Kad je u travnju Osijek dobio Dinamo u Maksimiru i još malo zakomplicirao prvenstvo, Zoran Zekić je u komentaru utakmice izjavio da je teško nešto očekivati protiv Dinama ako ti vratar neće biti najbolji čovjek. Marko Malenica je tada stvarno bio najbolji, a bio je najbolji među Osječanima i jučer. Samo ovaj put to nije bilo dovoljno.
“Dinamo je bio bolji”, rekao je Malenica poslije utakmice. “Iako, činilo mi se da je Dinamo malo umoran od ovog ritma, da smo uz malo više hrabrosti i konkretnosti mogli napraviti više. Da nismo dobili drugi gol, mogli smo u zadnjih desetak minuta možda osvojiti i bod, ali nismo bili pravi. Ovaj Dinamo jest drugačiji nego prije, ali, kažem, bili su umorni, trebali smo to iskoristiti.”
I Malenica je ponudio dobro objašnjenje. Ovaj Dinamo jest drugačiji nego što je bio prije.
Pod vodstvom Nenada Bjelice postao je, za svoje standarde, neobično ozbiljna momčad i kao da se svi skupa navikavamo na to da s ozbiljnim trenerom na klupi Dinamova igra ima glavu i rep.
Odličan primjer za tu tvrdnju je upravo ta prošla utakmica između istih suparnika, kad je Osijek upisao sva tri boda na Maksimiru. Odlučujući gol je pao nakon što Osijek pozicioniranjem četvorice igrača u jedva 100 kvadrata terena uz aut liniju urušio Dinamovu obrambenu postavku i ponudio priliku Gabrijelu Bobanu da napadne dubinu između stopera i beka.
Osijek je Dinamu konstantno radio probleme spuštanjem napadača, podizanjem beka i s veznim igračem koji dolazi u pomoć kako bi rotacijom s krilom oslobodio prostor i probio stranu. Također, preko igrača u sredini, koji sam kontrolira ogroman prostor, Osijek je imao priliku okretanja strane i iskorištavanja propuha na suprotnom krilu. I na taj sasvim jednostavan koncept Dinamo nije imao odgovor.
Nije bilo nijednog momčadskog mehanizama kojim može efikasno izvesti presing uz liniju, iako su četvorica igrača u plavom bila blizu lopte. Nije bilo ni prave povratne trke — Dinamo u prostoru od 80 ili 100 kvadrata ima četvoricu igrača te stopera i beka u produžetku zadnje linije, a cijela prva linija momčadi (napadač i trojka iza njega) su debelo na Osijekovoj polovici, što potpuno otvara sredinu terena koju može kontrolirati i jedan jedini igrač u bijelom dresu.
Geometrija u obrani
Ovaj put je Dinamo imao svoj odgovor, svoje uigrane i dobro usvojene mehanizme kojima je Bjelica odgovorio na ono što je Zekić pokušao.
Osijek ponovo radi istu stvar. Plan je zbiti četvoricu na malu površinu i onda iznijeti loptu preko bočnog igrača tako da se iskoristi spuštanje napadača i ulazak Roberta Mudražije prema zoni s loptom, kako bi se otvorila opcija za rotaciju s krilom u ulazak u gol-šansu za Mirka Marića koji napada otvoren prostor iza leđa stopera. Opet su četorica Dinamovih igrača u ciljanoj zoni (s tim da je Mario Gavranović potpuno pasivan) i Benedik Mioč je opet postavljen tako da se preko njega može okrenuti stranu.
Međutim, ovaj Dinamo nema puno dodirnih točaka s onim koji je prikazan na prvoj grafici.
Kao što je rekao Malenica, ovo je neki drugačiji Dinamo i Osijek ne može komprimirati taj prostor i svesti ga na stotinjak kvadrata. Modri se uspješno brane i Tomislav Šorša nema opciju dodavanja prema naprijed niti može pokušati proboj jer je previše prostora iza leđa i mora odustati od napada.
Glavna je razlika je u tome što formaciji 4-1-4-1 Dinamove linije imaju kompaktnost, a igrači jednostavno zatvaraju defenzivne trokute. Ezekiel Henty je rotacijom s krilom uspio isprovocirati preuzimanje i ostajanje s bočnim igračem kojem je fizički superioran, ali bek ga više ne čuva metodom čovjek-na-čovjeka nego je zatvoren između beka, krila i veznog igrača. Tim više što zadnji vezni kontrolira prostor i može zatvoriti još jedan trokut sa stoperom i centralnim veznim tako da pokrije eventualnu drugu loptu. De facto, Dinamo brani ciljanu zonu s trojicom igrača jer Gavranović je pasivan, ali je brani vrlo uspješno i Osijek ne može napraviti progresiju napada po lijevom boku bez obzira što tu nominalno ima igrača viška, s obzirom na to da stoper neće pratiti krilo koje je preuzeo toliko široko.
Dinamo naprosto ima odličnu geometriju u obrani. Distance između igrača su gotovo pa savršeno pogođene, postoji struktura u kojoj svaki igrač može očekivati pomoć od prvog susjednog suigrača po vertikali i horizontali. Znaju se principi kretanja, zna se kuda i kako se usmjerava suparnički napad i zna se kako se reagira na određene tipove napada. Ukratko, Dinamo nakon dugo vremena ima mehanizme i ne oslanja se na čistu individualnost u igri, a kao posljedica organiziranosti dolazi činjenica da može trojicom braniti zonu koju pokušavaju napasti četvorica suparnika.
Rutina koja prolazi
I tek s tim mehanizmima do potpunog izražaja dolazi igračka superiornost koju Dinamo ima. Izuzev poluvremena u Izraelu i ludog eksperimenta koji je Bjelica pokušao protiv Rudeša, Dinamo je konstantno izgledao dobro. Zapravo, bolji je opis kako Dinamo izgleda rutinski nego dobro. Još nije bilo utakmice u kojoj je zaista oduševio sistemskom dominacijom u napadu; više su to bile majstorske partije individualaca poput one Danija Olma koji je za sobom povukao ostatak momčadi i jasno je kako tu postoji još mjesta za napredak. Uostalom, i Osijek je Dinamo dobio golom nakon prekida koji je promijenio logiku igre i prisilio goste da se malo otvore, a onda je Mislav Oršić zabio golčinu iz tranzicije i solo prodora od 40 metara.
Ali treneru je “rutinski” često puno veći kompliment nego “odlično”.
Rutinski znači da se vidi njegov potpis, da se nije moralo odigrati ništa posebno da se upišu bodovi protiv ozbiljnog suparnika. Rutinski znači da momčad ima standard igre, neki minimum na koji može računati kroz strukturu i mehanizme koje ne ovise o raspoloženju. Rutinski znači da momčad stvarno izgleda kao momčad koja ima svoje zakonitosti.
Na kraju krajeva, Rijeka i Matjaž Kek su pokazali kako je rutinski ono što prolazi u Europi i zato Bjelica, nakon što je uveo Austriju Beč u skupinu Lige prvaka, ima dobru osnovu pokazati koliko je Dinamo zapravo mogao svih ovih godina samo da je imao trenera.
