PSG-ovo ‘gotovo ništa’ ili Neymar

Kako su Parižani prekinuli Atalantinu bajku

Zadnja izmjena: 13. kolovoza 2020.

Uspjeh je relativna stvar; suštini je uvjetovan točkom gledišta pojedinca i ima stotine različitih interpretacija koje se na kraju svode isključivo na osjećaj osobnog zadovoljstva u kojem je jedino bitno koliko ste vlastitu ideju proveli u djelo i do koje ste mjere realizirali vlastiti potencijal.

Neuspjeh je, s druge strane, puno opipljiviji i njega ljudi sa strane puno lakše prepoznaju.

Kad prespava koju noć i kad proguta šokove koje je proživio, Gian Piero Gasperini moći će biti zadovoljan. Veći dio utakmice protiv Paris Saint-Germaina Atalanta je njegovu ideju provodila u djelo i plesala je na rubu plasmana u polufinale Lige prvaka. I upravo to je njegov uspjeh; nije bio potreban rezultat u kutu ekrana kako biste prepoznali da igra Atalanta. Jedinstvena filozofija momčadi na terenu je bila toliko jasna da ste s lakoćom ste mogli prepoznali Gasperinijev potpis. Za momčad u kojoj, kako je to Gasperini ispričao nakon utakmice, predsjednik sezonu započinje govorom kako je cilj osvojiti 40 bodova koji garantiraju ostanak u Serie A, takav rasplet je uspjeh. Generalno gledano, Atalanta je uspjela, iako se utakmica protiv PSG-a pretvorila u noć slomljenih srca.

Dokaz da je uspjela je prvi gol. Sam gol je majstorski zabio Mario Pašalić, asistirao mu je Duván Zapata, ali esencija Atalantina stila je bila u onome što je napravio Rafael Tolói.

Nakon što su Pašalić, Marten de Roon i Hans Hateboer razigrali na desnoj strani i na sebe navukli Andera Herreru, Tolói prepoznaje situaciju i iz obrane se podiže u vezni red. Upravo je to fluidnost koja je temelj Atalantine igre. U formaciji 3-4-1-2, trokut na desnoj strani su napravili Hateboer kojem se spustio desni napadač Pašalić, a kojima je prišao centralni vezni De Roon, da bi rupu u sredini popunio Tolói, koji je od desnog stopera postao centralni vezni.

I ne samo da je Tolói na sebe navukao pažnju sve trojice PSG-ovih centralnih veznjaka — što je omogućilo da Remo Freuler uđe iza leđa Idrissi Gueyeu i u međulinijskom prostoru pomogne Zapati kratkim dodavanjem nakon lošeg primanja iskontrolirati loptu koju je na kraju gurnuo do Pašalića — nego je i nastavio kretanje u kazneni prostor kako bi došao u završnicu i tako prisilio Juana Bernata da ga preuzme, što je posljedično dovelo do toga da Pašalić ima prostor za mirnu završnicu. Demonstracija je to fluidnosti koju Atalanta nudi u igri.

Pašalićeva uloga

Trebate li nekome objasniti Gasperinijev nogomet, onda je idealna ilustracija ova akcija u kojoj višak s desnim bekom rade napadač i centralni vezni koji su po 20-ak metara udaljeni od svojih pozicija, da bi se akcija nastavila tako što se u igru podiže stoper koji za cilj ima odlazak u suparnički kazneni prostor, premda iza svojih leđa ostavlja Neymara i Maura Icardija, a istovremeno se u međuprostoru pojavljuje drugi centralni veznjak koji kombinira s napadačem. I ne rade oni sve to zato što imaju nevjerojatan stupanj slobode i improvizacije te stvaraju kaos na terenu, nego zato što svi znaju točno koji im je zadatak u odnosu na suigrača i loptu te što kao momčad žele napraviti, a takva organiziranost na kraju uzrokuje kreativnost i slobodu da igrač, od svih odluka koje se u tom trenutku nude, izabare onu pravu.

Pašalić je odličan primjer za to koliko su jasno postavljeni zahtjevi i koliko su u toj fluidnosti zapravo precizno definirane uloge.

Gasperini, jasno, nije imao takav izbor rješenja i Atalanta se svela na pokušaj preživljavanja dok je oko nje sijevalo sa svih strana

S obzirom na to da Gasperini na raspolaganju nije imao Josipa Iličića, odlučio je ne igrati s dvije desetke kako bi punio međuprostor, nego staviti dvojicu napadača. Drugi napadač postavljen desno bio je Pašalić, koji je ove godine igrao defenzivnog veznog, centralnog veznog, desetku i centralnog napadača jer Gasperini u njemu ima figuru kojom olakšava funkcioniranje drugim igračima u napadačkoj postavi .

Za 70 minuta koliko je proveo na travnjaku protiv PSG-a, Mario Pašalić je imao nula driblinga i nula ključnih dodavanja. Doduše, pokušao je točno nula driblinga i nula ključnih dodavanja. Gasperini je od njega naprosto tražio druge stvari; primarno je bilo da iskoristi sjajan tajming i kretanje bez lopte, snalaženje na kaznenom prostoru i mirnoću — bilo da pričamo o mirnoći u primanju ili u realizaciji. On je bio taj koji je trebao realizirati ono što drugi kreiraju i Pašalić je to obavio.

