Triput u posljednja dva mjeseca igrali su Dinamo i Rijeka.
Utakmicu 34. kola prošlog prvenstva na Rujevici je obilježio riječki vratar Simon Sluga, najzaslužniji za to što je rezultat ostao 0-0. Iako se tada s jednim okom gledalo na finale Kupa, taj ligaški susret ponudio je Igoru Bišćanu priliku isprobati nove opcije, a jedna od njih bila je formacija s petoricom igrača u obrani. Ulazak dodatnog stopera ponudio je bolju kontrolu međuprostora, što je, uz usko postavljanje linija u srednjem bloku, bilo presudno za zatvaranje sredine i tjeranje Dinama na bok. Drugi dio Bišćanova plana bio je dupliranje bokova obveznom igrom krilnih igrača Tibora Halilovića i, posebno, Zorana Kvržića. Kada je Dinamo uspio doći dio pozicije za ubačaj, Bruno Petković bi u sredini ostao sam protiv trojice suparničkih stopera. Taktička pobjeda u fazi obrane bila je podloga za golove kojima je Rijeka uzela trofej.
Vraćanjem Kvržića na poziciju krila Bišćan je dobio igrača koji je odgovoran u obrani te u napadu može stvoriti izravnu opasnost na suparničkoj polovici. Osim što je zabio treći gol, sudjelovao je u prva dva. Natjerao je Amira Rrahmanija odigrati najgore poluvrijeme u svojoj karijeri, što je uz Petkovićev manjak koncentracije kod kornera bilo presudno za riječko vodstvo 2-0 na poluvremenu.
Iako Modri tada nisu uspjeli doći do trofeja, pronašli su načine kako stvoriti prilike za mogući preokret. Ključni potezi bili su rani ulasci Marina Leovca i Marija Gavranovića. Dok je Leovac bio daleko konkretnija opcija po lijevoj strani kroz ubačaje, Gavranović i ubacivanja iz drugog plana Arijana Ademija izjednačili su brojčanu prednost riječkih stopera u šesnaestercu. Upravo su kroz ubačaje s lijeve strane došli jedini Dinamov gol na utakmici te izboren kazneni udarac, ali Sluga je ponovno spasio Rijeku u ključnom trenutku i usmjerio trofej prema Rujevici.
No, kao što je prva od tri utakmice bila je putokaz Bišćanu kako se braniti protiv Dinama, tako je drugo poluvrijeme finala Kupa pokazalo Nenadu Bjelici kako napadati Rijeku. Dinamo je lijevu stranu svoje obrane označio kao polazišnu točku u izgradnji napada.
I tako su treneri, svaki sa svoje strane, s gradivom utvrđenim kroz lekcije prethodnih dvaju međusobnih susreta, dočekali sinoćnji Superkup.
Problemi riječke obrane
Već u prvoj minuti su domaći vrlo jednostavno izigrali riječku obranu. Bišćanovo odustajanje od visokog bloka ponudilo je Bjelici priliku graditi napade oko sredine igrališta. Protiv gostujuće formacije 5-4-1 Dinamo je u stoperima imao brojčanu prednost protiv jedinog suparničkog napadača Antonija Čolaka. Njegova je primarna uloga bila držati Ademija u sjeni i time zatvoriti dodavačku opciju prema sredini, ali izlaskom stopera iz obrane doveden je u dvojbu. Istupom na njih riskirao bi demarkiranje Ademija i koridor prema sredini, ali ako bi ostao braniti sredinu, Dinamo je mogao stvoriti višak po boku. Čolakova odluka ostati između tih dviju opcija dopustila je ovo drugo. Lijevi Dinamov stoper je izlaskom na suparničku polovicu aktivirao postavljanje Leovca u široku zonu te Mislava Oršića u lijevi halfspace.
Riječki poslovni model će ponovno od Bišćana tražiti ulogu alkemičara
Kako je zbog Čolakove odluke ostao nečuvan, Dino Perić je okomitim dodavanjem probio prvu liniju obrane, a Oršić prebačajem lopte do Leovca uveo Dinamo u zadnju trećinu. Iako je taj pokušaj rezultirao neuspješnijim ubačajem, pokazao je gdje će Modri tražiti svoje šanse na utakmici. Rijeka se branila na gotovo jednak način kao u Kupu, uz poneku kadrovsku promjenu. Umjesto nedovoljno spremnog Domagoja Pavičića u sredini je zaigrao Luka Capan, dok se na desnu stranu vratio Momčilo Raspopović. U posljednjih godinu dana Rijeka je koristila čak sedam različitih opcija na desnom bočnom, a Raspopoviću je to bila prva utakmica nakon polugodišnje stanke zbog ozljede. Dobio je priliku igrati pored Joãa Escovala, krivca za kazneni udarac u finalu Kupa. Iako su Raspopović i Escoval odigrali već osam utakmica zajedno prije toga, otegotna okolnost je činjenica što nisu još igrali u formaciji s petoricom u obrani.
