Svi nogometni klubovi na svijetu imaju isti cilj, doći do vrha i ondje se zadržati. Za ostvarenje tog cilja mogu imati različite strategije i pokušavati različitim metodama, mogu imati različite šanse za uspjeh ili prepreke koje moraju preskočiti, ali u pravilu traže smo vrh. Neki bi na tom putu trebali promijeniti skoro sve, dok su drugi gotovo tu, nadomak samog vrha. Oni moraju promijeniti samo jednu sitnicu, dodati zadnji sastojak u recept za uspjeh, staviti finalni dio slagalice koji daje kompletnu sliku.
Paris Saint-Germain je definitivno jako blizu samog vrha. Samo, problem je što je baš taj zadnji komadić slagalice najteže pronaći. Biti blizu ne znači mnogo ako je cilj sami vrh.
U PSG-u su bili potpuno svjesni ove činjenice, tako da su prije sezone pokušali mijenjati kako bi pronašli zadnji dio slagalice. Nisu podizali tapete, zavirivali pod kauč i otvarali mikrovalnu kako bi našli gdje se zagubio taj dio koji nedostaje; odlučili su se tražiti na logičnim mjestima. Smijenili su trenera Laurenta Blanca, koji se zaista veći dio svog staža činio kao najslabija karika projekta.
Na njihovu žalost, problem nije bio u treneru. Odnosno, nije bio baš toliki problem u treneru. Na Blancovo mjesto doveden je Unai Emery, koji je sa Sevillom imao iznimne uspjehe u Europskoj ligi. I čovjek je sezonu završio u katastrofi. Kada klub ima budžet toliko velik kao što ima PSG, titula domaćeg prvaka se očekuje sama po sebi. Količina novca kojim raspolažu u pariškom klubu na godišnjoj razini je veća nego što imaju Lyon, Monaco i Olympique Marseille zajedno. Tolika razlika bi trebala garantirati uspjeh koji je izostao. Izgubili su prvenstvo od Monaca, objektivno slabije momčadi, prosuli su nevjerojatnu prednost u dvomeču Lige prvaka i osvajanje dvaju prilično sporednih trofeja, kupa i superkupa, ne može maskirati činjenicu da je ova sezona za PSG bila potpuni debakl.
A problem zaista nije u treneru. Odnosno, nije toliki problem u treneru, jer Emery je i dalje talentiran stručnjak, a osvojiti Ligue 1 ili proći Barcelonu nakon rezultata iz prve utakmice bi mogli i mnogo lošiji od njega. Pa ipak, izgubili su i prvenstvo, ispali su iz Lige prvaka odmah na prvoj prepreci i doplovili su u katastrofu.
Raznolike opcije
Gledati što PSG još može napraviti na kadrovskom pitanju i gdje napredovati pomalo je promašeno. Izgubljeni dio slagalice ne moraju tražiti na očitim i logičnim mjestima jer nije tamo, s obzirom na to da problem nije konvencionalan.
Njihov problem nije u igračima koje imaju, jer to je sam vrhunac nogometne elite. Edinson Cavani je nevjerojatan napadač koji je ove sezone dao 49 golova u 50 nastupa. Igrom slučaja, bio je na vrhu i liste koja je brojila koliko je igrač promašio čistih situacija za postizanje pogotka, ali on je svoj posao odradio i uspješno je zamijenio Zlatana Ibrahimovića. Uz njega na krilima imaju Ángela di Maríu, koji je pomalo radno krilo s vrhunskim radnim navikama, imaju elitnog driblera Lucasa Mouru i doveli su kreatora u liku i djelu Juliana Draxlera.
Kao, obično nekorištene, pričuve imaju Javiera Pastorea i Hatema Ben Arfu, koji je bio jedan od najboljih igrača u sezoni 2015./16., što prilično dobro govori o tome kolika je dubina ove momčadi. Ne samo da posjeduju elitan talent, nego je riječ o igračima koji daju različite taktičke opcije, pružajući treneru potpunu fleksibilnost. Na krila, recimo, može staviti Ben Arfu i Mouru i imati strašne driblere koje nitko neće zaustaviti u situaciji jedan-na-jedan, a oni neće dodati nikome ili može imati Pastorea i Draxlera koji su kreatori, kojima će instinkt biti ulaziti u sredinu i kombinirati s veznim redom.
