Nakon što je Gian Piero Ventura izgubio u doigravanju za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, Talijanski nogometni savez nije žurio s imenovanjem novog izbornika jer još jedna pogreška nije dolazila u obzir. Odlučili su odgovorni uzeti si vremena za razmišljanje, a Luigi Di Biagio je postao privremeni izbornik koji je odradio tekuće obaveze koje je Italija imala prije prvenstva.
Glavni kandidat za novog izbornika bio je Gian Piero Gasperini. U suštini, Gasperini je bio sve ono što Ventura nije. Preuzeo je Atalantu nakon što je dvije sezone prije njegova dolaska završila kao 13. i 17. te ju je dvaput uveo u Europsku ligu, cijelo vrijeme igrajući atraktivan nogomet. Uostalom, da Gasperinijeva kandidatura nije bila bez uporišta najbolje pokazuje ono što se dogodilo nakon cijele priče — uveo je Atalantu, momčad s 10. najvećim budžetom u Serie A, u Ligu prvaka, gdje igra već treću sezonu zaredom.
Međutim, Gasperini je u konačnici izvisio, a FIGC je objavio da će novi izbornik postati Roberto Mancini. Komentari javnosti su bili loši, a koliko je malu podršku Mancini imao najbolje govori činjenica da je u anketi koju je na svojim stranicama objavila La Gazzetta dello Sport glasovalo preko 300.000 ljudi, a rezultati su bili takvi da je preko 80 posto glasača imalo stav kako je Mancini loš izbor.
Slično viđenje stvari sam imao i ja sam.
Italija ima momčadsku strukturu u punom smislu riječi. Sve što Italija radi na terenu, radi momčadski i svaka linija ima komunikaciju sa susjednom
“Nekoć davno Mancini je bio prilično talentiran mladi trener sposoban osvajati trofeje s klubovima koji su bili u potpunom raspadu”, napisao sam u komentaru Mancinijeva imenovanja za izbornika talijanske reprezentacije. “Znao je naći pravu taktiku, biti pragmatičan, iskoristiti suparničke mane i ostvariti rezultat. Bio je mladi talentirani trener kojeg su svi gledali s velikim poštovanjem, a on je dojam kitio trofejima. Neosporno je da Mancini uza sve svoje mušice još uvijek ima neke kvalitete koje će se manifestirati u reprezentativnom nogometu. Osvojio je previše trofeja da bi bila riječ o slučajnosti i još uvijek zna kako pobijediti u pojedinačnoj utakmici koju može pripremati tri mjeseca.”
Dakle, nikad nije bilo upitno da Mancini ima jaki trenerski gen i da je studiozan trener kojem je pobjeda sve na svijetu. Ono što je budilo sumnju da je talijanski savez donio dobru odluku bio je način na koji je Mancini radio u Galatasarayju, Interu i Zenitu, gdje je bio nakon što je dobio otkaz u Manchester Cityju. Nigdje se nije zadržao više od dvije sezone i na sva tri posla su se isticale dvije stvari — Mancinijeva bahatost i zastarjeli nogomet baziran na dubokoj, tvrdoj obrani od kojeg nije želio odustati. Bio je pasivan, nogomet je bazirao na invividualnim rješenjima i vrlo teško je odustajao od svog načina igre. A nakon što na tri različita mjesta pokažeš da ne možeš pratiti moderni nogomet, teško je očekivati da ćeš na četvrtom pokazati nešto novo.
Temeljna razlika
Međutim, Mancini je napravio baš to — pokazao je nešto novo. Italija igra najbolji nogomet na Europskom prvenstvu, a on je prvo trenersko ime na turniru.
Ilustrirala je to utakmica protiv Belgije, više od svega gol za 2:0.
Italija je samo nekoliko trenutaka prije ove situacije bila u suparničkom kaznenom prostoru. Lorenzo Insigne je ušao u dribling, dočekala su ga dvojica stopera i vratio je loptu Marcu Verrattiju. On je odigrao natrag za Giorgija Chiellinija, a on je vratio sve do Gianluigija Donnarumme. Ukratko, Italija je u sedam sekundi napad iz suparničkog kaznenog prostora premjestila sve do vlastitog vratara.