Tu je Dinamo tražio svoju šansu.
Domaćin je prvu ozbiljnu priliku na utakmici stvorio nakon Oršićeva ubačaja iz slobodnog udarca u 22. minuti. Marko Lešković je pogodio gredu, a tome je prethodio naivni Escovalov prekršaj nad Gavranovićem.
Dvadesetak minuta kasnije Švicarac je ponovno nadigrao mladog Portugalca. Iako napad nije izgledao osobito opasan, jedno Gavranovićevo pomicanje s pozicije otkrilo je sve probleme riječke obrane. Neuigrani portugalsko-crnogorski par se nije mogao dogovoriti oko toga tko treba izaći na Gavranovića, a on je to iskoristio pa između njih proigrao Leovca za kasniji gol Amera Gojaka.
Kameleon i alkemičar
Iz nastavka vrijedi istaknuti tri detalja.
Iako je u novoj sezoni najavljena pojava VAR tehnologije, što će zasigurno bolje regulirati ključne situacije na terenu, vrlo je upitno koliko će tehnologija sustavno uspjeti riješiti problem suđenja. Primjerice, moći će ispraviti odluke kao što je poništen pogodak Dinamu zbog autogola Ivana Tomečaka, ali neće one sitnije pogreške koje nisu u nadležnosti VAR-a. Nerijetko smo svjedoci sudačkih opraštanja žutih kartona u trenucima kad igrač nakon zvižduka napuca loptu ili počasti tog istog suca (i njegovu obitelj) nimalo primjerenim riječima. Da malo ‘slobodniji’ izričaj igrača u europskim utakmicama ne prolaze pokazao je primjer Petra Stojanovića protiv Benfice.
Ipak, da je sinoć upotrebljen VAR, Dinamo bi poveo 2-0, a Lovro Majer vjerojatno ušao u igru prije 82. minute. Međutim, kako je iskoristio vrijeme provedeno na terenu, Bjelica nije pogriješio što je odabrao Damiana Kądziora kao startera ispred njega. Za samo četiri minute u igri je “previše motivirani” Majer uspio skupiti dva žuta kartona i time sebi umanjio šanse postati nasljednik Danija Olma kad Španjolac u skorije vrijeme napusti klub.
Majerovo isključenje dalo je Rijeci priliku pred kraj utakmice izjednačiti rezultat, ali do toga nije došlo. Ulaskom Halilovića i Pavičića gosti su dobili opcije sposobne povezati igru i dodati potrebnu kreaciju kao preduvjet za stvaranje šansi. Jedna takva došla je dubinskom loptom Halilovića za Raspopovića, ali Dominik Livaković je zaustavio njegov pokušaj. Dinamov vratar zaslužuje posebne pohvale jer je ostao koncentriran iako većinu vremena prije te 88. minute nije imao posla.
Nakon ove utakmice treneri će početak sezone dočekati u potpuno različitom kontekstu.
Ako je Bjelici jedini kamenčić u cipeli bio Olmov odlazak, onda je večeras možda dobio odgovor gdje tražiti njegovu zamjenu. Kada se činilo da će ga povratak Nikole More izbaciti iz prvog sastava, bosanskohercegovački kameleon uspio se snaći na novoj poziciji. Zabio je pobjednički pogodak iz vrlo teške situacije, te ako uspije dovesti realizaciju onih ‘lakših’ na višu razinu, Bjelica će uspjeti uklopiti Gojaka i Moru u isti sastav.
Dok u Dinamu kao glavni cilj vide ulazak u Ligi prvaka i za to ostvarenje neće štedjeti novca, Riječani u ovu sezonu ulaze sa skromnijim očekivanjima. Riječki poslovni model će ponovno od Bišćana tražiti ulogu alkemičara. Problemi s ozljedama su prošle sezone diktirati sastav, a usto će gotovo sigurno neki od glavnih igrača napustiti klub. Ako netko novi dođe, vrlo vjerojatno će biti upitne forme ili zdravstvenog kartona. U tim uvjetima ne treba zaboraviti da je Bišćan osvojio drugo mjesto u prvenstvu, kao i Kup. Prošle sezone su Riječani vrlo rano ispali iz Europe pa se ‘kratka klupa’ i nije toliko odrazila na ostale rezultate, ali veliko je pitanje može Rijeka u ovoj situaciji gurati dvije utakmice tjedno i obraniti prošlosezonske rezultate.
Zbog širine klupe i pojedinačne kvalitete igrača Dinamo je u ovom trenutku nekoliko razina iznad konkurencije. Može se dogoditi situacija kao u finalu Kupa, ali realnije je gledati Bjeličinu momčad kao jedinog stvarnog kandidata za naslov. Uspješnost Dinamove sezone opet će odrediti nastupi u Europi.
