Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Posljednji Olmov derbi

U Maksimiru nismo vidjeli ništa novo. A njega više nećemo gledati

Zadnja izmjena: 27. svibnja 2019. Luka Stanzl/PIXSELL

Ako tražite jednu riječ kojom biste mogli opisati sezonu HNL-a kakvu je odigrao Dinamo, to bi definitivno bila konstantnost. Na putu do osvajanja naslova možda je bilo nekoliko nenadahnutih partija u kojima je momčad Nenada Bjelice osvojila bodove na mišiće odigravši ispod svojih realnih mogućnosti, ali Dinamo je generalno odradio sezonu bez prevelikih amplituda u igri.

Bilo je jasno već od srpnja i prvih utakmica u Europi da je ovo momčad koja ima glavu i rep, da je ovo malo drugačiji Dinamo od onog kakvog smo navikli gledati, a koji je ranije znao varirati od genijalnog do blijedog, ovisno o raspoloženju najvećih zvijezda. Ovo je bio Dinamo s Bjeličinim potpisom, Dinamo koji je neobično ozbiljan i koji je od samog početka sezone pokazao kako može ispuniti potencijal kao što to nije napravio nijedan Dinamo u zadnjih desetak godina. Bjelica je, kako je to opisao Emir Dilaver, stvorio momčad s kojom nema zajebancije i pokazao što se dogodi onog časa kad naglasak stavite na momčad, a ne na pojedinca; što se može postići kad je trener i stvarni šef u svlačionici.

Zbog toga — za razliku od prošlih godina kada su Dinamov stil igre personificirali Marko Pjaca, El Arabij Hillel Soudani ili Junior Fernándes, s vrlinama i manama koje dolaze s tim — Bjeličinu momčad možda najbolje simbolizira Kévin Théophile-Catherine.

Igrača kakav je bio Olmo, čija je kvaliteta tako nevidljivo suptilna, u HNL-u nije bilo još od Modrića i teško da će ga tako brzo biti

Riječ je o čovjeku koji iza sebe ima preko 200 nastupa u francuskoj Ligue 1 te još 30-ak u engleskoj Premier ligi; stoperu koji ima dvostruko veću plaću od ijednog igrača s kojim se susreo na HNL travnjacima, ali derbi s Hajdukom je ponovo pokazao koliko je impresivno konstantan. Nije Théophile-Catherine odigrao nešto za pamćenje niti je dotakao gornju granicu svojih mogućnosti, samo je odradio svoj dio posla. Bio je miran i potpuno staložen, dobar u pokrivanjima suigrača i racionalan u svemu što je radio na terenu, bez upadanja u amplitude.

Za razliku od, recimo, onoga što je odigrao Borja López.

I to je ono što rješava ovakve utakmice. S jedne strane imaš dobru igru, ali znaš što ćeš dobiti, imaš konstantu koja će odraditi svoj posao. S druge isto tako imaš dobru igru i sasvim dovoljno šansi da čak i dobiješ utakmicu, ali imaš amplitude i poneki potez koji je stvarno bez ikakvog objašnjenja poput onog izbijanja lopte iz ruku Josipa Posavca. Potez koji te nužno vodi u poraz.

Profil sličan Modrićevu

Tu zapravo staje svaka analiza derbija. No, poučak je to koji je ponudio još prošli derbi, jasna poruka Hajdukovoj upravi da treba promijeniti način gledanja na stvari i shvatiti kako ništa nije preskupo ako igrač donosi ono što je potrebno, baš kao što je Mijo Caktaš titulom najboljeg strijelca lige pokazao da nije nimalo skup ako ga se koristi u pravom kontekstu i da je Hajduku potreban za zadržavanje ambicija.

I sve ovo smo već otprije znali, nema ničeg novog. Baš zato je ovaj derbi zapravo idealna prilika za oprostiti se od Danija Olma, čovjeka koji je konstantnosti davao dodatni začin.

Nakon 101 odigrane utakmice prilično je jasno da je Olmo odigrao svoje što se tiče HNL-a. Jednostavno je prerastao ligu i za očekivati je da će ovo ljeto napraviti transfer u neki veći klub. A mi vjerojatno još uvijek nismo zapravo svjesni kakvog smo igrača imali priliku gledati na domaćim terenima.