Osim fluidnosti i jasne podjele uloga u kojoj svatko zna što radi, drugi bitan aspekt Gasperinijeve filozofije je intenzitet i konstantni pritisak kad Atalanta ostane bez lopte.

Atalanta igra fazu obrane koristeći princip čovjek-na-čovjeka i na taj način kreira 10 individualnih duela na terenu, prisiljavajući suparnika da se samostalno izvuče iz problema dok mu suparnik dahće za vratom. PSG-ova organizacija napada iz zadnje linije je i inače svedena na jako bazične mehanizme, a bez svog trubadura Marca Verrattija je dovedena na razinu amaterskog, tako da je na početku utakmice Atalanta svojim pritiskom bez problema gušila izgradnju napada i svodila PSG-ovu igru na gotovo ništa.

Ipak, takav pristup je dolazi s dvije opipljive posljedice, one koje su na kraju odlučile pobjednika.

Prava momčad

Prva je to što je ovo “gotovo ništa” u PSG-ovoj igri bio Neymar koji je držao PSG iznad vode, a to zapravo uopće nije malo. Neymar je u utakmici, prema Optinim podacima, imao 15 uspješnih driblinga iz 20 pokušaja. Našao se u 32 duela i 24 puta je izašao kao pobjednik, devet puta je fauliran, a imao je pet ključnih dodavanja.

Ukratko, Atalanta je preuzela koncepcijski rizik i Neymar je izdominirao, usprkos tome što je promašio neke jako dobre situacije. Spuštao se na svoju polovicu i tražio loptu, igrao je u sredini terena na vrhu romba kako bi češće i lakše dolazio do lopte nego na lijevom krilu, pokušao se nametnuti na sve moguće načine i kompenzirati činjenicu da PSG generalno igra vrlo siromašan nogomet. O tome koliko je bio dobar najbolje svjedoči da je Mattia Caldara je kao centralni stoper osvojio samo dva od 13 duela na tlu i predriblan je šest puta, što je sasvim logična posljedica kad ostavite čovjeka da igra jedan-na-jedan protiv Neymara.

Druga posljedica agresivnog pristupa je to da se Atalanta ispuhala i fizički je pala. Dijelom zato jer je iza nje jako naporan dio sezone u kojoj je svaka tri dana igrala utakmice Serie A, dijelom zato jer su se igrači napunili kartonima, dijelom jer je imala prednost pa se svjesno ili nesvjesno povlačila kako bi je sačuvala pred sam kraj utakmice, ali zadnjih 30-ak minuta je igrao samo PSG i Atalanta nije bila ni blizu svoje agresivnosti i lepršavosti.

Thomas Tuchel je u igru gurnuo Kyliana Mbappéa, dva pitbulla iz sredine terena je zamijenio Julianom Draxlerom i Leandrom Paredesom, a na kraju je u igru ušao Eric Maxim Choupo-Moting koji je slomio utakmicu. Gasperini, jasno, nije imao takav izbor rješenja i Atalanta se svela na pokušaj preživljavanja dok je oko nje sijevalo sa svih strana. Bila je čak i blizu, ali na kraju nije uspjela. PSG je u ovoj sezoni već pokazao da je ovo momčad kojoj je ipak stalo i da neće odustati.

“Kada sam ulazio, pomislio sam ‘ne možemo izgubiti, ne možemo na ovaj način kući’. Imao sam veliko povjerenje i u sebe i u suigrače“, izjavio je Choupo-Moting nakon utakmice. “Imali smo dobar osjećaj, uživamo i na terenu i izvan njega. Osvojili smo ove sezone četiri trofeja, ali ovaj nam je najvažniji. Vjerujemo u sebe, svi znaju da imamo individualce svjetske klase, ali želimo pokazati kako smo prava momčad. Jako sam sretan što smo to uspjeli u ovom susretu.“

Neuspjeh je opipljiv i PSG ga je već iskusio pred očima cijelog svijeta. Kad Choupo-Moting kaže “prava momčad”, to se u igri baš i ne vidi – PSG je oslonjen na individualne pokušaje i ono što će napraviti Neymar i Mbappé. Međutim, to se očituje u tome da je momčad prošla traume neuspjeha koje ne želi ponoviti, čvrsto je odlučila kako ne želi ponovo doživjeti ono poniženje koje joj se dogodilo protiv Manchester Uniteda, Real Madrida ili Barcelone, a to stvara koheziju koju PSG prethodnih godina obično nije imao.

Uspjeh je relativan i duboko individualan. Sami odlučite je li ovo što su napravili Gasperini i Atalanta za vas zapravo uspjeh, a odluka će ovisiti o tome gdje ćete im staviti ljestvicu koju moraju preskočiti. PSG nema tu privilegij da se raspravlja o tome, njemu je ljestvica postavljena maksimalno visoko i preokret u zadnjim minuta zapravo i nije uspjeh, to je samo jedna stepenica na putu koji mora proći kako bi ga ostvario.

Ne propusti top članke