Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Post-up je mrtav. Živio post-up

Čini se kako je igri na niskom bloku u NBA-u odzvonilo. Je li baš tako?

Zadnja izmjena: 28. ožujka 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Kristaps Porziņģis imao je jako lošu šutersku večer u susretu Dallas Mavericksa i San Antonio Spursa. Latvijski centar je za 34 minute na parketu šutirao 4/15 iz igre, što je bilo dovoljno da ga tu večer Chris Webber, stručni komentator na TNT-u, prozove jer igra previše na perimetru, a ekipa iz showa Inside the NBA proglasi nedovoljno agresivnim.

I nije to bilo prvi put da Shaq O’Neal i Charles Barkley, promatrajući današnju košarku iz perspektive kad su je oni igrali, dijele packe Kristapsu jer se previše oslanja na šut, a premalo igra u reketu.Kada se nakon spomenute utakmice, inače u istupima vojnički vrlo odmjereni i koncizni poručnik Rick Carlisle pojavio pred sedmom silom i dobio pitanje treba li Porziņģis više igrati u postu, njegova tirada je mogla početi.

Otvorena je sa sljedeće dvije rečenice: “Post-up jednostavno više nije dobra igra. Jednostavno nije dobra igra”. Dallasov trener je poslije toga objasnio kako je njihov napad povijesno dobar kad Porziņģis igra na perimetru i kako brojke opadaju kad Dallas napada kroz post poziciju nakon čega je dodao još nešto važno: “Moramo razumjeti da se igra promijenila. Promijenila se. To je činjenica”. U monologu je Carlisle je još stigao stati u obranu svog vojnika: “Ostavimo tu priču da KP treba ići u post. Ne treba. OK sam s tim da povremeno igra tu, ali mi nećemo postati nikoga.”

Carlisle je u pravu. Tri puna mjeseca nakon njegove izjave Dallas u naprasno prekinutoj sezoni i dalje ima povijesno dobar i najbolji napad lige sa 115,8 poena na 100 posjeda. Mavsi nikoga ne postaju, na post izolacije im otpada samo četiri posto svih napada. Također, Porziņģis ne treba igrati u postu. Zašto i bi, pobogu, kad sa svojih 221 cm može šutnuti preko svakoga sa svake pozicije? KP je sa svojih 0,79 poena po posjedu i neefikasan post strijelac koji ni protiv bekova neće inicirati kontakt i oslanjati se na fizičku snagu jer je jednostavno nema i nije takav igrač, ma što god o tome mislili Shaq i Chuck.

Čini se da nam je post-up prodao fini pump fake i zabio horog. Iako njegov utjecaj na igru nije više ni blizu nekadašnjem, ne treba ga slati na obdukciju

A što je s preostalim dijelom Carlisleove izjave o post-upu i igri koja se mijenja? Čini se na prvu da je Rick i tu u pravu.

NBA se od perioda kada su u njoj igrali O’Neal i Barkley potpuno promijenila. Igra koju su krasile izolacije i post-upovi uz pripadajuću čvrstinu i borbenost evoluirala je do dinamičnog stila kretanja lopte i igrača uokvirenog pace and space paradigmom. Vrijeme kada su ligom dominirali centri poput Shaqa, Hakeema Olajuwona, Pata Ewinga, Tima Duncana i drugih pripada aoristu. Uz čast iznimkama, nigdje se više na utakmicama ne čuje “Feed the big man!”, ultimativna šifra za bacanje lopte u post. Dobrodošli u prezent i ligu u kojoj, zasad, caruju bekovi i krila.

Nitko se ne boji post-upa

Kako je evolucija u inače darvinistički obojenoj NBA ligi tamanila prave centre tako je s njima nestajao i post-up, igra na niskom bloku i igra leđima. Danas se na tu vještinu gleda kao na endemsku vrstu koja opstaje još samo u strogo čuvanim rezervatima, a koji su pak posljednji bastioni nostalgičara i njihovih romantiziranja košarke iz 1990-ih.

“Sve dok ne pronađemo način kako post-up igru učiniti efikasnijom, nema povratka na staro”, izjavio je još prije pet godina George Karl, tada trener Sacramento Kingsa koji su u svojim redovima imali u tom momentu najboljeg ligaškog low post strijelca DeMarcusa Cousinsa. Karl je još dodao: “Jednostavno više ne možeš pobjeđivati tako što ćeš loptu 60 puta baciti u post.”

Potvrdu za Karlovu i Carlisleovu tezu o smrti post-upa možemo pronaći u brojkama, a one su neumoljive.

