Poraz s podukom

Ovaj put smo nešto naučili i izvukli neke zaključke

Zadnja izmjena: 9. rujna 2020.

Čim je Zlatko Dalić odlučio poštedjeti Luku Modrića i Ivana Rakitića reprezentativnog okupljanja, postalo je jasno da Hrvatska ne doživljava Ligu nacija pretjerano ozbiljno, barem ne u natjecateljskom smislu. To je bio pametan potez. Ne populistički i sigurno ne potez koji će dati rezultate odmah, ali Liga nacija Hrvatskoj u perspektivi nudi idealnu šansu da pronađe rješenja za budućnost i da se spremi za najvažnija natjecanja. Jasno, dogodit će se pokoji poraz, ali to će biti porazi za viši cilj. Problem utakmice s Portugalom nije bila katastrofalna igra koliko taj što se utakmica nije iskoristila za viši cilj; nakon nje nismo imali nijedno rješenje i nije nam ponudila ništa što već nismo znali. Bilo je previše standardizacije ondje gdje ona nema smisla i previše eksperimenata ondje gdje za njih nema potrebe.

Protiv Francuske je Dalić stvari postavio nešto drugačije.

Na kraju, Hrvatska je izgubila utakmicu. Prvo poluvrijeme je bilo dobro; dapače, bilo je jako dobrih segmenata u igri kojih se Dalić u budućnosti može uhvatiti, jer je Hrvatska bila itekako konkurentna možda i najjačoj reprezentaciji na svijetu, koliko god joj nedostajalo nekoliko bitnih igrača. Međutim, kad stvari gledamo ukupno, Francuska je relativno komotno upisala pobjedu, a za to se — osim individualne kvalitete koju su njeni igrači pokazali u nekoliko kombinacija u malom prostoru i nekoliko pogrešaka u hrvatskoj obrani — nameću dva velika razloga.

Kad odvrtimo utakmicu protiv Portugala, dolazimo do podatka da je Hrvatska loptu u suparničku polovicu uspješno prenijela samo 40 puta, a do suparničkog kaznenog prostora je došla samo osam puta. Za usporedbu, Portugal je u naš kazneni prostor s loptom došao ravno 30 puta, a dok smo mi loptu na suparničku polovicu uspješno prenosili u 46 posto slučajeva, oni su sa 78 posto svojih posjeda lopte došli na našu polovicu. Protiv Francuske je stanje bilo osjetno bolje. Francuzi su u naš kazneni prostor s loptom ušli 12 puta. Zabili su četiri gola jer imaju nevjerojatnu individualnu kvalitetu da stvaraju višak na iznimno malom prostoru, ali hrvatski vezni red im generalno gledano nije dopustio previše šetnje ispred kaznenog prostora.

Je li dobro gubiti utakmice? Je li potrebno da bude baš ovoliko primljenih golova? Naravno da nije, ali Dalić je protiv Francuske mogao vidjeti nekoliko dobrih stvari

Međutim, ovih 78 posto slučajeva u kojima u Portugalci osvojili loptu i uspješno prešli na našu polovicu terena — ali i 56 posto koliko je u studenom imala Gruzija, koja je ipak kvalitetom debelo inferiorna momčad bez obzira što se radilo o prijateljskoj utakmici — jasno pokazuje da velik broj golova koje Hrvatska prima ne ide na dušu samo užoj obrani, nego i napadačkoj liniji koja u presingu ne odrađuje svoj posao dovoljno dobro. Ako ti suparnik toliko lagano ulazi na tvoju polovicu i toliko lagano gradi napad, onda obrana i nema pretjerano puno šanse obraniti se.

Dobar dio razloga zašto je protiv Francuske bilo donekle bolje u zaštiti kaznenog prostora, ali manje-više isto po pitanju ulaska u našu polovicu, u tome je što je centralnu poziciju u veznom redu zauzeo Marcelo Brozović.

Status nezamjenjivog

Brozović nije odigrao utakmicu koju može spremiti u album svojih najboljih izdanja. Zapravo, bio je jako daleko od standarda na koji nas je navikao u obrambenoj fazi igre. Nije bio dominantan u duelu (osvojio je polovičnih 4/8), imao je jednu otklonjenu opasnost, jednu presječenu i tri oduzete lopte. Za usporedbu, Mateo Kovačić je protiv Portugala bio opravdano kritiziran, a imao je jednu otklonjenu opasnost, jednu presječenu i dvije oduzete lopte, uz 7/9 osvojenih duela.

Brozović je naprosto dovoljno puta dokazao da može puno bolje, iako je ovo sasvim razumljivo s obzirom na to da je čovjek izvan ritma i da je na reprezentativno okupljanje došao s odmora nakon što je igrao finale Europske lige. Međutim, čak i takvo polu-spremno Brozovićevo izdanje je sasvim dovoljno da pokaže koliko je zapravo važan i da pruži stabilnost veznoj liniji. Jednostavno, on je figura koja može popuniti prostor iza leđa napadačke linije čak i kad ona ne igra dobar presing.

