Poraz razuma

Nije katastrofa izgubiti od Francuske. Katastrofa je ono što se već dugo ponavlja u našem rukometu

Zadnja izmjena: 25. siječnja 2018. Marko Lukunic/PIXSELL

Hrvatima je karakteristična – a to se možda najbolje očituje baš na primjeru rukometa gdje je postavljen visok standard rezultata – doza neutemeljene bahatosti. U našoj sportskoj kulturi suparnika se ništa se ne pita i u svakom porazu ili se dogodila psihička blokada ili se traži individualni krivac koji je pogriješio. U pravilu, suparnik ne može pobijediti, samo mi možemo izgubiti.

Ovaj put nije bilo te iluzije superiornosti. Francuska je toliko moćna da gotovo nitko ne misli kako je Hrvatska izgubila. I to prilično dobro opisuje što se dogodilo na parketu Arene.

Nakon utakmice s Norveškom, teza je bila kako je utakmicu dobila taktička analiza. Hrvatska je ušla u utakmicu s jasnim planom gdje tražiti svoju šansu i kako je iskoristiti. Na svaku adaptaciju koju je suparnik pokušao, imali smo svoju prilagodbu koja je iskorištavala ono što se nudilo, a to je dolazilo isključivo iz dobre pripreme i pametnih odluka na terenu. Usporili smo tempo, odsjekli tranziciju i u postavljenom napadu napadali točno isplanirane zone.

Analiza i taktička priprema za utakmicu protiv Francuske bile su ponovo dobre. Hrvatska je imala jasan i vrlo logičan plan.

Prvu izmjenu na utakmici Hrvatska je napravila u osmoj minuti utakmice. U rukometu, sportu u kojem se igrači mijenjaju iz svakog napada u obranu, potpuno je ortodoksno da tek u osmoj minuti utakmice umjesto Ivana Stevanovića, kao sedmi igrač ulazi Marino Marić koji je odmah zabio gol. Jakov Gojun, naš najbolji obrambeni igrač, ušao je u igru tek u 10. minuti utakmice.

Kad ne prevlada razum, onda sve vodi u neizbježni poraz. A taj poraz razuma je, za razliku od poraza protiv Francuske i neprolaska u polufinale, stvarno katastrofalan

Sve to nije bilo nimalo slučajno. Plan za utakmicu je uključivao pokušati napasti Francusku na jedini način na koji se može uzdrmati njihova robotska obrana – visokim tempom utakmice. U zadnje dvije godine, a skupilo se tu 50-ak utakmica i tri velika natjecanja, Francuska je izgubila samo sedam puta. Od tih sedam, triput je gubila od Norveške i triput od Danske, ekipa koje njeguju iznimno brz stil rukometa s malo izmjena i puno forsiranja tempa. Dakle, recept je jasan svima. Ovaj sedmi poraz je potpisala Hrvatska na Olimpijskim igrama, ali u utakmici koja je završila 29:28 i kojoj je tadašnji izbornik Željko Babić također isforsirao visoki ritam s mnogo trčanja.

Svaka momčad je ranjiva, dokazuju to Norvežani i Danci i njihov omjer u sudaru s dominantnim Francuzima. Dakle, priprema za utakmicu protiv Francuske je ponovo bila dobra kao i protiv Norveške. Logičan i jasan plan su zaista bili naša najbolja šansa za pozitivan rezultat.

Emocije nadvladale

Samo što postoji razlika između igranja protiv Norveške i igranja protiv Francuske.

Norvežani su vrlo dobra reprezentacija, bolja ekipa od naše jer uz nekoliko ekstremno talentiranih igrača imaju i kontinuitet razvoja momčadi u taktičkom smislu. Francuzi nisu vrlo dobri, oni su sjajni. Margina za pogrešku koju ostavljaju je toliko mala da gotovo da ne postoji. Ako želite ispuniti plan i dobiti Francusku, jednostavno ne smijete griješiti.

A Hrvatska je griješila. I to puno previše.

U dosadašnjem tijeku prvenstva Hrvatska je gubila najmanje lopti na prvenstvu – tek oko šest posjeda lopte po utakmici. Protiv Francuza smo izgubili osam već u prvom poluvremenu, što znači da je 31 posto naših napada u tom razdoblju završilo izgubljenom loptom. Ako uračunamo da smo u prvih 10 minuta bili u dobrom ritmu, drugih 20 minuta prvog poluvremena je bilo očajno.

Možda će se kao glavni razlog za to naći taktika sa sedmim igračem, uz tvrdnju da je bila pogrešna i da je zbog nje Hrvatska izgubila. Istina, ta taktika nije funkcionirala, ali ona nije bila problem – jer da su one izgubljene lopte došle u situaciji šest protiv šest, opet bi završile čistim kontrama kod kojih je očekivana realizacije oko 80 posto. Dakle, iako gol preko cijelog terena na prazna vrata djeluje obeshrabrujuće, situacija ne bi bila drugačija ni da je vratar bio na golu – sve te izgubljene lopte bi Michaël Guigou i Valentin Porte ionako potrpali u gol. Problem nije bio u planu ni u sedmom igraču, nego u manjku kontrole i smirenosti.

„Emocije su nadvladale razum i tu je došlo do velikog minusa u prvom poluvremenu“, rekao je Lino Červar u izjavi poslije utakmice objasnivši poraz.

