Ono što kod Rijeke nije europski jest dubina momčadi. U ovih šest utakmica u 17 dana Rožman je koristio 17 igrača, od čega su petorica bila u prvoj postavi u svih šest utakmica, a još četvorica u prvom sastavu u pet utakmica, a neki su, poput Sterlinga Yatékéa i Joãa Escovala, odigrali mrvice od minutaže. Dakle, Rožman je imao standardiziranu momčad u kojoj je devet igrača imalo fiksno mjesto i iz koje je odlučio cijediti maksimum, uz tek povremena rotiranja Sandra Kulenovića, Roberta Murića, Luke Capana ili Domagoja Pavičića koja su ovisila o specifičnoj situaciji na terenu.

Zapravo, standardiziranost postave najbolje pokazuje činjenica da je u ovakvom ritmu utakmica Rožman protiv Hajduka, Osijeka i AZ-a iskoristio samo po dvije zamjene, ostavljajući po tri neiskorištene. Naprosto nije imao potrebe mijenjati, ali nije imao ni previše opcija s kojima je mogao osvježiti momčad bez da izgubi stabilnost na terenu.

Rijeka je pokušala obraniti tri boda bunkerom u koji se zavukla, ali pitanje je koliko je uopće snage imala za igrati na otvorenom prostoru i nadigravati se

U tom kontekstu, gol koji je Rijeka primila u 20. sekundi utakmice protiv Dinama je bio potencijalno veliki problem jer je s druge strane bila svježija momčad, s puno širom rotacijom.

Uostalom, Rožman je izveo istu početnu postavu kao i protiv AZ-a, dok je Zoran Mamić u odnosu na CSKA promijenio četvoricu igrača. Jednim dijelom su Mamićeve izmjene bile uvjetovane kartonima i ozljedama, jer bi Arijan Ademi i Lovro Majer vrlo vjerojatno bili u početnoj postavi da su bili dostupni, ali to i dalje ne mijenja činjenicu da je logika nalagala kako će Dinamo lakše pratiti tempo utakmice i da će umor Riječana biti sve veći i važniji faktor u susretu kako se bude približavala 90. minuta.

Mobilnost i voljni moment

Uostalom, gol u 20. sekundi nije pao slučajno. Rijeka je imala prvi napad i kada je lopta vraćena do Ivana Nevistića, Dinamo je na suparničkoj polovici terena imao osam igrača i još dvojicu tek koji metar iza linije centra.

Mamićev plan je bio da se od starta izađe visoko i pritisne suparnička zadnja linija kako bi se nametnuo visok ritam utakmice; da bude agresivan i kontrolira druge lopte koje će zadnja linija u toj situaciji ispucavati. Zadnja linija je bila visoko kako bi momčad zadržala kompaktnost, Bartol Franjić i Kristijan Jakić kao dvojica zadnjih veznih stajali su usko, a Bruno Petković (označen zvijezdom) se spuštao u međuprostor kako bi Dinamo imao gustoću u centralnoj zoni, dok je Mario Gavranović ostajao visoko razvlačiti zadnju liniju.

Upravo Petkoviću dolazi lopta nakon što Murić nije uspio iskontrolirati dugu loptu iz zadnje linije. On prihvaća odbijenu loptu, okreće se i poslužuje Mislava Oršića koji napada prostor iza njegovih leđa i u nastavku akcije lopta dolazi do Luke Ivanušeca na suprotnom krilu, koji daje gol.

Međutim, Rijeka nije potonula nakon rano primljenog gola. Dapače, iskoristila je to što je Dinamo malo povukao zadnju liniju kako ne bi ostavljao prostor za kontru u situaciji u kojoj je imao rezultatsku prednost i dominirala je utakmicom između 20. i 55. minute, usprkos tome što je rano izgubila najboljeg igrača nakon što je Franko Andrijašević morao izaći zbog ozljede.

U tom razdoblju Rijeka je Dinamu najveći problem radila otvarajući pristup u međulinijski prostor s bočnih pozicija, koristeći prvenstveno Danijela Štefulja.

