Konfeti u zraku, po tradiciji pripaljene kubanke u ustima i trofej Larryja O`Briena u rukama. Golden State Warriors zatekli su se u dobro poznatoj situaciji. Bostonov Garden, ta mitska dvorana i najprepoznatljiviji košarkaški parket na svijetu, poslužili su im kao idealna kulisa i podloga za ispisvanje još jedne stranice povijesti NBA lige. Warriorsi su NBA prvaci, opet.
Pobjedom od 4-2 u seriji nad Celticsima uzeli su svoju četvrtu titulu u posljednjih osam godina, ukupno sedmu u povijesti franšize, a odigrali su i svoje šesto finale u zadnjih osam godina. Tko zna kako bi ove brojke izgledale da ih u godinama između treće i četvrte titule s ovom jezgrom nisu nagazile ozljede i torpedirale šanse da skupe još nakita. Ali utoliko je ova titula posebnija od drugih.
“Sve su unikatne, sve su specijalne”, komentirao je netom nakon utakmice Steve Kerr osvojene titule. “Mislim da je ova najnevjerojatnija zbog situacije u kojoj smo bili zadnjih nekoliko godina.”
Doista, put Warriorsa do ove titule nevjerojatan je iz koje god ga perspektive promatrali. Bilo je i ranije ekipa koje su ovoliko dugo trajale — primjerice, San Antonio Spursi Tima Duncana i Gregga Popovicha ili Celticsi s kraja 1950-ih do kraja 1960-ih, ali to su momčadi koje su sustavno trajale i borile se za vrh NBA lige. Ovi Dubsi su specifičniji jer su imali dvije godine pauze. U sezoni 2019./20. imali su najgori omjer lige i samo 15 pobjeda na kontu. Dvije godine poslije su NBA prvaci. To se sve do ove sezone nikad u povijesti NBA lige nije dogodilo.
U Warriorse se sumnjalo; otpisivali smo ih, pa i malo podcjenjivali smatrajući da je njihovo vrijeme prošlo. Oni su se time hranili i odgovorili dišpetom
Warriorsi su 2014. počeli svoj streloviti uspon koji je završio strmoglavim padom 2019. U tih pet godina Golden State je ostvario sve što je mogao od rezultata i usput promijenio košarku. Nakon fantastičnih ostvarenja koja su uključivala tri titule, četiri finala i najbolji omjer (73-9) regularne sezone u povijesti, očekivano, možeš samo prema dolje. Kada takve ekipe tresnu na zemlju, one su već stare, izraubane i demotivirane. U 99 posto slučajeva jedino logično je raspuštanje jezgre i rebuilding.
Onih jedan posto su ovi Warriorsi. Oni su se odlučili za teži put. Iako su i Steph Curry i Draymond Green, a posebno Klay Thompson, imali velikih problema s ozljedama, odlučili su ostati na okupu jer su htjeli još barem jednu šansu da vrate ono što su im te iste ozljede uzele. I uspjeli su. Ponovno uzeti titulu nakon što si prethodno već bio na vrhu, pa onda dotaknuo dno, vraški je teško i ako se radi o godišnjem kvartovskom turniru na male branke, a ne o NBA ligi u kojoj se šampionski prozor zatvori i prije nego što si stigao podignuti rolete do vrha. Napraviti to s istom jezgrom, istim trenerom i upravom je ne samo vraški teško, nego baš posebno jer se to do pojave ovih Warriorsa nije dogodilo.
Njihovo vrijeme je sad
“Ne mogu zamisliti nikoga drugog s kim bih dijelio ovaj put”, izjavio je Green pred šestu utakmicu, jasno aludirajući na Thompsona i Curryja. “Izgradili smo ovo iz temelja, a kad izgradiš nešto iz temelja, to je onda tvoje dijete. Mislim da se međusobno poštujemo i razumijemo što svaki od nas donosi momčadi. Izgradili smo povezanost koja seže i izvan košarkaškog terena i koja će trajati zauvijek.”