U sezoni 2015./16. bilo je čak 27 ekipa u ligi kojima je na post-up akciju otpadalo pet ili više posto napada. U ovoj sezoni imamo samo 12 ekipa kojima post-upovi čine pet posto ili više napada. Osim toga, ove sezone samo Philadelphia 76ers zahvaljujući Joelu Embiidu 10 ili više posto svojih napada vrte kroz post. U sezoni 2015./16. bilo je pet takvih momčadi, a u sezoni 2005./06., otkad postoje ovakvi podaci, bilo je čak 15 momčadi kojima je na post-up izolacije otpadalo 10 posto ili više njihovih napada.

Brojke ne samo da su neumoljive kod dokazivanja da je igra u postu passé, nego jasno ukazuju i da se radi o neefikasnom načinu dolaska do poena. Uzmemo li u obzir samo momčadi koje ove sezone na post igru troše pet posto ili više svojih napada, najefikasniji među njima su Sixersi s jednim postignutim poenom po posjedu ili 100 na 100 posjeda. Drugi su Denver Nuggets s 0,98 poena po posjedu ili 98 na 100 posjeda, a treći su San Antonio Spurs s 0,96 po posjedu ili 96 na 100 posjeda.

O kakvim se zapravo slabašnim brojkama ovdje radi najbolje može dočarati to što Golden State Warriorsi, najlošiji napad lige, ubacuju 1,04 poena po posjedu ili 104 na 100 posjeda, što je opet bolje od najboljeg post napada. Usporedbe radi, taj jedan poen po posjedu koji zabijaju Sixersi iz post-upova praktički je jednak tricaškom učinku od 33 posto, a mislim da se možemo složiti da 33 posto za tricu i nije neka efikasnost.

U ligi danas jednostavno postoje puno bolji načini za doći do poena: cutovi, tranzicija, finiširanje rolera nakon picka, handoff akcija, šutiranje iz spot-upa, pa čak i izolacije donose prosječno više poena od post-upova. Njih se više nitko ne boji. Kvragu, Houston Rockets su čak izbacili i centra iz igre jasno pokazujući što misle o potencijalnoj opasnosti koja im prijeti od post strijelaca.

Šunka između dvije kriške kruha

Leđna tehnika i post izolacije nisu pak nestali kao dinosauri jer je, eto, meteor pao na njih.

Same brojke ukazuju na postupno iščezavanje takvog napadanja uz domino-efekt koji je u ligi prisutan već 20 godina. Sve je počelo s promjenom pravila na početku milenija, kada je liga dozvolila dotad zabranjenu zonsku obranu. Na to se 2004. nadovezalo i penaliziranje hand checka. Ova dva pravila su iz temelja promijenila igru i čine se kao dosta podcijenjeni faktori kada se uspoređuje liga nekad i sad.

S novim pravilima treneri odjednom dobivaju ogromnu platformu za testiranje svoje kreativnosti kod slaganja novih taktičkih defenzivnih koncepata. Dekadama su moćni centri zadavali glavobolje trenerima koji su imali dvije opcije za braniti ih: pustiti igru jedan-na-jedan ili poslati hard double, odnosno, udvajanje. Legaliziranjem zone stvaraju se potpuno nove defenzivne sheme za branjenje post-up prijetnji. Treneri mogu birati lokaciju odakle šalju pomoć, igrači su postavljeni zonski oko reketa, a pomoć može doći kada igrač primi loptu u postu ili kada krene u realizaciju. Post-up napadači su doslovno postali šunka između dvije debele kriške kruha.

Osim pravila, u ligi se početkom milenija kompletno mijenja i geometrija igre. Statiku zamjenjuje dinamika. Bacanje lopte u post uglavnom znači napad koji stagnira, što obrani olakšava posao i dopušta da se bolje postavi.

Najlakši način za kreirati dobar šut u košarci je prisiliti obranu na rotacije. S post-upom se to teško postiže jer u reketu imaš čovjeka koji narušava spacing i zatvara prostor bekovima koji slash and kick igrom mogu natjerati obrane na rotacije i stvoriti višak. Pojavom prvo stretch četvorki, a onda i stretch petica, kao i prihvaćanja ideja Moreyballa, liga postupno odustaje od napadanja kroz post-up. To i dalje ne znači da je umrla centarska pozicija, nego je umro stil igre. Bekovi i krila preuzimaju primat jer bez hand checka lakše driblaju, napadaju obruč i bacaju povratne na perimetar, čime posljedično napadi postaju puno efikasniji nego što su bili kada se igralo kroz post.