Identitet pobjednika ne može kupiti na tržnici, niti se može zamijeniti boljim igračem. On se gradi, on je metafizička osobina do koje nema niti može biti ikakve prečice
Vezni red je spojen na način na koji je i napadačka linija osmišljena. Marco Verratti je ključni igrač; istinski playmaker tek ulazi u svoje najplodnije godine koje će trajati još bar jedno desetljeće. Razigrava suigrače, daje itekako velik doprinos u obrani, može stvarati višak driblingom i ima jako dobar udarac. U godinama koje dolaze, Verratti će biti jedan od najboljih veznih igrača na svijetu, a trener ga može kombinirati s Blaiseom Matuidijem koji će donijeti dinamiku, s Thiagom Mottom koji će osim iskustva donijeti stabilnost kroz veteransku prisutnost i pozicioniranje u postavljenoj obrani, te s Adrienom Rabiotom koji je kompletan igrač na iznimno deficitarnoj poziciji defenzivnog veznog, a savršeno se nadopunjava s Verrattijem. Kao da oni nisu dovoljni, tu je i Grzegorz Krychowiak kao klasični zadnji vezni koji donosi mišiće, pozicioniranje, ali i solidnu distribuciju lopte te može zamijeniti bilo kojeg od ovih koji su prva opcija. Takvu raznolikost u izboru taktičkih opcija nema baš nijedna momčad na svijetu.
Ključna figura u obrani je iskusni Thiago Silva, koji je ne tako davno bio najbolji stoper na svijetu, a osim male podložnosti ozljedama nije izgubio svoje znanje i idealan je mentor za mladog Marquinhosa i još mlađeg Presnela Kimpembea, radi kojih u PSG-u nisu imali problema pustiti Davida Luiza u Chelsea. Dok cijeli svijet krpa bekovske pozicije, PSG ima odličnu rotaciju na obje strane. Lijevo je Maxwell najavio odlazak u mirovinu, stoga Layvin Kurzawa ostaje sam u novoj sezoni, dok su desno Serge Aurier i Thomas Meunier, što je u poziciji gdje se daje kraljevstvo za beka velik kapital. Možda i najslabija točka ekipe je vratar, iako su i Kevin Trapp i Alphonse Aréola sasvim dobre i pouzdane opcije za napad na Ligu prvaka.
Vrijeme za alarm
Međutim, sve to pada u drugi plan dok u Parizu ne nađu zadnji djelić slagalice. Ne možete biti velika momčad ako nemate mentalitet velike momčadi. To je za PSG finalni dio slagalice koji će dati kompletnu sliku. Problem je što se taj dio identiteta ne može kupiti na tržnici, niti se može zamijeniti boljim igračem. Taj identitet pobjednika se gradi, on je metafizička osobina momčadi do koje nema niti može biti ikakve prečice. PSG je porazom od Barcelone u utakmici koju nije smio izgubiti pokazao da nema taj mentalitet.
S tim da se ne radi o samom porazu i njegovoj težini. Ne radi se ni o posljedicama takvog poraza koje igrači sigurno osjećaju. Uostalom, nijedan rezultat ne bi trebao sam po sebi određivati nečiju vrijednost. Ovdje se radi o tome kako je do poraza došlo. Problem je bio u svim onim uplašenim licima i izbezumljenosti strahom od dobivene situacije. Radi se o ulasku u utakmicu u kojem se nije izlazilo iz vlastitog kaznenog prostora odustavši od presinga koji im je donio toliko veliku prednost do činjenice da u zadnjih devet minuta igre PSG radi točno četiri točna dodavanja, od čega su tri bila izvođenja lopte s centra nakon primljenog zgoditka.
PSG je definitivno jako blizu vrha. Samo, ta zadnja sitnica u njihovom slučaju je nevjerojatno velika. Prioritet će sigurno biti zadržati Marca Verrattija, jer takvog igrača nema na tržištu. To je čovjek oko kojega se gradi klub i nenadoknadiva šteta će biti izgubiti ga sada kada ulazi u najbolje godine. Međutim, još veći prioritet je raditi na mentalitetu velikog kluba. Izgraditi kulturu pobjeđivanja u koju će igrači vjerovati, a koja će plašiti protivnike. Jednom klubu kao što je PSG, koji aspirira na sami vrh, ne smije se dogoditi da izgubi naslov od Montpelliera, pa čak ni od Monaca. Kad se u pet godina dogodi dvaput da izgube prvenstva od toliko financijski inferiornih momčadi, onda je vrijeme za alarm. Pravi mentalitet velikog kluba i kultura pobjeđivanja znači da će protiv Barcelone na utakmicu zapravo i doći, te da će zaigrati muški. Čak i ako izgube, neće se osramotiti kao što su to napravili ove sezone.
Pa ipak, to nije baš toliko lagano. Ne radi se tu o nečemu konkretnom, nečemu što će jedna smjena trenera ili dva nova igrača moći promijeniti. Radi se o posljednjem dijelu slagalice koji nedostaje za potpunu sliku. Bez toga PSG neće ispuniti svoje šampionske snove niti će zaista ući u krug najvećih koji vladaju vrhom. Međutim, problem što je baš taj zadnji komadić slagalice najteže pronaći.