Da je nakon poraza od Toronto Raptorsa u finalu 2019., ozljede Thompsona i odlaska Kevina Duranta, GM Warriorsa Bob Myers odlučio raspustiti ekipu, tko bi mu mogao zamjeriti? Da se Curry odlučio vratiti u Charlotte, gdje je odrastao, tko bi se ljutio na njega? Da je Green svoj fajterski mentalitet prenio u nekog drugog contendera ili se umirovio i posvetio snimanju podcasta, tko bi ga mogao kriviti? Svi su odabrali možda teži put zbog povezanosti o kojoj Draymond priča. Myers je opet povukao organizacijski prave poteze. Steph je pričekao svog Splash brata, a Draymond dokazao da je srce ekipe. Dvije godine rezultatskog podruma i mediokritetstva u kojima je itekako trebalo progutati i ponosa i ega, s ovom su titulom naplaćene.
Još prošle sezone, u kojoj Curry i Green kao glavni igrači nisu uspjeli izboriti playoff, nego su od Memphisa izbačeni u play-in utakmici, sve je ukazivalo na to da su Warriorsi potrošeni.
Zapali su u osrednjost, istovremeno živeći na staroj slavi iz prošlosti te pokušavajući balansirati između sadašnjosti i budućnosti. Prve znakove oporavka pokazali su početkom ove regularne sezone koju su otvorili omjerom 18-2, a razloga za optimizam bilo je još više jer se Thompson tek trebao vratiti. Curry i Green igrali su na visokom nivou, preporodili su Andrewa Wigginsa, klonirali Curryja i dobili Jordana Poolea, otkrili Garyja Paytona II. te pogodili s veteranima poput Nemanje Bjelice i Otta Portera Jr.-a, koje su doveli ciljano jer su se uklapali u njihov stil igre. Regularnu sezonu su završili s 53 pobjede samo zato jer je Green zbog ozljeda propustio 36 utakmica, a Curry 18.
A onda je počeo playoff u kojem su ipak, prema svim prognozama, Phoenix Suns trebali izaći kao pobjednici Zapada. Međutim, Warriorsi su nanizali Nuggetse, Grizzliese i Mavse koji su prethodno izbacili Sunse. Pobijedivši momčadi koje predvode Nikola Jokić, Ja Morant i Luka Dončić, igrači kojima pripada sadašnjost i budućnost NBA lige, Dubsi su pokazali i da je njihovo vrijeme sada i da se sa stilom vraćaju na veliku scenu.
Protuotrov za svaku obranu
U finalu su ih čekali Celticsi, čiji su preobražaj u regularnoj sezoni i put kroz playoff bili impresivni. Mirisalo je na klasik seriju, ali Warriorsi su jednostavno imali više i nisu dopustili puno drame. Nakon što su izgubili prvu, u idućih pet su dobili četiri utakmice, što je nevjerojatan učinak. U odnosu na Kelte jednostavno su bili stabilnija i mirnija momčad s manje amplituda u igri i većim timskim košarkaškim IQ-om. Dok kod Celticsa nikada nismo znali koje ćemo izdanje dobiti, Warriorsi su bili postojani. Redovito su dobivali bitku posjeda glede izgubljenih lopti i napadačkog skoka, a na kraju su dobili i defenzivnu bitku. U petoj i šestoj utakmici zadržali su Boston na manje od jednog postignutog poena po napadačkom posjedu. Bila su to jedina dva takva slučaja u cijeloj sezoni Celticsa.
Slobodno možemo reći da je Golden State titulu izgradio na obrani, koja je zapravo oduvijek bila podcijenjeni aspekt njihove igre. Uostalom, Warriorsi su u regularnoj sezoni imali drugu obranu u ligi i tek 17. napad. Ali najveća razlika između suparnika u finalu bila je ta što su jedni imali Curryja, a drugi ne. Jayson Tatum kao prva napadačka opcija u ovoj seriji nije bio dorastao zadatku, dok je Curry u svom stilu ponudio nekoliko antologijskih predstava.
Ovom titulom Curry se priključio odabranom društvu kojeg čine Michael Jordan, LeBron James, Magic Johnson, Bill Russell, Kareem Abdul-Jabbar i Tim Duncan, sve redom igrači s minimalno četiri titule prvaka i dvije MVP nagrade. Osim što se okitio još jednim prstenom, Steph je osvojio i nagradu MVP-ja finala, koja mu je nedostajala u vitrini s trofejima. Njegov legacy sada izgleda izrazito moćno. Ne samo da je osvojio sve, nego je to napravio i na početku stvaranja dinastije i s Durantom u ekipi i opet bez njega ove sezone. Dokazao se na svaki mogući način i još jednom potvrdio pripadnost košarkaškom Panteonu kao jedan od najboljih u povijesti na poziciji jedinice.
