Trebala su se odigrati četiri kola nastavka sezone da se i matematički potvrdi ono što je ionako bilo poznato puno prije nego što je prvenstvo pauzirano: Dinamo je prvak.
Novi-stari prvak naslov je osvojio bez većih problema. U ovom trenutku ima 72 boda nakon 30 odigranih kola, ima najbolji napad s 57 postignutih golova i najbolju obranu lige s tek 15 primljenih. Prvi susjed na tablici je Lokomotiva s 19 bodova manje, Hajduk je drugi najbolji napad lige s devet golova manje, a Osijekova je druga najbolja obrana lige i primila je 11 komada više od Dinama.
O dominaciji, naravno, svjedoči i statistika. Dinamo po InStatu ima najviše udaraca, najviše dodavanja, najviše ključnih dodavanja i najveći posjed lopte. Dinamo je naprosto toliko dominantan da se to već ponekad uzima i zdravo za gotovo.
S druge strane, o pristupu najbolje govori činjenica da je Dinamo tek četvrta momčad u ligi po dopuštenim suparničkim dodavanjima na jednu vlastitu obrambenu radnju i da ima 20 ulazaka u suparnički kazneni prostor manje od Hajduka, što znači da nije bio posebno agresivan niti u obrani niti u napadu. Često mu to naprosto nije ni trebalo, jer je samo odrađivao utakmice na autopilotu, ostavljajući tako ponekad pogrešan dojam da momčad nije moćna koliko je bila prošle sezone. Zapravo, tek kada dovedete u međusobnu vezu ove kategorije u kojima Dinamo nije bio agresivan i one u kojima je pokazao učinkovitost, možete zapravo shvatiti koliko je Dinamo bio dominantan, iako nije uvijek pokazivao glad za pobjedom.
Igra poput ove u Gorici je luksuz koji Jovićević sebi ne smije dopustiti, pa čak niti u situaciji kada je prvenstvo osigurano
Međutim, koliko god bile impresivne, to su brojke koje je momčad većinom ostvarila pod Nenadom Bjelicom. Igor Jovićević je preuzeo momčad u korona-pauzi nakon što je Bjelica ušao u sukob s klupskim vodstvom i, premda će se naslov upisati novom treneru, njegova uloga u ovom prvenstvu je sporedna.
Ipak, to što su ove četiri utakmice u kontekstu osvajanja aktualnog prvenstva sporedne, ne znači da su nevažne u davanju perspektive i stjecanju nekog dojma, koji je važan i za navijače i za same igrače.
Jovićevićev autoritet
Možda i najvažniji detalj ovog prvenstva je bilo gostovanje u Varaždinu u 9. kolu prvenstva. Samo tri dana nakon što je Dinamo razbio Atalantu u Zagrebu, izgubio je od Varaždina 1:0 i Bjelica je bio bijesan.
“Nama je ovo dobar šamar da vidimo da samo s maksimalnim pristupom možemo pobjeđivati”, izjavio je Bjelica. “Svi misle da trebaju igrati u svakoj utakmici, u Europi, kad oni to misle i na poziciji na kojoj misle. Onda se svi zivkaju međusobno, pokušavaju doći do beneficija. Kod mene nema beneficija“, poslao je poruku svojoj momčadi. “Nekolicina njih koji bi rado igrali ove najveće utakmice, jako su malo danas pokazali. A to je mjerilo za ono što dolazi u budućnosti. Na ovaj način malo će ih dobiti priliku u najvećim utakmicama. Pojedinci koji su prije bili sretni igrati HNL, sada im se gadi igrati HNL. A prošle godine su bili sretni. Onda neće igrati. Ima mladih igrača koji žele igrati.“
Čak i nakon toga Dinamo je neke suparnike odradio bez velike ambicije, što najbolje ilustrira podatak da je u šest uzastopnih prvenstvenih utakmica u Maksimiru zabio jedan gol — pet puta 1:0 i 1:1. Bilo je to čisto korištenje situacije u kojoj je znao da ga nitko neće napasti na Maksimiru i postavljao se tako da je čuvao rezultat, lagano kontrolirajući utakmicu. To je razumljivo, jer teško je očekivati da momčad — pa i trener, jer on je taj koji priprema utakmice i manipulira razinom motiviranosti — može zadržati istu razinu gladi drugu sezonu zaredom.