Kako se promijenio stil igre, u idućem valu domino-efekta prestaje potreba za centrima koji su trenirani da budu post-up prijetnje. Danas na prste jedne ruke možemo nabrojiti centre koji znaju pet poteza u postu. Toj vještini ih više nitko u NBA-u ne uči. Jeste ikada čuli da postoji ‘doktor’ za post-up kao što svaka ekipa ima ‘doktora’ za šut?

“Na svojoj post igri moraš raditi protiv Vanderbilta, ne protiv Spursa”, reći će Steve Kerr, aludirajući na to da se post igra mora brusiti na koledžu. “Ako dođeš u ovu ligu i pokušaš post-up protiv nekog veterana s 10 godina iskustva, blokirat će ti šut i poslati ga na peti red tribine… teško se nositi s tim.”

Vožnja parnog automobila

Osim toga, učiti igru u postu je težak posao.

“Vjerojatno najteži dio napadačke igre za naučiti”, reći će o post-upu Steve Clifford, trener u Orlando Magicu. Napadanje kroz niski blok od igrača traži široku lepezu vještina koje moraju biti savršeno posložene: rad nogu, osjećaj za prostor, čitanje obrambenog igrača, pregled terena, idealnu sinkroniziranost na relaciji ruke-noge i finesu za finiširanje. Tu čak ne ubrajamo fizičku snagu i gomilu energije koja se troši kroz post napade, a nužno uključuje i laktarenje, šaketanje, hrvanje i guranje.

Promjena dominantnog stila igre u ligi, dakle, utjecala je na to da mladi igrači više ne treniraju post-upove protiv Vanderbilta. Treniranje post-upa kod mladih igrača danas je ekvivalentno vožnji parnog automobila dok svi ostali voze one na benzin. Umjesto da skidaju Hakeemove ili Duncanove trikove, mladi centri će se danas radije ugledati na Brooka Lopeza, koji je doživio klasičnu metamorfozu od klasičnog post-up centra do klasičnog šutera.

Liga danas ipak ima nekoliko centara koji mogu opravdati napadanje kroz post: Embiid, Nikola Jokić, LaMarcus Aldridge i Karl-Anthony Towns. Ipak, od njih četvorice jedino je Embiid klasični post-up visoki. Jokić je više kreator i šuter, Towns je primarno tricaš, a Aldridge mid range majstor. Uzmemo li Townsa u razmatranje, on je lani iz post-up napada ubacivao 1,02 poena po posjedu. Na drugoj strani, KAT je lani imao i 40 posto šuta za tricu, što ujedno znači i 1,2 postignuta poena po posjedu; odnosno, Wolvesi su bili puno efikasniji kada je Towns šutirao trice, iako je elitni post-up strijelac.

Embiid je tako ostao jedini pravi čuvar uspomene na post-up. U ovoj sezoni na niskom bloku ima realizaciju od izvrsnih 1,12 poena po posjedu, a post-upovi mu čine 35 posto svih napada. Embiid nema finesu kao, primjerice, Hakeem, iako ima zavidnu brzinu, koordinaciju i građen je poput bagera-utovarivača. On je više razbijač koji će te čistom snagom ugurati pod koš i zakucati preko tebe, ili će te probiti na prvom koraku i finiširati na drugom obruču. Od njega se čuvari doslovno odbijaju i jako malo je igrača u ligi koji ga mogu neutralizirati jedan-na-jedan. Istovremeno, u Embiidovim post-up izolacijama ima detalja koji nam ukazuju na to da se i post-up, i kao vještina i u taktičkom smislu, ipak prilagodio modernim vremenima.

Nije pozicija, nego lokacija

Da, čini se da nam je post-up, kada smo htjeli zapaliti svijeću za njega, prodao fini pump fake i zabio horog. Iako njegov utjecaj na igru nije više ni blizu nekadašnjem, ne treba ga slati na obdukciju.

Evo zašto.

Post-up kao vještina nikad neće izumrijeti, jer je to jedan od osnovnih košarkaških poteza i načina kako doći do poena. Što igrač ima više napadačkih vještina, to je opasniji napadač. Svake godine se u playoffu uvjeravamo u istinitost te tvrdnje. Ne treba ići daleko u prošlost — Kawhi Leonard je lani tijekom cijelog playoffa koristio post-up u nekoj varijaciji. LeBron James nije osvojio titulu dok nije naučio igrati leđima; pa sjetimo se kako su ga u finalu protiv Dallasa 2011. bez problema čuvali J.J. Barea i Jason Kidd. Čak je i Kevin Durant gubio utakmice u playoffu jer nije znao riješiti post situaciju protiv Chrisa Paula.

