Jedno jedino poluvrijeme odigrao je Joško Gvardiol odigrao za seniorsku reprezentaciju prije nego što se našao u početnoj postavi za utakmicu protiv Engleske kojom je Hrvatska lani otvorila Europsko prvenstvo. Početak priprema za Euro je preskočio jer je bio s mladom reprezentacijom, nije bio u kadru za pripremnu utakmicu s Armenijom, a protiv Belgije je ušao s klupe umjesto Borne Barišića i odigrao 45 minuta. Jedinih 45 minuta u A selekciji prije nego što je sedam dana kasnije počeo u prvih 11 koje je Zlatko Dalić poslao na Engleze. Sa suigračima je odradio tek pet-šest treninga, preskočio je veći dio priprema, nije bio dio momčadi protiv Armenije, a preskočio je i okupljanje u ožujku za susrete sa Slovenijom, Ciprom i Maltom. Do sedam dana prije Eura nije ga bilo na mapi seniorske reprezentacije, a onda je postao starter.
Nije sporan Gvardiol ni to što je igrao na Euru. Njegov je potencijal čist; od njegove 15. godine valjda svaki veliki europski klub negdje u skautingu ima zabilježeno da je Gvardiol generacijski talent koji posjeduje nevjerojatno rijetku kombinaciju fizikalija i tehnike. Ima brzinu, snagu i agresivnost koji mu omogućuju da brani veliku površinu terena, a istovremeno je mekan na lopti, što mu pruža mogućnost da vodi otvaranje napada. Sporno je to što Hrvatska 15 dana prije otvorenja Europskog prvenstva nije imala jasnu sliku kako će izgledati kad istrči na Wembley. Da jest, Gvardiol bi bio na početku priprema.
U ovom trenutku stvari izgledaju puno drugačije. Slika reprezentacije pred Svjetsko prvenstvo već je sad prilično jasna. Do utakmice protiv Maroka ostalo je malo manje od dva mjeseca i puno toga se može zakomplicirati, jer u ovom trenutku čak i neka banalna ozljeda može značiti preskakanje Mundijala, ali utakmice protiv Danske i Austrije sugeriraju da izbornik već ima spremna rješenja i da je puno jasnije definirao okvire igre nego prošlog lipnja prije Engleske.
“Igrat ćemo 4-3-3”, rekao je Dalić najavljujući Austriju, ali i Svjetsko prvenstvo jer će prije Maroka imati samo nekoliko treninga s ekipom. “Kad imate takav vezni red kao mi, moraš težiti igri i kroz posjed stvarati šanse. Nećemo odustati od toga, nema smisla, to je naša snaga. Igra mora krenuti od zadnjeg reda, kad igrači iz veze ne moraju po loptu u obranu, opasniji smo. Igrat ćemo presing kad bude moguće. Kad ne, djelovat ćemo u bloku te njegovati kombinatornu igru jer imamo takve igrače.”
Pitanje napadača i nema točan odgovor. Ili, ako hoćete, ima četiri točna odgovora koja ovise o kontekstu i uvjetima utakmice. Na Daliću je da svaki put pronađe pravi
Time je Dalić definirao dvije stvari.
Prva je da neće biti ‘desetke’ i da će primarni plan biti graditi igru oko Luke Modrića, Matea Kovačića i Marcela Brozovića kao centralne trojke u 4-3-3, a druga to da će od stopera tražiti iznošenje lopte, što u prvi plan — uz cementiranog Gvardiola — gura Josipa Šutala i rješava geometrijske probleme u pozicijskoj igri koji su se javljali kada bi se Modrić spuštao Domagoju Vidi u krilo kako bi prihvatio loptu.
Izgubljeni Budimir
Ostalo je još vidjeti kako pokriti Brozovićevu zamjenu i je li bolje odlučiti se za Nikolu Moru kao mlađeg igrača u kojeg se isplati ulagati vrijeme, Josipa Mišića koji može više napraviti u izgradnji napada ili Kristijana Jakića koji je bolji u obrani te usto može imati i ulogu rezervnog desnog beka. Međutim, tu pričamo o B ili C opcijama. Opcija A, s obzirom na to da na oba beka imamo čistu situaciju i da Ivan Perišić čvrsto drži poziciju na lijevom krilu, vrlo je jasna.
Daliću je još preostalo odgovoriti na pitanje prvog napadača: Andrej Kramarić, Marko Livaja, Bruno Petković ili Ante Budimir.
