Cedevita je dobila petu utakmicu finala za košarkaškog prvaka Hrvatske. Svejedno je po odlučujućim ubačajima Mire Bilana iz slobodnih bacanja ostao osjećaj praznine. Da je ispalo drukčije, da je Cibona uspjela preoteti trofej, opet bi sve bilo manje-više isto. Nema punine.
Ne kad je Cedevita u pitanju.
Košarkaški klub nastao u Botincu, čija navijačka skupina jezgro vuče iz Sutinskih vrela, koji domaće utakmice igra u Domu sportova, a klupsku bazu ima na prostoru Zagrebačkog velesajma, jednostavno postoji. Razbacan stranama svijeta u gradu podno Medvednice on već godinama živi, diše i stagnira u blaženom miru.
Iza Cedevite je dugih osam godina lutanja, kadroviranja i teških odluka, više loših negoli dobrih. Spomenuti Miro Bilan, oko kojega su u klubu odlučili graditi momčad napravivši ga, kako to Amerikanci zovu, franšiznim igračem, ove sezone igra za 400-tinjak tisuća eura. David Stockton naslovu prvaka može se radovati na Novom Zelandu, Scotty Hopson u drugoj izraelskoj ligi, a Duje Dukan kod kuće u Chicagu. Prošlog ljeta, nakon što je sportski direktor Matej Mamić Stocktona i Hopsona skautirao tijekom Ljetne NBA lige u Las Vegasu, Cedevita je za trojicu igrača pljunula 800.000 eura. Svoj trojici suradnja je otkazana već krajem listopada.
Sinonim za preplaćene promašaje do današnjih dana ostaje slovenski veteran Matjaž Smodiš, nekadašnja legenda moskovskog CSKA, koji je sezonu 2011./12. odradio za rekordnih 700.000 eura. Jedinu dobru utakmicu odigrao je u finalu Kupa Krešimira Ćosića, donijevši Cedeviti prvi trofej.
Klub još uvijek ne izbacuje mlade igrače. Premda u vlastitoj akademiji ima kapital od 500-tinjak dječaka koji treniraju košarku u vrhunskim uvjetima, zasad na horizontu nema igrača za seniorsku momčad. Mlade igrače koje je uspjela pridobiti iz konkurentskih redova, ponajprije iz Cibone, Cedevita nije uspjela afirmirati. Lovro Mazalin, Marko Arapović i Karlo Žganec nisu postali ono što su u klubu priželjkivali. Sada su na redu Džanan Musa, Darko Bajo i Markus Lončar. Njihovi su počeci također skromni, minutaža mala, ozljede česte.
Kulturnija verzija Marka Cubana
Trener Veljko Mršić, u kojeg su uložene sad već dvije i po sezone, nije dokazao da je onaj pravi. U četvrtak navečer uspio je ugroziti već izborenu pobjedu prerano zamijenivši kompletnu udarnu petorku rezervistima, kao da je vodio 30, a ne 14 koševa razlike. I ne samo da ih je prerano uveo, već ih je puno predugo držao na parketu.
Kažu upućeni da četverostrukome uzastopnom hrvatskom prvaku realno ne prijeti rizik od smanjivanja budžeta. On prema neslužbenim podacima iznosi između 30 i 35 milijuna kuna. Cibona, koja je u završnici sezone jedva uspijevala skrpati pristojnu petorku, po godini košta pet do sedam puta manje. I takva kakva je bila, a doista nije bila bogznašto, Mulaomerovićeva je momčad bila blizu konačnoj pobjedi. Dok razlika u financijskoj moći i nominalnoj kvaliteti igrača između dvaju zagrebačkih klubova nikad nije bila veća, natjecateljski Cibona nikad nije bila bliže – ne tijekom četverogodišnje Cedevitine dominacije.
Ne prijeti prvacima također niti rizik od gazdina hlađenja.
Pitanje financiranja sportskih subjekata kronični je problem hrvatskoga kolektivnog sporta. Komercijalno-marketinški prihodi samih klubova na zanemarivim su razinama, javna zajednica ima važnijih prioriteta za raspoređivanje društvenih resursa, dok se namjere i motivi privatnih investitora, poput Gabrielea Volpija ili Lőrinca Mészárosa u nogometne klubove, drže u najmanju ruku sumnjivima. U takvim se okolnostima prisutnost Emila Tedeschija i njegove Atlantic Grupe u upravljačkoj strukturi KK Cedevite čini uzornim modelom. Korporativni biznismen zaluđen košarkom, a dovoljno mudar da upravljanje prepušta ljudima od povjerenja poput Mladena Vebera, jer se on ionako “ne bavi mikromenadžmentom”, doima se kao kulturnija verzija Marka Cubana. Smješten u prve redove do parketa, odjeven ili u casual kombinacije ili u klupske boje te redovito vedra raspoloženja, on je uvijek najveći navijač svoje momčadi.
Što onda nedostaje?
Najbolji mali klub u Europi
Izgleda očito da Tedeschi svoj košarkaški klub vidi tek kao kolateralni mikroprojekt Atlantic Grupe, kao instrument koji će isključivo služiti svrsi poslovnog rasta korporacije, bez ambicije da raste sam u vlastitome mikroprostoru. Onome natjecateljskom, košarkaškom.