Francuska pokušava graditi napad preko lijeve strane, hrvatska vezna linija se dobro kreće i zatvara situaciju; Nikola Vlašić je agresivan prema N’Golu Kantéu, tako da je Francuska prisiljena na povratno dodavanje u zadnju liniju. Međutim, Ivan Perišić i Andrej Kramarić naprosto nisu dovoljno agresivni u pritisku i to dodavanje postaje lagani zadatak nakon kojeg Clément Lenglet ima dovoljno mjesta i vremena da mirno prebaci loptu na drugu stranu u prostor iza leđa Ante Rebića, u koji se oslobađa Moussa Sissoko.

Brozović vrlo rano prepoznaje situaciju i, čim Lenglet prima loptu, već je u kretanju kako bi zatvorio Antoinea Griezmanna i pozicionira se ispred njega kako bi Sissokou odsjekao opciju. Nije previše agresivan, ne ide zatvarati predaleko jer ostavlja Rebiću prostor za se vrati na igrača koji mu je pobjegao, a vjeruje Dariju Melnjaku da drži zadnju liniju. On oduzima Sissokou najopasniju opciju i potpuno neutralizira Griezmanna između linija.

To se ne vidi u nijednoj statistici. Brozović je krenuo dovoljno rano — ranije nego što bi to napravili Kovačić ili Mario Pašalić — jer je na vrijeme prepoznao situaciju. Pomaknuo se dovoljno brzo — brže nego što bi to mogli napraviti Milan Badelj ili Ivan Rakitić — i potpuno je kompenzirao to što Kramarić kao centralni napadač nije bio dovoljno agresivan u presingu, što je prednja linija bila takva da je Lenglet imao dovoljno prostora i vremena za mirnu dijagonalu i to što je Rebić zaspao, pa mu je igrač pobjegao u ogromni prostor iza leđa. Zbog toga je Brozović na poziciji zadnjeg veznog došao do statusa nezamjenjivog.

Dva glavna problema

Da bi Hrvatska izgledala još bolje u fazi obrane i da bi imala dodatnu stabilnost, potrebno je da napad odradi svoj dio posla.

Kramariću suparnici u pravilu prelako ulaze iza leđa i nedovoljno je konkretan u presingu jer nema naviku agresivnog pristupa. To nije samo dojam, to pokazuju i brojke jer je u ove dvije utakmice odigrao 164 minute nogometa i u njima je imao nula presječenih i jednu oduzetu loptu te samo dva uspješna defenzivna duela. Josip Brekalo je igrao nešto manje, 106 minuta u ove dvije utakmice, ali njegove defenzivne brojke su otprilike jednako neučinkovite — imao je dvije presječene lopte i nula oduzetih. Zapravo, u 106 minuta nema nijedan uspješan defenzivan duel, a nula oduzetih lopti ne čudi s obzirom na to da je sudjelovao u samo dva obrambena duela. Koliko god bio dobar u napadu, 0/2 je jednostavno premalo za ozbiljan nogomet.

Perišić i Rebić su nešto aktivniji u obrani, moćniji su u defenzivnom duelu i puno su agresivniji, ali većinu vremena su bili izvan fokusa i radili su pogreške zbog kojih su suparnici bez problema izlazili iz svoje polovice. Olakotna okolnost je da ni Kramarić, ni Brekalo, ni Rebić, ni Perišić nisu u natjecateljskoj formi; prvenstva im počinju za desetak dana i može se prihvatiti da imaju problema u nekim stvarima. Međutim, ako ti prednja trojka igra ne odradi svoj posao u pritisku, onda ni zadnja linija ne može baš puno toga napraviti, bez obzira na greške.

Prekidi su drugi razlog zašto Hrvatska prima relativno velik broj golova — ne samo od Portugala i Francuske koje su vrhunske momčadi; Hrvatska je primila gol od Gruzije, Slovačke, Azerbejdžana, Jordana i Tunisa, a u 18 utakmica nakon Svjetskog prvenstva je u njih 15 primila barem jedan gol. Korneri, u suštini, nisu toliko opasne situacije i u prosjeku je potrebno izvesti četiri udarca iz kuta da bi se uopće došlo do udarca na gol, a gol u prosjeku pada nakon svakih 36 izvedenih kornera. Portugal je nakon kornera dvaput pogodio okvir gola, Dominik Livaković je jednom imao onu fantastičnu dvostruku obranu kojom je spasio gol, a onda je u zadnjoj minuti, baš kao i Francuska, zabio nakon kornera.

Dalić je već u svom mandatu imao ozbiljnih problema s golovima nakon prekida. S vremenom je došao do toga da Hrvatska u pravilu ima dvojicu do trojicu igrača na prvoj vratnici koja zonski brane prostor bez obzira ima li tu suparnik igrače, vratara koji izlascima čisti prostor iza njih, dok ostatak momčadi u suštini igra čovjek-na-čovjeka u buketu koji se obično formira oko penala.