Međutim, treba razlikovati odrađivanje utakmice na autopilotu i to da se momčad nije imala nikome dokazivati od lošeg pristupa u kojima igrači pokazuju da im se ne igra i da nisu motivirani. Bjelici se nakon Varaždina takva utakmica više nije ponovila. Dinamo je u tom trenutku bio na drugom mjestu, a onda je u idućih 13 kola nanizao 12 pobjeda i jedan remi.
Jovićević, barem zasad, nema takav autoritet koji će mu omogućiti da mobilizira momčad. Dosad odigrane četiri utakmice nisu pretjerano velik uzorak i nije moguće izvlačiti definitivne zaključke, ali ono što je Dinamo pokazao protiv Varaždina, Lokomotive, Slaven Belupa i Gorice jednostavno nije dobro. Rezultat nije loš, Dinamo je ostvario dvije pobjede, remi i poraz uz gol razliku 6:4, ali pristup jako podsjeća na ono što je Dinamo pokazao u utakmici 9. kola protiv Varaždina nakon čega je Bjelica okrenuo ploču. Protiv Gorice je Dinamo imao samo devet udaraca, jedan više od Varaždina na zadnjem mjestu, a to je luksuz koji Jovićević sebi ne smije dopustiti, pa čak niti u situaciji kada je prvenstvo osigurano.
Poligon za uigravanje ideje
Važno je to iz dvaju aspekata.
Prvi se odnosi na kvalifikacije za Ligu prvaka u kojima ovogodišnji izvanredni format kvalifikacija Dinamu ne ide na ruku. Dinamo će biti favorit i nositelj, a tu onda format koji daje samo jednu utakmicu nudi lošiji kontekst nego da se igra klasični kvalifikacijski ciklus. Na jednu utakmicu je uvijek lakše iznenaditi favorita i izbaciti ga nego da se igra na dvije utakmice, što će odgovarati drugim hrvatskim klubovima, ali ne i Dinamu, koji si ne može dopustiti da u takvu utakmicu uđe bez potpune koncentracije i trenerskog autoriteta. To su situacije koje se ne mogu odraditi na autopilotu.
Drugi aspekt se odnosi na kadar, posebno na poziciju napadača. Dinamo u suštini sebi može priuštiti da neke utakmice stvarno odigra preko volje, neinspiriran i na tragu onoga iz 9. kola u Varaždinu. Rezervni vratar Danijel Zagorac ima veću plaću nego bilo koji igrač u HNL-u, izuzev dviju iznimaka u Hajduku i po jedne u Rijeci i Osijeku. To znači da Dinamo ima nevjerojatnu koncentraciju individualne kvalitete, luksuz klase koji utakmicu može riješiti i kad se ne igra dobro baš kao što je to napravio Bruno Petković u sudačkoj nadoknadi protiv Slavena. Zapravo, Dinamo je kadrovski toliko jači od ostatka lige toliko da naslov nije ni trebao potvrditi vlastitom pobjedom; bilo mu je dovoljno pričekati da Rijeka i Hajduk izgube.
Poanta je u tome da ako sebi u nekom trenutku želite dopustiti luksuz pobjeđivanja na autopilotu i bez prave igre, onda morate imati sjajne napadače koji će utrpati gol iz neke polušanse. Mario Gavranović će napustiti Maksimir jer mu ističe ugovor koji neće biti produžen, a sam Petković je implicitno najavio da s transferom neće čekati Euro nego da planira otići na ljeto. U tom kontekstu, Jovićeviću ovih šest preostalih utakmica moraju poslužiti kao poligon za uigravanje ideje koju Dinamo u četiri odigrana kola nije pokazao, bez obzira što je imao mini-pripreme na kojima je mogao uigrati neke stvari i što je sa sobom iz druge momčadi doveo nekoliko klinaca koji su upoznati s njegovim radom.
Doduše, ništa to nije pretjerano bitno u kontekstu HNL-a. Kolika god bila razlika između Bjelice i Jovićevića — zasad, jer čovjeku treba dati vremena da radi — Dinamo je prilični favorit i za osvajanje naslova iduće godine. Jednako kao što je osvojio ovaj i kao što je osvojio 14 u zadnjih 15 godina, neke stvari se mogu napraviti i na autopilotu, dovoljno jer remizirati s Goricom ako će Hajduk i Rijeka izgubiti.