Finalnu seriju završio je s prosjecima od 31,2 poena, šest skokova, pet asista, dvije ukradene lopte, šutom za 3 od 43 posto i true shooting percentageom od 62 posto. Sve ovo protiv daleko najbolje obrane u ligi. Celticsi su protiv njega bezuspješno pokušavali primijeniti različite defenzivne taktike, ali je Curry svakoj pronašao protuotrov. Četvrtu utakmicu, u kojoj su Warriorsi bili suočeni s imperativom pobjede jer su gubili 2:1, Curry je odradio epski: 43 poena za 41 minutu igre. U petoj ga je izdao šut (0-9 trica), ali se onda posvetio razigravanju (osam asista i samo jedna izgubljena) pustivši Thompsona, Poolea i Wigginsa da odrade posao. U šestoj se opet vratio starim navikama. Zabio je 34 poena uz sedam skokova i sedam asista.
Snaga iz specifičnog izvora
Finale protiv Bostona bilo je sigurno najbolje Curryjevo izdanje u ovom playoffu. Ne samo zbog napada u kojemu je dobro miksao šut, ulaze i razigravanje, nego i zbog obrane.
Na kraju se potvrdilo: ako ti je Curry najlošiji obrambeni igrač momčadi, onda zapravo imaš jako dobru obranu. Jedini razlog zašto se napadi fokusiraju na njega i žele ga napasti je taj što je uglavnom najniži i fizički najslabiji igrač kod Dubsa. Curry je, možemo reći, imao i bolji defenzivni status od neutralnog, bio je plus obrambeni igrač dokazavši se u timskoj i jedan-na-jedan obrani. Ne zaboravimo da su Stephu 34 godine. Ovakve partije nisu uobičajena stvar za igrače u tim godinama. Najbolje od svega, on ne pokazuje znakove usporavanja i sve dok playoff dočekuje zdrav, moći će se osloniti na svoje unikatne vještine zbog kojih će Warriorsi uvijek imati dobre šanse otići do kraja.
Iz finalne serije od igrača Dubsa osim Curryja treba spomenuti još neke.
Thompson se cijelu seriju mučio sa šutom, ali je povukao u četvrtoj utakmici i nikad nije bježao od odgovornosti. Posebna je priča njegova obrana. U prve tri serije bio je uz Poolea najlošija obrambena karika ekipe, ali protiv Celticsa je tko zna kako pronašao rad nogu i lateralne kretnje te odradio maestralnu defenzivnu rolu. Baš kao i Green, koji je lošije ušao u seriju, ali onda se dizao krpajući sve rupe u obrani. Wiggins je najzaslužniji što su Warriorsi ugasili Tatuma, ostavivši ga na 37 posto šuta iz igre. Tu su još i Poole, čije su trice iz videoigrice znale lomiti psihu Kelta, Kevon Looney koji je donosio mišiće, skok i čvrste blokove za Curryja te Payton, kojeg je Kerr mogao šaltati u obrani kroz različite role i na različitim suparnicima.
Ovi su Warriorsi imali napadačke i obrambene sisteme te individualni talent, ali podcijenjena karika na putu do nove titule bila je njihova mentalna snaga koju su crpili iz vrlo specifičnog izvora. Kompletna organizacija, kao i većina igrača individualno, igrali su s onim što Amerikanci zovu chip on the shoulder.
U prijevodu, u Warriorse se sumnjalo; otpisivali smo ih, pa i malo podcjenjivali smatrajući da je njihovo vrijeme prošlo. Za to vrijeme, oni su se time hranili i odgovorili onime što u Dalmaciji zovu dišpet. Curry je uzeo nagradu MVP-ja finala za dišpet onima koji su smatrali da je bez Duranta nemoćan. Thompson je igrao za dišpet ozljedama. Green je zaključao obranu za dišpet svima koji su smatrali i još uvijek smatraju da je obrambeno precijenjen. Wiggins je izrastao u igračinu za dišpet svima koji su u njegovoj igri vidjeli prazne brojke i najgori ugovor u ligi.
Ovi su Warriorsi prihvatili dišpet kao svjetonazor i razuvjerili sve skeptike i sumnjičavce. Ova njihova titula iskovana je na obrani, napadu, individualnom talentu i dišpetu.