Doduše, Olmo se još kao tinejdžer pokazao kao igrač prevage u HNL-u. U tom kontekstu samo su Nikola Vlašić, Marko Rog i Marko Pjaca radili isto, svi drugi su tek pokazivali talent i naznake da bi to mogli biti u budućnosti. I taj dio su svi vidjeli, svi su znali da je dobar igrač jer naprosto je bilo toliko očito.

Spojio je fine tehničke karakteristike, dobar pregled igre i solidne fizičke kapacitete s fantastičnim navikama u igri koje je donio sa sobom iz Barcelone, gdje je odgojen kroz konstantno kretanje u svrhu traženja prostora i nuđenje za kratka dodavanja. Može stvoriti višak u zadnjoj trećini kroz dribling ili dodavanje, može pomoći momčadi u izgradnji napada, a — za razliku od Ante Ćorića ili Alena Halilovića — može izdržati duel i u obrani odrađuje puno više od čistog statiranja. I uz sve to, bio je konstantan, bez amplituda kroz koje prolaze mladi igrači.

Međutim, stvar je u tome da je Olmo igrač sličnog profila kao Luka Modrić, a to znači da će tek postati stvarno dobar.

Ovo što smo imali prilike gledati u HNL-u tek je početak njegova razvojnog puta prema svjetskoj eliti. Uostalom, to pokazuje i činjenica koliko je često bio korišten kao krilo, iako je svima jasno da je riječ o veznom igraču. Ali nije ni Modrić oduvijek igrao ovu poziciju i ulogu koju igra danas u Real Madridu; počinjao je kao vezni koji je igrao široko na krilnoj poziciji, pa je s vremenom ulazio prema sredini i onda se, kako je naučio kontrolirati ritam, polako vraćao prema vlastitom golu organizirati napade i, debelo nakon što je otišao u Tottenham, pretvorio u igrača kakav je danas. Olmo pokazuje naznake sličnog razvoja.

Vreća eura je sporedna

Ako ponovo pogledate utakmicu Dinama i Hajduka, vidjet ćete da Olmo ne dodaje loptu suigraču. On dodaje tamo gdje bi suigrač trebao biti. Time što doda loptu koji metar dalje, Olmo suigraču odmah određuje nastavak akcije, on načinom na koji mu dodaje loptu unaprijed određuje idući potez i tako režira napade nekoliko poteza unaprijed.

Najbolji spomenik njegovoj suptilnoj genijalnosti je priprema za prvi gol. Nije se nudio gdje ne treba, nije se kretao samo da bi se kretao. Stajao je na mjestu 20-ak sekundi na sredini terena znajući da lopta mora doći na to mjesto, u primanju se već okrenuo prema golu i dodao je loptu Petru Stojanoviću na takav način da je on imao samo jedno rješenje s njom. Nije očekivao da će Borja López onako kilavo ispucati loptu, ali Olmo je naprosto vidio kako će se akcija rasplesti i što će Stojanović trebati napraviti prije nego što je i primio loptu. Nenametljivo, suptilno i gotovo nevidljivo.

U HNL-u je bilo talentiranih igrača čija je kvaliteta bila vidljiva i bit će ih još puno. Bilo je odličnih driblera, fantastičnih tehničara i igrača s visokim potencijalom, ali igrača kakav je bio Olmo, čija je kvaliteta tako nevidljivo suptilna, nije bilo još od Modrića i teško da će ga tako brzo biti. Naprosto, riječ je o tako rijetkom profilu da je to nevjerojatno i igrači tih karakteristika postanu zapravo dobri kad sazriju i kad se do kraja razviju. Andrea Pirlo je u tim godinama bio na posudbama u Reggini i Bresciji, Modrić u Zrinjskom i Interu iz Zaprešića, a Xavi je sjedio duboko zakopan na Barceloninoj klupi. Takvi igrači jednostavno moraju prvo skupiti dovoljno utakmica u nogama da bi bili ono što mogu biti.

Olmo te utakmice još nije skupio, još se mora razvijati i upravo zbog toga vjerojatno još nismo svjesni kakav se igrač ovim derbijem oprostio od HNL-a i što smo točno imali prilike gledati na domaćim terenima.

Uostalom, vidjet ćete to vrlo brzo kad će mediji potencirati tek iznos koji će Dinamo dobiti za njega, ne shvaćajući kako je ta vreća eura u suštini sporedna jer HNL dugo nije imao niti će imati igrača kakav je Olmo i ovaj derbi je to ponovo pokazao.

Ne propusti top članke