Nogomet se igra zbog publike. Tako barem kažu, iako smo svi svjesni kako je odavno novac glavni pokretač. Odlukom UEFA-e Hrvatska i Island utakmicu su odigrali bez publike. Ni prva ni zadnja takva utakmica naše reprezentacije, tako da ova priča nije o tome. Nije ni o samoj kazni – jer što se tu ima pričati? Pravila su jasna, pa i kazne koje dolaze uz njih. Priča je zapravo isključivo o utakmici bez gledatelja.
U svom (mladom) životu prvi put sam iskusio nešto slično. Teren i igrači, par dječaka koji skupljaju lopte, par vatrogasaca i zaštitara, nešto novinarske i reporterske svite, a i nekoliko onih iz lože svečane. Hladno vrijeme, otužne tribine, magla koja se skuplja kako noć pada i maksimirski stadion bio je idealna kulisa za neki horor film. Mrak, koraci koji šljapkaju po lokvama i lavež pasa koji se šetaju oko stadiona.
Jeziv osjećaj.
Više od same utakmice zanimalo me je kako će to izgledati. Vjerojatno će se naći netko duhovit pa će me uputiti na utakmicu Lokomotive. Ili pitati kako se to razlikuje od obične utakmice Dinama.
Do rezultata se teže dolazi na suparničkom terenu, a prazne tribine će otići u prošlost. UEFA će tako zaštiti svoj brand
Pričali o Lokomotivi, trećeligaškoj utakmici, lokalnom nogometnom turniru ili utakmici hokeja na travi za juniorke, uvijek bude netko koga događaj zanima. Dođe barem tih deset ljudi, zainteresiranih roditelja ili prijatelja. Sjednu na tribine, blizu terena su i navijaju. Ili povremeno psuju suca, hrabre brata, prijatelja, sina, kćer ili djevojku. Ali su tu. Ljudi koji će kod gola zapljeskati, kod dobrog poteza ustati ili će barem dobaciti kakav komentar. Napisat će neku poruku na komad krpe… Ma, bit će tu. Bit će tu izborom, ne zadatkom.
Jasno mi je da UEFA kažnjava s razlogom i da je suspenzija tribina dosta visoko na ljestvici kazni. Međutim, kome treba ovaj dekor? Zar je potrebno da se na prijenosu čuje komunikacija igrača, većinom potpuno neartikulirano vikanje. Ako je poanta kazniti savez, zar nije bolje oduzeti im bodove? Ili dopustiti, u ovom slučaju, Islandu dvije domaćinske utakmice.
UEFA kažnjava i samu sebe
Nećemo se vrtjeti oko filozofskog pitanja proizvodi li pad drveta zvuk ako taj zvuk nitko nije čuo. Pitanje je ekonomije. UEFA ima svoj proizvod kojeg je važno brendirati. Zato ga, uostalom, štiti pravilnicima i, posljedično, kaznama. Nema mjesta rasizmu, nasilju i raznoraznim idiotizmima. UEFA želi da europske kvalifikacije pod njenom ingerencijom budu festival nogometa, jer će joj to posljedično donijeti novac. Ako proizvod bude tražen i gledan, može skuplje naplatiti TV prava, dobit će bolje sponzorske ugovore i imat će više novca. Zar se nismo složili da se danas vrhunski nogomet igra zbog novca?
Dakle, promatrajmo ovo iz perspektive Islanda i UEFA-e. Već dvije gostujuće utakmice igraju pred praznim tribinama. U gostima kod Ukrajine Islanđani su izvukli remi, dok su u Maksimiru ostali bez bodova. Njima prazne tribine nisu donijele odlučujuću prednost. UEFA je kaznila Hrvatsku i njen nogometni savez tako da im je posredno “izbila” novac od karata. Optimistično prognozirajmo 20.000 prodanih karata po cijeni od 100 kuna: ispada da je HNS ostao bez potencijalna dva milijuna kuna. Za organizaciju i budžet kakav HNS ima, to nije osjetan gubitak. Dapače, kazna je gotovo zanemariva.
Međutim, UEFA kažnjava i sama sebe, jer uništava nogometni dekor.
Ako UEFA stvarno želi staviti pritisak na kažnjenike, osim otkidanja bodova i izbacivanja s natjecanja, možda je vrijeme da uvede koncept oduzimanja domaćinstva. Ako zaslužiš kaznu, utakmicu ćeš igrati u gostima. Osim financijskog aspekta, kazna tako dobiva i sportsku stranu medalje. Do rezultata se teže dolazi na suparničkom terenu, a prazne tribine će otići u prošlost. UEFA će tako zaštiti svoj brand, a bez dekora kao kolateralne žrtve nogomet neće gubiti svoju privlačnost i prijenosi će biti atraktivniji.
Moderni stadioni, krovovi, udobne sjedalice i grijanje pod nogama. Sve to je dio komercijalizacije sporta. Ne zato što takvu kartu možeš naplatiti nešto više, nego jednostavno zato što je davno donesen zaključak da nogomet bez publike ne vrijedi previše.
Vodstvo španjolske La Lige odlučilo je kažnjavati klubove koji imaju previše praznih mjesta i naređivati im da prazne sektore pokrivaju folijama i reklamama. Bez ljudi na tribinama njihov proizvod manje vrijedi. Ne moraju oni navijati, čak ne moraju ni konzumirati ono što im se nudi na stadionu da se zaradi koji euro više. Oni samo moraju biti tu, žamoriti, slikati mobitelima i tu i tamo zapljeskati. Bez ljudi na tribinama nogomet je depresivan, besmislen i jeziv.
Baš onakav kakav je bio na Maksimiru, na utakmici Hrvatske i Islanda.