Otkako se KK Cedevita prije osam godina uspjela ubaciti u regionalnu ligu, poslovni rezultati grupe u regiji pokazuju kontinuirani rast. Euroliga je pak kompaniji pomogla da se pozicionira i na širemu internacionalnom tržištu. Cedevita se tako, na primjer, danas može kupiti u supermarketu u Madridu. Iz te perspektive, klub ispunjava svoje poslanje. U funkciji internetskog bannera ili televizijske reklame, on je optimalno efikasan. Po modelu brand marketing strategije Red Bulla, KK Cedevita uspješan je projekt u svakom pogledu. Bolje reći, mikrouspješan. Konačno, on gazdi dođe kao igračka za pokazivanje. Nešto čime se može praviti važan.
Navijač je zahtjevan i mora osjećati perspektivu progresije. Možeš biti Alba danas, ali moraš ciljati na to da sutra budeš Maccabi
Zamišljam kako bi mogao teći razgovor između Tedeschija i kakva mu poslovnog partnera kad se jednom godišnje sretnu negdje na konferenciji.
“Kako jahta, frende? Kako tvoj novi Ferrari?”, pita čelni čovjek Atlantic Grupe poznanika, onako pro forma. “Ma dobro. Nego, reci, kako tvoj košarkaški klub?”, odvraća sugovornik na isti način.
S obzirom na uvjete koje klub ima na raspolaganju, rezultati bi ipak mogli, pa i trebali, biti značajno bolji. Cedevita jednostavno treba ambiciozniji sportski program. U njoj nema gladi za uspjehom niti straha od podbačaja.
Uspoređujući Cedevitu s Cibonom, kao da promatramo jaz između romantične komedije i egzistencijalne drame. Jer Tedeschiju i suradnicima klub ispada nešto kao večernja relaksacija nakon napornoga radnog dana. Ne bih se čudio da s više motivacije pristupaju košarkaškom haklu koji se svakog četvrtka održava u Cedevitinu domu košarke na Velesajmu.
“Vidim Cedevitu kao najbolji mali klub u Europi”, izjavio je Tedeschi tijekom pretprošle sezone, kad se klub probio u Top 16 fazu Eurolige. “Nešto poput Limogesa ili Albe Berlin.”
Propust epskih razmjera
Kad se klupska strategija postavi na takav način, dobije se primjerena reakcija publike: indiferentnost. Ljude jednostavno ne zadovoljava razina današnjeg Limogesa ili Albe, a pogotovo ne perspektiva te razine. Navijač, koji je zahtjevan, i kojega je danas daleko teže zaslužiti nego u vrijeme Novoselove Cibone, mora osjećati perspektivu progresije. Možeš biti Alba danas, ali moraš ciljati na to da sutra budeš Maccabi. Osvajanje europskog trofeja i(li) plasman u euroligaški Final Four mora biti postavljeno kao sportski cilj. On vjerojatno nikad neće biti dosegnut, s obzirom na astronomske budžete europske košarkaške elite, ali mora biti postavljen i ne smije biti percipiran kao nemoguć. U suprotnom postaješ klub samozadovoljnih uhljeba s kojima se ne ide naprijed. Klub bez identiteta i bez identifikacijske snage, što je danas općeprihvaćeni osnovni problem KK Cedevite.
Cedeviti presudno nedostaje nagon pobjednika. Pojedinac ili pojedinci koji posjeduju urođenu motivaciju za pobjeđivanjem. Danas su u klubu svjesni da su povijesnu priliku za to propustili ujesen 2012. godine, propustivši potpisati Darija Šarića. Premda niti sam košarkaš nije bio oduševljen mogućnošću transfera u Cedevitu, iz kluba su poručili da, s obzirom na zavrzlamu oko igračkih prava na mladog košarkaša, ne vide svrhu razvijati Šarićev talent za treću stranu. Već iduće ih je sezone Šarić praktički sam dobio u finalu doigravanja, a godinu potom i u finalu regionalne lige. Karizmatična i magnetski privlačna figura, ono što je Ciboni bio Dražen Petrović, to je Cedeviti mogao biti mladi Šibenčanin koji danas briljira u NBA ligi. Bio je to propust epskih razmjera.
U klubu osjećaju da bi u tom pravcu od iduće sezone trebalo pokušati s Džananom Musom, mladom zvijezdom koja izgleda da ima mentalitet pobjednika, i koja je pristala potpisati trogodišnji profesionalni ugovor. Uz Darka Baju, još jednoga mladog Bosanca golemog potencijala, mogla bi se stvoriti osovina koja bi privlačila publiku. Osim toga, s dvojicom bi 18-godišnjaka u Cedeviti mogli ponoviti najuspješniju tržišnu priču u povijesti kluba, kada su za Jusufa Nurkića inkasirali odštetu od 1,3 milijuna eura.
Bilo je, dakle, u povijesti Cedevite i uspjeha. Za hrvatsku bi košarku, s obzirom na porazno stanje u kojem se nalaze ostali klubovi, bilo dobro da ih bude još. U suprotnom, svojem će se mikroprojektu moći veseliti jedino gazda Tedeschi.
Pitanje je samo – koliko dugo?