U doigravanju, kada sve stane, itekako znači imati igrača kojeg možeš hraniti u postu. Osim toga, današnja defenziva u NBA-u se dosta zasniva na obrani s preuzimanjem i gotovo svaka momčad igra switch u nekoj mjeri. Switch uglavnom znači da je negdje mouse in the house, kako bi rekao Barkley, odnosno da je niži igrač preuzeo višeg i eto šanse za napadanje mismatcha.

Post-up se danas pojavljuje u različitim oblicima. Ako se vratimo na Embiida, onda je to često face-up umjesto post-upa — ili, igra licem prema košu umjesto igre leđima. Do promjene u filozofiji je došlo zbog praktičnosti. Kada je okrenut licem prema košu, igrač je u prirodnijoj poziciji, bolje vidi i teren i defenzivca ispred sebe. Uz to, lakše koristi dribling, troši manje snage za dolazak u poziciju blizu obruča, a može i kombinirati ulaz licem koji se pretvara u igru leđima. Da bi što bolje iskoristili Embiidove kvalitete, Sixersi imaju i pripremljene akcije za njega s cross i down blokovima ispod obruča koji za cilj imaju dovesti Embiida u duboku post poziciju bez da se puno bori za nju.

A kad smo kod setova, važno je naglasiti da post-up danas uglavnom više nije pozicija iz koje se napada, nego lokacija iz koje se gradi napad. Varijacije na tu shemu su bezbrojne.

Prvo, imamo primjer Jokića kao centra s pregledom terena najkreativnijeg i najpametnijeg beka. Njegova dodavanja iz posta kada obrana pošalje udvajanje su čista poezija i krucijalni dio Denverova napadačkog sistema. Zatim, tu su i različiti napadački setovi koji se služe post-upovima kao lokacijom odakle se napad kreira. Uzmimo za primjer Warriorse i njihov post split cut set u kojem visoki igrač ima loptu na niskom bloku, ali nema namjeru finiširati iz njega nego čeka križanje bekova bez lopte nakon čega slijedi dodavanje onom koji se oslobodio. Rocketsi, koji zaziru od post-upa, našli su način ove sezone kako ga ipak koristiti. Opet, ne kao poziciju za realizaciju, nego kreaciju. Oni imaju set koji se zove Thru down u kojem Russell Westbrook iz posta dodaje loptu Ericu Gordonu koji, koristeći blok, istrčava na tricu.

Ekskluzivno oružje

Možda i najveća promjena u post-up filozofiji je to što u njemu danas ne obitavaju samo centri i krila, nego i bekovi. Bekovi danas više nego ikad koriste post-up. Imamo primjer Westbrooka i Devina Bookera koji s niskog bloka uzimaju šutove. Ali i ne samo to, nego iz posta i kreiraju stvarajući inside-out napadački sistem. Što bekovi imaju raditi u postu, možda ćete se zapitati. Isto što i centri na trici, legitiman je odgovor. Igra se okrenula naglavačke. Bek u postu znači igrača koji za razliku od centra ima urođen dodavački gen u sebi, a osim toga je blizu obruča i može uzeti dobar šut.

Je li onda na kraju Carlisle bio u pravu kada je rekao da je post-up gotov?

S post-upom kako na njega gledaju Shaq i Chuck sigurno je gotovo, u smislu da se na njemu ne može bazirati kompletna napadačka taktika. Također, gotov je kao primarni način dolaska do poena. Slično kao i mid range, između ostalog. Mid range nije mrtav, ali je postao ekskluzivno oružje uskog kruga igrača poput Leonarda, Duranta ili Paula. Više ga ne mogu šutirati Marcus Morris, Trevor Ariza i Larry Nance Jr. jer jednostavno nisu efikasni šuteri. Isto je i s post-upom. Embiid, Towns i Jokić će opravdati šutove s te lokacije, ali ne mogu Bobby Portis, Hassan Whiteside i Steven Adams.

Istovremeno, post-up je ipak pokazao sposobnost prilagodbe i u igri se pojavljuje u različitim oblicima. Oni možda više nisu dovoljno seksi da bi u njima uživali čangrizavi nostalgičari željni krljanja u reketu, ali su dovoljni da ga održe relevantnim.

Ne propusti top članke