Dinamo je igrao u 4-2-3-1 s Petkovićem kao ‘desetkom’ ili 4-4-2 s Petkovićem kao drugim napadačem. Rijeka je, pogotovo nakon što je Andrijašević izašao, igrala u formaciji 3-4-3. Rožmanov plan bio je koristiti bočnog stopera kako bi aktivirao Dinamovo krilo koje bi pratilo njegovo podizanje, tako da je Štefulj na boku ostajao sam jer je Sadegh Moharrami čuvao desno krilo. Nakon što bi Hrvoje Smolčić uveo loptu u igru i privukao Ivanušecovu pažnju, odigrao bi na Štefulja prema kojem je morao izaći jedan od dvojice zadnjih veznih jer su i desno krilo i desni bek već imali igrače koje su čuvali.

Tu je onda do izražaja dolazila mobilnost domaće prednje linije i voljni moment za kretanje bez lopte. Kulenović i Luka Menalo su često mijenjali mjesta, a koji god bi se našao na desnom krilu kad bi lopta dolazila na Štefulja disciplinirano bi napao dubinu kako bi dodatno odvukao Moharramija, a centralni napadač je prilazio iza leđa zadnjem veznom koji je izlazio prema bočnoj poziciji i na taj način je Rijeka bez problema stvarala višak u između linija.

Rožman je na boku imao figuru viška jer je uspio okupirati i suparničko krilo i beka, a Franjićeva presing distanca prema Štefulju bila je prevelika da bi ga efikasno zatvorio, tako da je Rijeka koristila njegova iskakanja prema boku kako bi mu ulazila iza leđa.

Umor i svježina

Na kraju krajeva, i drugi Rijekin gol je pao iz istog principa manipulacije beka kretanjem krila. Ivan Tomečak je ostao sam na svom boku zato što je Joško Gvardiol izašao zatvoriti Murića koji je s krila ušao u sredinu, Kévin Théophile-Catherine je bio daleko i nije stigao kvalitetno zatvoriti Tomečaka, koji je centrirao na Menala, koji je zabio gol.

Druga stvar koju trebamo istaknuti su prekidi.

Rijeka je dala dva gola Sociedadu nakon kornera, a Dinamo je primio dva gola od Osijeka i oba su bila nakon prekida; prvi nakon auta visoko na desnoj strani, drugi nakon kornera, a Rijekin izjednačujući gol podsjeća upravo na taj drugi gol iz Osijeka.

Dinamo kornere brani tako da ima igrača na prvoj vratnici i Petkovića koji zonski brani prostor peterca ispred prve vratnice, dok ostali igrači markiraju suparničke igrače jedan-na-jedan. Rijeka je tu situaciju iskoristila tako da je obojicu igrača u petercu pomakla prema Petkoviću, Nino Galović je iskoristio blok suigrača nad suparničkim stoperom i otresao se čuvara kako bi napao zonu ispred druge vratnice, gdje je Murić servirao loptu. U tom trenutku, jedini igrač koji može spasiti gol je Dominik Livaković koji ima zadatak pokupiti centaršut, ali on je — slično kao u Osijeku — loše reagirao u izlasku i Galović je zakucao loptu u mrežu.

Na kraju se pokazalo da je umor ipak bio važan faktor i da je teško pratiti europski ritam utakmica s 12 ili 13 igrača u ozbiljnoj rotaciji.

Rijeka se u drugom poluvremenu povukla i to povlačenje je dobrim dijelom bilo motivirano pokušajem zadržavanja rezultatske prednosti. Pokušala je obraniti tri boda bunkerom u koji se zavukla, ali pitanje je koliko je uopće snage imala za igrati na otvorenom prostoru i nadigravati se sa ovako kvalitetnim suparnikom. Dinamo je naprosto bio svježiji, dominirao je završnicom utakmice i konstantno je napadao, pokazujući da je individualnom kvalitetom daleko najbolja momčad u Hrvatskoj. Oršić je bio sjajan, a nekoliko dobrih poteza je pokazao i Izet Hajrović koji je ušao s klupe. Zadnjih pola sata je na terenu postojao samo Dinamo i podjela bodova je sasvim pošten ishod ove utakmice.