Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pravo lice derbija

Taktička analiza: zašto nijedan od dvojice trenera ne bi trebao biti zadovoljan

Zadnja izmjena: 22. listopada 2017. Ivo Cagalj/PIXSELL

Ponekad je stvarno velika šteta kad se najzanimljivije stvari dogode na samom kraju. Kao i inače, na kraju će luda završnica potpuno preuzeti cijeli fokus onoga što se na terenu događalo 90 minuta i zamagliti suštinu. Pričat će se o zaleđu kod izjednačujućeg Dinamova gola koji je usmjerio utakmicu u frenetičnu završnicu i eventualnim greškama suca Tihomira Pejina, diskutirat će se o nevjerojatnim padovima koncentracije i katastrofalnim greškama u sudačkoj nadoknadi koje su prikazale obje ekipe, a ništa manje tema neće biti ni sukob u svečanoj loži.

Tek onda će na red doći činjenica kako su Hajduk i Dinamo zapravo igrali.

U analizama derbija iz bijele perspektive bit će apostrofirano kako je Hajduk u dva poluvremena prikazao dva sasvim različita lica. Problem je u tome što pravo Hajdukovo lice nije prikazano u prvom, nego u drugom poluvremenu, kada nije mogao uspostaviti kontrolu nad igrom i smiriti Dinamov pritisak kroz zadržavanje lopte. Ono u prvom, to je bila igra izvan realnih okvira ove momčadi, maska koja se stavlja kada se igraju najveće utakmice. I to nije loše, ali nerealno je očekivati da Hajduk može igrati svaku utakmicu onako kao što je igrao prvo poluvrijeme protiv Dinama. Ili gotovo cijelu utakmicu protiv Evertona.

Nerealno je iz više aspekata. Prvo, utakmice kao što je ova protiv Dinama – ili kao što je bila ona protiv Evertona – spremaju se više tjedana, na taktičkoj i psihološkoj razini. Spremati svaku utakmicu toliko opsežno zaista nije moguće. Što zbog vremena, što zbog činjenice da svaki protivnik ne budi istu razinu strasti, ne pruža isti podražaj zbog kojeg su igrači spremni probiti svoj objektivni maksimum koji se može očekivati. Vidljivo je to i na tribinama, gdje Hajduk protiv Cibalije ima nešto više od 8.000 gledatelja, a na Dinamu se skupi više nego triput toliko. Prvo je rutinska utakmica koju se treba odraditi, drugo je gostovanje rivala koje se planira tjednima unaprijed, radi kojeg se uzimaju slobodni dani i oslobađaju obveze, utakmica koja budi posebne emocije.

I stoji neizbježna opaska – igrači su profesionalci kojima je posao igrati nogomet, ali iluzija je da svi mi ‘obični’ ljudi svaki svoj radni zadatak obavljamo na istoj razini. Postoji standard kojeg se držimo, ali postoje i povremene emocije i dodatna motivacije koje nam višestruko podignu standardnu izvedbu zadataka. Zato, za dominirati protiv Cibalije ili Lokomotive Hajdukova momčad treba pokazati rutinu, trebaju pokazati mirnoću i kvalitetu, jednostavno – odraditi posao. S druge strane, utakmice poput ove s Dinamom ili one s Evertonom igraju se pod adrenalinom, u nemjerljivom transu emocija koje nisu ponovljive na tjednoj bazi jer izazivaju nevjerojatan intenzitet.

Hajdukov presing

Drugi aspekt je vezan uz kontekst. Dinamo ili Everton će pokušati igrati. U tim okvirima, kad suparnik otvara prostor i izlaže se u pokušaju da izađe s loptom, agresivni pristup donosi plod. Hajdukov vezni red se nametnuo i, koliko to god bila fraza, pokazao se motiviranijim, rastrčanijim i čvršćim od Dinamove kombinacije u sredini. Kad je Hajduk agresivnim pristupom i intenzitetom zagospodario sredinom terena, bez problema je kontrolirao igru i dominirao utakmicom. I kažnjavao ono što je Dinamo nudio nakon dobro odrađenog pritiska.

Presing se može igrati na više različitih načina.

Hajduk ne naganja loptu, nego igra presing na opcije dodavanja onog tko ima loptu. Kad je Dinamo otišao na stranu s loptom, Ante Erceg i Hysen Memolla pritišću Petra Stojanovića zatvarajući mu opcije dodavanja, a iz centralne trojke stiže i Toma Bašić, tako da je oko Dinamova beka zatvoren kavez i on nema kome odigrati dodavanje. Hajduk je zapravo odigrao presing na loptu tek kad je zatvorio opcije igraču koji ima posjed.

Hajduk ima daleko najveću uspješnost oduzetih lopti startom na igrača (ekipa s Tribine je to izrazila grafom) i kontrole ‘drugih lopti’ nakon duela, ali razlika u igri protiv Dinama i većine ostalih momčadi je u onome što se događa po preuzimanju posjeda. U ‘rutinskim’ će utakmicama Hajduk će rijetko imati šest igrača na svojoj polovici i vrlo rijetko će se dogoditi situacija u kojoj će vezni red imati ovoliko prostora ispred sebe. Po oduzetoj lopti, Hajduk se suočava sa zidom, sa suparnikom koji je ionako kompaktan i postavljen u defenzivni blok ispred svog gola tako da oduzeta lopta ne radi toliku razliku u odnosu na kontinuirani napad.