Slaba točka takvog načina obrane je prostor vrha peterca po sredini. Lopta pada iza leđa ovih što brane zonu, a daleko je od vratara kojem nije zaista jednostavno izaći toliko daleko od svog gola kako bi izbio loptu — pogotovo ne Livakoviću koji je visok 186 centimetara i koji je građen drugačije nego Oliver Kahn koji je takve lopte obično nosio bez problema. Ostaje da duel dobiju ovi koji drže svog čovjeka, ali oni idu unatrag, a napadači idu prema naprijed, tako da inercija radi protiv njih, a nemaju tu dvojicu viška koji će ići na loptu i odnijeti duel, s obzirom da oni čuvaju zonu oko prve stative.

Dobra osnova za dugoročni uspjeh

To su dva glavna problema koja su se iskristalizirala i na kojima se može raditi. Ako je ponekad problem u stoperskom paru ili bočnom igraču, jednostavno moramo živjeti s time jer Dalić zbilja ne može izmisliti nekoga novog tko će donijeti kvalitetu više. Međutim, itekako se može popraviti reakcije momčadi u presingu i branjenju prekida, tu izbornik i njegovo stručno osoblje itekako imaju moć popraviti stvari.

Isto tako, iskristaliziralo se i nekoliko dobrih stvari.

Prva je Brozovićeva kemija s Vlašićem i Kovačićem. Bilo je jasno da će Brozović popraviti obranu sam od sebe, ali bilo je interesantno vidjeti kako će se ta trojka uklopiti u napadu. Odgovor je vrlo pozitivan. I Kovačić i Vlašić su odigrali bolje nego protiv Portugala, puno bliže svojoj komfor zoni i onome što zbilja mogu pružiti, a to je ogromni plus. Uostalom, strateški je logično uigravati srce momčadi za koje računaš da će za godinu dana zamijeniti Luku Modrića i Rakitića, normalno je razvijati igračima zajedničku kemiju u utakmicama protiv jakih i opasnih suparnika jer to je u ovom trenutku viši cilj koji će dati rezultat, bez obzira na kratkoročne poraze. Dalić je stavio vezni red budućnosti i može biti zadovoljan načinom na koji je funkcionirao jer smo, usprkos porazu, vidjeli neke jako dobre stvari protiv jako ozbiljnog suparnika.

Isto tako može biti zadovoljan s Filipom Uremovićem. Reakcije su bile solidne, stav je bio dobar i to je početak. Daleko je Uremović od toga da ga možemo proglasiti rješenjem na desnom bočnom, ali nakon što protiv Portugala nije bio niti na klupi, ovo je još jedna ispravna Dalićeva odluka iz koje se mogu izvlačiti zaključci za budućnost. Nakon što se po tko zna koji put potvrdilo da Tin Jedvaj nije bek nego stoper, vrijedi dodatno testirati Uremovića u utakmicama koje dolaze kako bismo vidjeli je li on taj koji može biti pouzdana zamjena Šimi Vrsaljku ili treba čekati novo rješenje, Boška Šutala ili nekoga drugoga.

Još jedan zaključak za budućnost je Mario Pašalić. Nakon što smo doznali da čovjek nije zadnji vezni, doznali smo da nije ni krilo. Ono što on donosi je igra bez lopte, ulazak iz drugog plana i mirnoća u završnici akcija, a to u našoj reprezentaciji može odraditi isključivo kao desetka.Hrvatska nije Atalanta niti može biti takva momčad, nema takvu fleksibilnost u igri i Pašalićeva pozicija je određena kontekstom igre. S obzirom da je Vlašić kandidat za tu istu poziciju, ponovo se mora postaviti pitanje ima li Dalić mjesta za Pašalića. Iz ove perspektive, čovjek koji je prošle sezone skupio 12 golova i sedam asistencija u Atalanti u reprezentaciji trenutno mora čekati svoje mjesto s klupe, ali seliti ga okolo po pozicijama ima jednako smisla kao staviti ga na desnog beka ili na vrata.

Isto tako, Dalić mora dobro odvagnuti što će s Kramarićem i koliko se on kao devetka uklapa u ovaj stil nogometa i zahtjeve koje mu daje. Šteta je što nije testirao Antu Budimira kao što je napravio s Uremovićem, jer znamo koliko je Kramarić kvalitetan i što donosi, čovjek iza sebe ima gotovo 50 nastupa za reprezentaciju.

Uostalom, tome ove utakmice i služe. Kad je Dalić poštedio Modrića i Rakitića, nekako je ovo svjesno ili nesvjesno pretvorio u testiranje rješenja za Europsko prvenstvo i godine koje su pred nama. Je li dobro gubiti utakmice? Je li potrebno da bude baš ovoliko primljenih golova? Naravno da nije, ali Dalić je protiv Francuske mogao vidjeti nekoliko dobrih stvari iz kojih se može izvući pouke, a to je dobra osnova za dugoročni uspjeh usprkos još jednom neugodnom porazu.

Ne propusti top članke