Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Presing, tempo i individualne pogreške: Što je vrijedilo vidjeti od Njemačke i Čilea

Taktička analiza

U nogometu često sve bude kristalno jasno. Joachim Löw već je u prvoj utakmici protiv Čilea u grupnoj fazi Kupa Konfederacija jasno znao kako je ključ utakmice poništiti visoki presing kojim Čile paralizira suparnika. U toj prvoj utakmici, Alexis Sánchez je već u šestoj minuti doveo Čile u vodstvo i svima je bilo jasno kako će Juan Antonio Pizzi upotrijebiti isti plan igre. Uostalom, Čileu još od doba Marcela Bielse presing ne služi samo kao obrambena strategija, nego kao i najbolji playmaker, a bez njega je to prilično lošija ekipa. Ako Čileancima oduzmete presing, potpuno ste ih ograničili u igri.

Znao je to i Löw, pokušao ih je i razvući i otvarati koridore za dodavanja iza leđa prve linije presinga. Pa ipak, ništa nije mogao učiniti po tom pitanju jer je naletio na suparnika koji je taktički vrhunski potkovan, a ima i iznimno visoku razinu motivacije i fizičke spreme.

Čileanci žive na presingu i igri visokog tempa. Na taj su način potpuno pomeli Nijemce na početku utakmice. Nametnuli su svoj ritam, igrajući visoko i markirajući suparničke igrače čovjek-na-čovjeka stvarali su šansu za šansom.

Iako su sigurno očekivali ovakav pritisak, Nijemci nisu mogli doći do daha. Plan je bio da s trojicom natrag i široko postavljenim bočnim igračima izvuku prvu liniju presinga i odvoje ih od druge linije koja im čuva leđa, a zatim da premoste probleme u posjedu brzim prebacivanjem strane dugom loptom.

Prva momčad Njemačke s Matsom Hummelsom, Jérômeom Boatengom i Tonijem Kroosom bi vrlo vjerojatno mnogo bolje pronalazila opcije izlaska na račun čiste individualne klase, ali ovdje su Čileanci s lakoćom kontrolirali zbivanja na terenu, uspješno zatvarajući zamke i otimajući posjed, što su pretvarali u opasne kontre. Tek su nedostatak mirnoće u završnici i briljantni Marc-André ter Stegen spasili Njemačku od padanja u ozbiljan zaostatak.

Joachim Löw je znao kako Čile neće moći izdržati u tako jakom ritmu te nije paničario. Jednako kao u utakmici u grupi, nadao se kako će energetskim padom protivnika doći do puno boljih situacija za postizanje pogotka kroz posjed lopte. Stoga se odlučio za pasivniju postavku zone kojom je kontrolirao sredinu terena i halfspace dijelove iz kojih Čile najčešće stvara svoje šanse.

Njemačka se spustila u zonu 5-3-2, koja se mijenjala s 5-4-1 ako bi Čile pokušavao graditi igru na širokim pozicijama. Ključno je bilo paralizirati romb u sredini terena kroz koji Pizzi pokušava graditi igru.

Zbog rezultata će proći nezapaženo, ali itekako vrijedi istaknuti posao koji obavlja Arturo Vidal. Čovjek koji se u Bayernu i Juventusu etablirao kao box-to-box ‘osmica’, igrač nevjerojatne energije i siline koji donosi momčadi fizički aspekt igre i dinamiku, u Pizzijevom sistemu igra na ‘desetki’. Njegova razina prilagodbe je nevjerojatna, jer nova pozicija od njega traži sasvim drugačiji splet vještina. U rombu koji podsjeća na onaj Johana Cruijffa, napadači su jako široko, a on je svojevrsna lažna ‘devetka’, igrač koji se spušta prema veznom redu i odigrava nevjerojatno zahtjevnu ulogu u povezivanju faza igre. Da je Čile osvojio Kup Konfederacija, Vidal bi sasvim sigurno bio proglašen igračem turnira.

Nakon gola koji je prilično šokirao Čileance i izbacio ih iz dobrog ritma, Nijemci nisu više imali razloga otvarati se. Nastavili su igrati svoju zonu s pet natrag kojom su čuvali međuprostore, a kako je kopnjela snaga Čilea, tako su podizali zadnju liniju i otvarali se prema napadu. Nisu odustajali od zatvaranja presing zamki u sredini što im je bilo prilično jako oružje u prvoj utakmici, ali ovdje nisu lovili rezultat i nisu imali razloga riskirati.

Na kraju je Čile otišao u potpuni juriš po gol koji bi donio produžetke. Premda su sredinom poluvremena uzeli – vrlo vjerojatno planiranu – pauzu u kojoj su spustili intenzitet, na igračima se jasno vidio energetski pad. Alexis Sánchez je bio potpuno premoren i onemogućen da stvara višak driblingom. U ovakvoj pozicijskoj igri upravo je njegovo stvaranje viška u izravnim duelima u međuprostorima ono što je ključ za uništavanje suparničke obrambene strukture. Međutim, tempo koji je Čile zadao na početku utakmice i sredinom drugog poluvremena bio je neodrživ na uzorku cijele utakmice.

Svima je bilo jasno da će se na kraju utakmice početi događati ovakve rupe, gdje će presing biti potpuno odbačen i gdje će se javiti procijep između napadačke i obrambene linije. Ovdje je apsolutno nevjerojatno koliko njemački igrač ima prostora oko sebe i koliko može birati rješenja u nekoj vrsti tranzicije. To je bilo upravo ono što je Joachim Löw čekao, da pokažu svoju moć u napadanju otvorenog prostora kroz strukturirani kontranapad. Iako su imali nekoliko dobrih šansi kroz tranziciju, Nijemci nisu zabili gol i kao mnogo puta do sada finale je odlučila nevjerojatna individualna pogreška.

I jedni i drugi su imali nekoliko fantastičnih šansi kojima je nedostajao završetak, izostala je prava egzekucija. Naprosto je nevjerojatno kakve su prilike sve promašili igrači Čilea i u kakvim situacijama su se nalazili. A gol su primili kad su gazili suparnika.

I to je taj nogomet, uvijek pomalo nepošten. Marcelo Díaz je u polufinalnoj utakmici protiv Portugala bio ponajbolji Čileov igrač. Njegova važnost za protok lopte i povezivanje redova su nevjerojatni i protiv Njemačke je također imao nekoliko jako dobrih sekvenci. Međutim, u stilu nezakonitog sina Xavija i Luke Modrića pokušao se okrenuti na samom rubu kaznenog prostora i preračunao se. U jednom prilično bazičnom pokušaju presinga bez prave potpore igrača iz vezne linije Timo Werner i Lars Stindl oduzimaju loptu neopreznom Díazu koji nije bio svjestan svoje pozicije i smjera iz kojeg su mu dolazili napadači.

Kad netko tko nije gledao utakmicu promatra što se dogodilo, vidjet će slučajan gol iz katastrofalne i prilično početničke greške, te gomilu kartona u drugom poluvremenu. Iz toga bi mogao zaključiti kako je riječ o još jednom finalu velikih uloga i puno ziheraštva. Što je potpuno krivo! Jer gledali smo utakmicu koja je bila odlična, kroz koju smo ponovo vidjeli kako nogomet može biti uzbudljiv i bez puno golova. Trebaju se samo naći momčadi koje žele igrati i koje znaju kako napraviti show.

Jer u nogometu je sve kristalno jasno, navijači žele momčadi koje idu zabijati golove. A i Čile i Njemačka su takve momčadi.

Ne propusti top članke