Objašnjenje je možda i savršeno točno, ali više izgleda kao opis problema nego pravo objašnjenje. Očito je postojao velik nesrazmjer u odnosu želje i mogućnosti, tako da se svaka akcija pretvarala u užurbano forsiranje kojim se željela nadoknaditi razlika što je klizila na stranu Francuza, koji su rutinirano koristili poklonjeno. Paradoksalno, želja za što bržim povratkom gurala je Hrvatsku u sve veći zaostatak, a preuzimanje odgovornosti i dodatna agresija nije donosila ništa dobro. Kao što je izjavio Marko Kopljar: „Agresija dolazi iz sigurnosti. Možeš biti agresivan i glup, a nama je falilo sigurnosti.“

Da se poklopilo ovo ili ono…

Problem nije u tome što se dogodio poraz, problem je što nije nadvladao razum. U kriznim periodima momčad biti svjesna toga da u rukomet nije još uvedena trica, jer u rukometu ne postoje prečice. U jednom napadu se uvijek može zabiti samo jedan gol. Sve drugo vodi u neizbježni poraz.

Objektivno gledajući, prolaz je izgubljen još u Splitu, jer nezahvalna je zadaća vaditi se protiv ovakve Francuske koja stvarno želi izbjeći Dance koji joj dokazano ne odgovaraju.

U tom kontekstu, poraz od Švedske se pokazao vrlo skupim, a još skupljim se pokazao zadnji napad Šveđana. Svega 14 sekundi do kraja, Kristján Andrésson je pozvao time-out i na njemu pustio Jima Gottfridssona da vodi glavnu riječ i pozove akciju. Hrvatska klupa je odlučila braniti zadnjih 14 sekundi bez prekršaja i to u postavi bez Gojuna, Kopljara i Marka Mamića kao najboljih obrambenih igrača, tek uz Željka Musu i Igora Vorija kojima su društvo na terenu pravili Luka Stepančić i obrambeno vrlo upitni Luka Cindrić te dva krila. Naravno, Švedska je poentirala baš preko Cindrića i zbog tog gola sad ide u polufinale. Banalno je i nema nikakve garancije da bi se stvari ovako razvile, ali na takve situacije se trebalo misliti odmah, prevenirati ih i poslati na teren šestoricu dvometraša da obrane taj napad. Trebalo je staviti što više stvari pod kontrolu, pa makar to bio i taj jedan gol koji se sad pokazao skupim.

Moraš kontrolirati sve što možeš jer u sportu se nekad neke stvari samo dogode same od sebe.

Da se Island nije raspao u zadnje tri minute i da je pobijedio Srbiju u Splitu – Hrvatska bi vjerojatno razigravala za medalje. Da je Sander Sagosen iz fantastičnog udarca pogodio gol, a ne prečku – Hrvatska bi vjerojatno razigravala za medalje. Da se lopta koju je obranio Torbjørn Bergerud odbila u ruke Norvežanima – Hrvatska bi vjerojatno razigravala za medalje. Da smo bili u drugoj polovici ždrijeba – Hrvatska bi vjerojatno razigravala za medalje. Da je list Domagoja Duvnjaka izdržao još minutu ili da ga je klupa povukla minutu ranije – Hrvatska bi vjerojatno razigravala za medalje.

Isto tako, da je na sedam minuta do kraja Musa spremio zicer s crte za povratak na jedan razlike – Hrvatska bi vjerojatno razigravala za medalje. Da je Musin obranjeni udarac Kopljar uspio uhvatiti i da smo poentirali iz tog dodatnog napada – Hrvatska bi vjerojatno razigravala za medalje. Da u idućem napadu nakon te obrane i tog uhvaćenog odbijanca Luka Karabatić nije uhvatio čudesni asist Kentina Mahéa i zabio Mirku Aliloviću kroz noge – Hrvatska bi vjerojatno razigravala za medalje. Da je Ivan Stevanović pokupio par lopti na početku utakmice na kojima je zaista bio i koje su mu, poput one kontre Adriena Dipande, kliznule preko ruke – Hrvatska bi vjerojatno razigravala za medalje.

Trčanje prema prečicama

Ali ako ne iskontroliraš ono što je u tvojoj moći, kako očekivati da ti se druge stvari poklope?

I eto, kako se nismo vodili razumom, stvari se ovaj put baš nisu poklopile i Hrvatska neće u polufinale, prvi put od 2002. To zbilja niti je katastrofa niti se treba shvaćati imalo tragično, jer Francuska je propustila tri od sedam polufinala, Danska dva, a ostali i puno više. Mi i bez ovog polufinala imamo sasvim dobre rezultate i rezultati nisu problem.

Problem u cijeloj priči oko hrvatskog rukometa je što već dugo ne nadvladava razum.

Godinama spremamo smjenu generacija za domaći Euro, a onda dobijemo momčad kojoj su gotovo svi ključni igrači s krive strane 30. rođendana. Imamo privremenog izbornika kojemu je dan ugovor na godinu dana i koji nije imao ni vremena ni prostora pronaći prave modele igre i testirati ih u turnirskim okvirima. Nemamo kontinuitet rada ni jasnu percepciju razvoja, donosimo ishitrene odluke bez ikakve strategije i konstantno trčimo prema prečicama bez volje da izgrađujemo sustav.

A u rukomet još nije uvedena trica, u jednom napadu se uvijek može zabiti samo jedan gol.

Kad ne prevlada razum, onda sve vodi u neizbježni poraz. A taj poraz razuma je, za razliku od poraza protiv Francuske i neprolaska u polufinale, stvarno katastrofalan.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.