Međutim, tu treba pogledati što se događa na terenu. S jedne strane Belgija ide u pritisak. Prednja trojka sprinta prema talijanskim stoperama i vrataru, a dvojica centralnih veznih ostaju na brisanom prostoru jer belgijska zadnja linija ostaje nisko. S druge strane, Italija ima savršenu strukturu. Stoperi su se postavili tako da razvuku prednju trojku koja ulazi u pritisak i tako da Donnarumma ima opcije za dodavanje, a vezni red se spušta po loptu i održava trokut kojim može lagano nadigrati dvojicu suparnika koji ostaju na širokom prostoru.
To je temeljna razlika između Italije i Belgije.
Belgija nije loša reprezentacija. Dapače, vrlo je dobra, ali u ovoj situaciji je razvučena po terenu i igrači su prepušteni sami sebi, sve se svodi na individualne odluke bez imalo grupnog konteksta. Prednja trojka sprinta prema naprijed kako bi ušla u pritisak, zadnja linija je nisko, a veznjaci su na pola puta. Momčad se naprosto raspala na tri odvojene skupine igrača. Italija, s druge strane, ima momčadsku strukturu u punom smislu riječi. Svaka linija na travnjaku ima podršku u liniji iza i liniji ispod sebe. Stoperi su se raširili jer tako otvaraju vezni red, vezni red zadržava raspored s kojim može prenijeti loptu naprijed u međusobnoj kombinatorici protiv suparničkih veznjaka, a Leonardo Spinazzola kao bočni ostaje visoko kako bi oslobodio Insignea i omogućio mu ulazak u sredinu. Sve što Italija radi na terenu, radi momčadski i svaka linija ima komunikaciju sa susjednom.
Neki drugi Mancini
To je ono što karakterizira moderan nogomet. Dobra struktura kroz ispravno pozicioniranje omogućava Italiji da igra pozicijsku igru u izgradnji napada, omogućava joj da bude otporna na presing te joj osigurava situacije u kojima može usmjeriti suparnika kako bi ga pritiskala ondje gdje nanjuši slabu točku.
Zbog toga Italija često i odigrava povratna dodavanja. Kada suparnici zauzmu obrambenu formaciju i kada zatvore prostor, Italija bez problema odigrava loptu natrag i dolazi u situacije u kojima može izvući suparnika, raširiti mu linije i manipulirati prostorom kako bi dovela suparnika ondje gdje želi i otvorila situaciju u kojoj može probiti liniju efikasnije nego kada je suparnik zbijen u obrambenu formaciju. Ako zato treba vratiti loptu iz suparničkog kaznenog prostora sve do Donnarumme kako bi se započeo novi napad, Italija će vratiti loptu sve do Donnarumme.
Osim u nekim dijelovima utakmice protiv Austrije — u kojima je Italija imala pomalo sreće nakon što se nekarakteristično povukla i prepustila posjed suparniku — Mancinijeva momčad je dominirala u svim svojim utakmicama. Bila je aktivnija, napadala je i tražila je dominaciju loptom. Za razliku od Mancinijevih epizoda u Galatasarayju, Interu i Zenitu u kojima je igrao reaktivni nogomet i čekao suparnika u niskom bloku, ova nova Italija igra vrlo aktivno i napadački.
Međutim, Mancini je promijenio još jednu stvar. Kada je u kvalifikacijskoj utakmici protiv Bugarske za Euro 2016. Antonio Conte pozvao Édera i Franca Vázqueza, koji su rođeni u Brazilu i Argentini, Mancini se javno usprotivio takvoj politici tvrdeći kako za Italiju mogu igrati samo oni koji su rođeni u Italiji. Iz istog razloga je Ventura odlučio preskočiti Jorginha. Očekivalo se da će i Mancini biti tvrdoglav, ali on je izabrao pragmatičan pristup. Ono što je govorio, govorio je. Kada je došlo vrijeme za biranje momčadi, Jorginho je bio u njoj i Mancini mu je dao ključeve momčadi u ruke držeći ga u bazi veznog reda u 4-3-3 formaciji.
Mancini je svima pokazao da su bili u krivu, uključujući i mene. Demonstrirao je da u reprezentaciji ipak može stvoriti moderan napadački sustav temeljen na pozicijskoj igri i posjedu lopte, a pokazao je i kako može zatomiti vlastite demone tvrdoglavosti i bahatosti koje su ga često znale koštati dok je radio u klubovima. Sasvim drugačiji Mancini od onog na kojeg smo navikli stvorio je novu Italiju. Italiju koja igra najbolji nogomet na Europskom prvenstvu.