“Imamo četvoricu na popisu”, odgovorio je Dalić prije Austrije na pitanje brine li ga to što nema raspoloženog centarfora. “Nisu svi istog stila, pokušat ćemo tražiti nešto drugo, neko rješenje koje nam treba. Nekad nam treba robustan napadač, nekad šmeker, zavisi što želimo igrati. Bio bih sretan da imamo točno rješenje, ovog časa ga još tražim.”
Zanimljiva je bila formulacija tog pitanja. Dominantni narativ u javnosti u zadnje dvije godine je da Hrvatska nema pravog napadača. Ali Livaja je pravi napadač. Petković je pravi napadač. Budimir je pravi napadač. Kramarić je neka vrsta hibrida, devetka i pol koja se najbolje snalazi kao druga špica, ali ako se složi igra bez previše dugih lopti i ako se Kramarića okrene licem prema golu, onda je i on pravi napadač. Nitko od njih nije igrač za Real Madrid ili Manchester City, ali suludo je konstantno ponavljati da netko tko je prošle sezone zabio 28 ligaških golova nije pravi napadač. Svaki od njih ima neke svoje mane, ali svaki od njih ima i izražene vrline na koje se izbornik Dalić može osloniti.
Utakmica protiv Austrije bila je savršen primjer.
Budimir je veći dio utakmice bio potpuno izgubljen na terenu. Zašto? Zato što su do izražaja dolazile njegove mane, a ne vrline. Čovjek je protiv Francuske jasno pokazao da je, osim što je najbolji skakač, najbolji obrambeni igrač među četvoricom napadača koje Dalić ima na raspolaganju. Odlično pokriva prostor, dobro se pozicionira i siječe linije dodavanja suparničkih stopera prema sredini. Ako želimo igrati presing, pritiskati suparničke stopere i/ili zatvoriti protok lopte kroz sredinu terena, onda je Budimir najbolja opcija.
Ako se branimo zonski, pokušavamo preko napadača naći opciju između suparničke obrambene i vezne linije te napadamo kroz kombinatoriku, onda je Budimir najlošija od ponuđenih opcija. Puno bolje je imati Petkovića koji može odigrati leđima, uzeti duel i razigrati suigrače; Livaju koji će primiti loptu i distribuirati je dalje, ali se puno bolje kreće u završnici i opasniji je po gol, ili — ako su već u igri Nikola Vlašić i Lovro Majer koji su spona s Modrićem i Kovačićem — pustiti Kramarića da traži džepove prostora u koje se može sakriti.
Kvaliteta koja prelama utakmice
Na kraju krajeva, gol koji je dao Livaja bio je ono što Livaja radi. Krenuo je u napad s lijeve strane, kad su Perišić i Borna Sosa počeli probijati lijevu stranu napao je prostor, iskoristio je to što Vlašić prilazi lopti te ga je iskoristio kao blok da bi otišao izvan vidnog polja stopera, upravo onamo gdje treba biti ako želi zabiti gol. Potpuni autopilot koji je pitanje urođenog instinkta i sposobnosti obrade podataka koji se nalaze oko njega. Nitko, pa čak ni u HNL-u, ne može zabiti 30-ak golova u sezoni ako nije pravi napadač.
Dalić nema četiri savršena napadača, ali to nije ni poanta. Uostalom, zar je Mario Mandžukić bio savršen napadač? Čovjek je u sezoni prije srebra u Rusiji zabio pet golova u 32 utakmice u Serie A. Odigrao je preko 2.300 minuta za Juventus i zabio je samo pet golova, što je jedan gol na svakih 466 minuta na travnjaku. Međutim, Mandžukić je imao specifičnu kvalitetu na koju se momčad mogla osloniti. Svaki od Dalićeve četvorice napadača ima nešto specifično. Možda to nije ekstremno kao kod Mandžukića kojeg je to dovelo u Bayern, Atlético Madrid i Juventus, ali i Kramarić, i Petković, i Livaja i Budimir imaju kvalitete na koje se momčad može osloniti. Nitko od njih nije savršen napadač, ali u pravom momčadskom kontekstu i u pravim uvjetima utakmice, svaki od njih može donijeti različitu kvalitetu koja će prelomiti utakmicu.
Pitanje napadača ostalo je jedino neodgovoreno prije Svjetskog prvenstva. Poanta je u tome što ono i nema točan odgovor. Ili, ako hoćete, ima četiri točna odgovora koja ovise o kontekstu i uvjetima utakmice. Na Daliću je da svaki put pronađe pravi odgovor i iskoristi onu vrlinu koja mu treba kako se ne bi dogodilo da praćenjem unaprijed zacrtane hijerarhije zapnemo u situaciji poput ove u kojoj su protiv Austrije do izražaja uporno dolazile Budimirove mane, a vrline su ostale sakrivene.
