Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pravi nogomet Karima Benzeme

Osporavan i podcjenjivan, Francuz je neopjevani heroj Real Madrida

Zadnja izmjena: 10. srpnja 2020.

Stoje Cristiano Ronaldo i Lionel Messi na školskom igralištu i igraju par-nepar. Zlobnici će reći da bi Ronaldo trebao imati prednost biranja jer je, eto, za nijansu slabiji nogometaš, ali na stranu s tim, igrom slučaja Ronaldo će uistinu birati prvi. Skrušeno, pognutih glava, sa strane čekaju Sergio Agüero, Robert Lewandowski, Luis Suárez, Edinson Cavani, a neka to budu i Karim Benzema i Gonzalo Higuain, pa i neka dvojica — za potrebe ove priče uistinu nije bitno — vratara, te dva klinca koji se osjećaju kao da su dobili na lotu. Ronaldo bira Benzemu, na što se okupljeno mnoštvo staje komešati i počinje gunđati, gledati se u čudu, a onda i zaključivati da je tomu valjda tako zbog te, je li, emocionalne povezanosti dvojice bivših suigrača…

Prošlo je 11 godina otkad je tada 21-godišnji Benzema, jedan od najperspektivnijih napadača na svijetu, za 35 milijuna eura stigao na Santiago Bernabeu. Tijekom tih 11 godina ono zamišljeno, a zapravo stvarno mnoštvo svako toliko staje se komešati i počinje gunđati, pitajući se zašto, pobogu, taj igrač toliko dugo obitava u Kraljevskom klubu. Već niz godina mnogi omalovažavaju ovog igrača, smatrajući ga precijenjenim, a ponajčešća optužba jest ona da bi trebao više zabijati i manje promašivati.

Prošlo je, dakle, 11 godina, a taj je igrač i dalje tu; klupom Real Madrida u međuvremenu su prodefilirali José Mourinho, Carlo Ancelotti, Rafael Benitez, Zinedine Zidane, Julen Lopetegui i Santiago Solari i svima je njima taj samo naizgled bahati momak bio standardni prvotimac.

“Mislim da je Benzema vrlo pouzdan igrač…”, rekao je jednom Ancelotti. “Nije bitno imati napadača koji zabija toliko puno golova, već igrača koji dodaje Ronaldu i Garethu Baleu”, dovršio je misao gospodin Carletto te sažeo svu bit tako, pomalo pojednostavljeno.

“Stvarno ne volim kad odigram dobro, a ljudi me napadaju jer nisam zabio”

U takvom kontekstu, kad imate dvije superzvijezde u ekipi, od kojih jedna daje oko 30 posto golova u sezoni, a od druge se makar očekuje slična stvar, Benzemin posao nije taj da i sam postane stroj za golove, već onaj da se na kvalitetan način nadopunjava sa spomenutom dvojicom. On je to godinama radio iznimno kvalitetno, ostavljajući pritom vlastiti ego po strani, pa i potiskujući vlastitu želju da igra ipak drugačiji nogomet, onaj u kojemu ima veće ovlasti te u kojemu njegova raskoš može doći do punog izražaja.

Drugim riječima, zbog, nazovimo ga tako, nevidiljivog nogometa kakav je igrao, Benzema je postao žrtva, zapravo žrtva vlastite skromnosti i velikodušnosti.

Idealan čovjek

Ako bismo tu jednostavnu Ancelottija misao htjeli dodatno rasvijetliti, rekli bismo da je Francuz igrač koji druge čini boljima, a jako puno toga što čini naprosto je teško kvantificirati; svakako najvažnija stavka kojom je Ronaldu pomagao da bude mašina je to što ima vrlo širok spektar kretanja, kojim unosi kaos i nesigurnost kod markiranja te ujedno ostavlja prazan prostor suigračima.

To je naprosto posljedica toga što je prirodno inteligentan igrač; Benzema osjeća kad i gdje treba biti, osjeća i shvaća što znači velika mobilnost na terenu bez da mu to itko treba posebno pojašnjavati, a treneri takve igrače gotovo uvijek gotive.

“Na terenu uvijek puno razmišljam”, rekao je jednom. “To vam je kao da imam računalo u glavi — prije nego što dotaknem loptu moram vidjeti što svi drugi rade.” U tom smislu on je vizionar ili, kako je sam jednom opisao, “devetka s dušom desetke” – zna unaprijed što će odigrati, baš kao i Xavi i Andrés Iniesta koji su tijekom utakmice okretali glavu nebrojeno puta u prilazu lopti samo da bi stekli dojam što treba sljedeće odigrati.

Poglavito bitnu ulogu Benzema je imao u Zidaneovu šampionskom Real Madridu, baš zato jer je bio ispušni ventil u izgradnji napada, ali i u zadnjoj trećini, izvlačeći se na krilo, često u lijevi halfspace te na poziciju desetke; i danas možete uočiti da se nerijetko spušta duboko po loptu te je uz dodir-dva prosljeđuje, zapravo stvarajući višak u veznom redu kad je to potrebno. A Zidaneovu je Realu takvo što katkad itekako potrebno jer znamo već svi — i ovo nije kritika, već suha činjenica — Zizou nema kompleksno razrađeni sustav igre, već se dobrim dijelom oslanja na mikrotaktička rješenja, kao i na improvizaciju i ‘slobodnu misao’ vlastitih igrača. Benzema je u takvom sustavu upravo idealan čovjek, onaj koji svojom inteligencijom i imaginacijom olakšava tečnost igre i donosi dašak nepredvidivosti.