Čak ni u ovako mekanom sudačkom kriteriju, Dinamo ne može igrati protiv agresivnog suparnika koji vezni red stavlja pod pritisak. Dinamo je tada jalov i otužan

I zbog toga Hajduk prvo poluvrijeme ne može uzeti kao univerzalni recept na kojemu može graditi igru i ambicije. Iako je momčad Joana Carrilla izgledala zaista dominantno, to nije njeno pravo lice, nije nešto što je moguće ponavljati iz kola u kolo, jer je splet izrazito povoljnih okolnosti i ekstremnog emotivnog podražaja. Da Hajduk može konstantno držati razinu igre iz tog prvog poluvremena ili onako kao što je igrao protiv Evertona, šampionske ambicije bile bi itekako ostvarive. Ali stvarnost je ponešto drugačija, što je pokazalo i drugo poluvrijeme.

Ademi donio balans

Drugo poluvrijeme, koje je Dinamo odigrao neusporedivo bolje u odnosu na Hajduk, ali koje samo pokazuje zašto Modri u europskim natjecanjima izgledaju tako nedoraslo. Sudac Pejin dosudio je 50-ak prekršaja i samo jedan žuti karton kao posljedicu grubosti. U taktičkoj analizi nema smisla analizirati suđenje i ovo nije pokušaj ukazivanja na bilo što drugo osim na kontekst. Dakle, nije bilo grubih prekršaja i pogibeljnih startova, ali je igra bila isprekidana konstantnim zvižducima, faulima koji se u Europi u pravilu ne sviraju.

Dakle, Dinamo je cijelo prvo poluvrijeme ostao potpuno izgubljen u Hajdukovom intenzitetu, s tim da mu je Pejin svojim kriterijem pomogao prekidanjem igre u svim rubnim situacijama, situacijama koje se u Europi Dinamu – ili bilo kome drugome – ne sude. Stoga, kad Dinamo dođe u uvjete u kojima je intenzitet igre jak kao što je bio Hajdukov u prvom poluvremenu, on izgleda nedorastao jednako kao što je izgledao na početku utakmice protiv Hajduka.

Tek kad je u igru ušao Arijan Ademi, Dinamo je došao do nekakvog balansa s igračem koji može dobivati duele i pomoći u kontroli prostora. Vrlo brzo iza toga se Hajduk se odlučio za pasivniji pristup jer se ispuhao i pao – više emocionalno nego fizički. Mario Cvitanović je izveo Armina Hodžića koji se još jednom pokazao kao dinosaur među napadačima i stavio Ángela Henríqueza, koji mnogo znači u davanju opcija za stabilizaciju napada. Odjednom je Dinamo prodisao. Dobio je vrijeme na lopti i konačno pokazao da ima talentom superiornu ekipu.

Kad biste mu mogli dati dovoljno vremena da bira rješenja, onda biste mogli na teren poslati i 48-godišnjeg Roberta Prosinečkog i on bi pokazao koliko talentom odskače od svih ostalih. U ozbiljnom nogometu takvog luksuza vremena odavno nema.

Ni Dinamovo drugo poluvrijeme nije recept

Nisu Dinamu odnemogle ni Carrillove odluke da izvadi prvo Savvasa Gentsogloua, a onda i Bašića, jer je kao jedini partner Josipu Radoševiću povučen Hamza Barry. Stoji kako na klupi nije imao adekvatne opcije na zadnjem veznom, ali uvođenjem Zvonimira Kožulja i povlačenjem Barryja na zadnjeg veznog dodatno je oslabio svaki pritisak na Dinamov vezni red, što je samo izazvalo dodatni pritisak prema kaznenom prostoru.

Ne možete kriviti trenera zbog toga što pomoćni sudac nije dosudio zaleđe kod prvog gola ili što je Edin Šehić katastrofalno očistio loptu, a Fran Tudor se okliznuo kod drugog gola, ali Dinamo je i bez golova stvarao šanse. U kontekstu pozitivnog rezultata, bilo je razumno tražiti opcije kako razbiti ritam, pa makar to značilo uvesti jednog od dva stopera s klupe i podignuti agresivnost u sredini terena fizičkom dimenzijom, jer ideja da se u završnici kontrolira lopta protiv Dinama je bila čista utopija.

Pokrit će to infarktna završnica i svi repovi koji će se vući za derbijem – ali jednako kao što Hajduk nije pokazao svoje pravo lice u prvom poluvremenu nego u drugom, pravo Dinamovo lice  je ono što je prikazao u prvom poluvremenu, a ne u drugom kad su gosti preuzeli dominaciju.

Čak ni u ovako mekanom sudačkom kriteriju, Dinamo ne može igrati protiv agresivnog suparnika koji vezni red stavlja pod pritisak. Dinamo je tada jalov i otužan, a sav talent kojeg neosporno ima nimlao ne dolazi do izražaja. Problem je to što je moderni nogomet naslonjen na pritisak, presing je temelj svega i nitko neće Dinamu dati onoliko vremena na lopti koliko mu je u drugom poluvremenu dao Hajduk ni onoliko graničnih prekršaja koliko mu je dao Pejin. A u tom kontekstu Dinamo je izgubljen – što je osim Hajduka pokazao i svaki ozbiljniji njegov suparnik u Europi u zadnjih desetak godina.

I zbog toga Dinamo drugo poluvrijeme ne može uzeti kao univerzalni recept na kojemu može graditi igru i ambicije. Iako je momčad Marija Cvitanovića izgledala zaista dominantno, to nije njeno pravo lice, nije nešto što je moguće ponavljati u ozbiljnim utakmicama jer je splet izrazito povoljnih okolnosti i kvalitetom inferiornog suparnika.

Hrvatski derbi je bio zabavan, ponudio je sadržajnu utakmicu koja je bila poslastica za gledatelje. S taktičke strane, pak, nijedan od dvojice trenera ne bi trebao biti zadovoljan, jer momčadi su svoja prava lica pokazala u ‘krivim’ poluvremenima.

Ne propusti top članke