je bila ova protiv Mađarske, samo s lošijim suparnikom.

Uvijek će biti nešto

Onda je logično zaključiti da zapravo nema nekog smisla raditi analize jer uopće nema mjesta za dijalog. Ako ćeš nekome ići uz dlaku i uljuljkavati ga u njegovu nepogrešivost, to može, a sve drugo je izdaja. To je savršeno pokazao i Dejan Lovren koji je nakon poraza protiv Španjolske u jednom svom ispadu na Instagramu poslao poruku javnosti da svatko tko kritizira reprezentaciju nema mozga i da nikad nećemo napredovati s takvim stavom.

A ovakve utakmice su jasan dokaz koliko je takav slijepi pristup štetan i koliko je dijalog u suštini potreban, jer detektiranje problema i priznavanje da postoji je prvi korak prema njegovu rješavanju. Stav koji traži uzrok problema jedini je način za napredak.

Prošli put je kao krivac označen Mateo Kovačić koji je odigrao stvarno lošu utakmicu, pa je on zamijenjen i — gle čuda — ništa se pretjerano nije popravilo.  Ovaj put je Lovre Kalinić loše reagirao, ali kad i on odleti na klupu to opet neće magično riješiti sve probleme. Idući put sudac, neki četvrti put vjetar ili vlaga u zraku, uvijek će bit nešto. Naći nekog Pedra kojeg ćemo objesiti kao individualnog krivca je daleko najlakše, ali tako se samo maskira činjenica da su problemi ipak malo dublji. Zato je kultura dijaloga toliko nužna.

Na kraju, poraz protiv Mađarske nije nešto posebno skup niti je katastrofa, jer Hrvatska je jednostavno prejaka i u ovom formatu kvalifikacija plasman na Euro stvarno ne bi smio postati upitan. Isto tako, u igri postoji nekoliko dobrih stvari kojih se može uhvatiti i koje će u pravom kontekstu doći do izražaja. Ovaj poraz je problematičan jer je tek posljedica svih onih problema koji su trpani pod tepih dobrih rezultata. Problema koji nisu ništa novo, samo nisu rješavani jer se odbijala bilo kakva analiza.

A onda postaje jasno da se poraz protiv Mađarske u kulturi dijaloga ipak mogao izbjeći.

Ne propusti top članke