“Ono što stvarno ne volim je kad odigram dobro, a ljudi me napadaju samo zato jer nisam zabio”, priznat će.

Pa, opet, pogledajmo Benzeminu statistiku pogodaka i asistencija u 10 dovršenih sezona.

Kao što možemo primijetiti, od 10 dovršenih sezona u sedam je dao preko 20 golova u svim natjecanjima; od ove tri u kojima nije, prvu možemo svrstati u fazu prilagodbe i kad je naišao na žestoku konkurenciju u vidu Higuaina. Ostale dvije pak, ujedno su i posljednje dvije sezone Cristiana Ronalda u Madridu, a posebno loša bila je ta 2017./2018.

“Ronaldo i ja smo bili odličan par”

Razlog za tako slabi učinak, međutim, jednim se dijelom može pripisati onome da se Benzema morao sve više prilagođavati Ronaldu, odnosno činjenici da se Portugalac s godinama iznimno pametno mijenjao kao igrač te de facto postao špica i savršeni egzekutor. Već smo pisali o toj vrsti prilagodbe i genijalnosti — iz sezone u sezonu imao je sve manje driblinga, kao i šutova izvan kaznenog prostora koji su se sveli gotovo samo na slobodne udarce. Također, nije naodmet primijetiti da je u devet od 10 sezona zabijao minimalno četiri gola u Ligi prvaka te da je, s golovima iz Lyona, četvrti strijelac Lige prvaka svih vremena, kao i ukupno peti Realov.

Kad smo već zaorali malo dublje, idemo vidjeti i ono je li Benzema tip koji toliko puno promašuje — pisali smo i o tzv. očekivanim golovima (xG) i kako su oni na velikom uzorku dobar pokazatelj koliko je netko išao preko ili ispod svojih mogućnosti; od 2014./2015., kad je Understat počeo voditi statistiku, do danas, Benzema je u La Ligi zabio 93 gola, dok njegov xG iznosi 96,54, što će reći da je ‘trebao’ zabiti još tri gola. Čak i da je kojim slučajem toliko puno promašivao, Benzema je to nadoknadio golovima iz težih pozicija — ali kako god okrenete, zabio je otprilike onoliko golova koliko se i očekivalo.

Zapravo, Francuz u Cristianovoj eri i nije mogao puno više zabijati jer je naprosto manje pucao od, primjerice, ostalih klasnih napadača iz našeg uvoda, a koje smo naveli jer spadaju u de facto istu generaciju i u njoj su definitivno najbolji.

Vidljivo je da je Benzema manje zabijao — dijelom jer je igrao manje i bio dio uobičajenih rotacija u Realu, dijelom jer je imao tu nekarakteristično lošu 2017./2018., a onda dijelom i zato jer je pucao manje zbog Ronalda koji je u te četiri sezone imao 6,2 udarca po utakmici; već smo naveli — većinu njih iz kaznenog prostora, a primijetit ćete i da je to znatno više od svih navedenih.

“Ronaldo i ja smo bili odličan par”, ustanovio je jednom Benzema. “Tražio sam ga uvijek s ciljem da zabije što više golova. Danas sam ja vođa napada. Na meni je da stvaram razliku i zbog toga sam jako sretan jer konačno mogu igrati svoj pravi nogomet.”

Raznovrstan i genijalan

Otkako je otišao CR7, Benzema je postao najbolji Realov igrač; reći ćete možda da je to tranzicijska momčad, ali ona i dalje ima fenomenalan roster, od ove sezone pojačan i Edenom Hazardom, te je u konačnici i prva na ljestvici, bez obzira na sve muke u igri. Pravi nogomet o kojem Benzema priča ne razlikuje se puno od onog prošlog; stvar je u tome što još više sudjeluje u igri i naprosto ima veće ovlasti, što je, nakon što je godinama radio za druge, u potpunosti zaslužio. Broj udaraca na gol skočio je na 3,2 po utakmici, kao i broj dodavanja (34 vs. 25,3 u četiri sezone prije). Naglo je skočio i broj minuta, a onda i broj pogodaka – ove sezone je na njih 17 i sedam asistencija u ligi, dok je u Ligi prvaka ponovno utrpao četiri te dodao dva asista.

Prošlo je, dakle, 11 godina, a on je i dalje tu; jedan od uzroka te dugovječnosti, a onda i još jedna njegova kvaliteta, činjenica je da gotovo nikad nije ozlijeđen, a što je možda posljedica toga da od 2015. nema reprezentativne dužnosti. Koliko je čovjek raznovrstan i genijalan igrač ukazuje i ono da je od prošlogodišnjeg 21 gola u ligi njih osam zabio glavom.

Pa ipak, najbolji dokaz tomu da se radi o genijalcu i vizionaru, čovjeku koji unaprijed osjeća kako se akcija može i treba odigrati, jest onaj gol Valenciji, a onda i ona asistencija petom Casemiru za pogodak protiv Espanyola. Upravo su takva vrst genijalnosti i improvizacije najbitniji elementi običnog hakla na školskom igralištu, ali i elementi koji su Zidaneov Real uzdignuli na pijedestal.

I svatko tko razumije i osjeća igru, svatko tko shvaća koliko je bitan taj slabo vidljivi nogomet, lagano će shvatiti i ono zašto je od onih silnih velikana iz one imaginarne pričice s početka Cristiano kao prvog izabrao upravo Benzemu.

Ne propusti top članke