Rafa, Nole, zemlja

Nadal je pobijedio Đokovića u Rimu. Ide li po još jedan Roland Garros?

Zadnja izmjena: 17. svibnja 2021.

Čovjeku katkad nije jasno kako ujutro uopće ustaje iz kreveta, a s obzirom na to koliko je kilometara u životu pretrčao, često stječete dojam i da bi svakog trena mogao puknuti, slomiti se, kao da je sazdan od stakla ili lego-kockica.

Rafaelu Nadalu bilo je 21-22 godine kad su počeli ozbiljni problemi s koljenima, dijelom i zbog stila igre koji užasno puno troši, te se smatralo kako njegova karijera neće dugo potrajati. Kad je 2015., baš kada se vraćao nakon ozljede, upao u prvu veliku rezultatsku krizu — prvi put od 2004. nije uzeo ni Grand Slam ni Masters — mnogi su mislili da je prošao svoj vrhunac.

Šest godina kasnije, tri tjedna prije svog 35. rođendana, Rafa se drži poprilično dobro; njegove kosti, zglobovi i hrskavice vjerojatno su ispod te jake muskulature ozbiljno načeti, ali zanimljivo je primjetiti da je, otkad je koncem 2018. redizajnirao igru, imao svega jednu jedinu ozljedu, i to manje prirode, prije završnog Mastersa 2019. koji je uspio odigrati. Sve u svemu, 16 godina poslije prvog trijumfa u Rimu, Rafa je nešto malo naboran u licu, malo mu se i kosa prorijedila, ali to je manje-više to; jučer ponovno osvaja turnir, 10. put, a na kraju priča da je u trećem kolu protiv Denisa Shapovalova imao sreće…

Rim je bio poprilično bitan i za Nadala i za Novaka Đokovića jer su i jedan i drugi na turnir stigli u ne baš dobrom ritmu, odnosno formi.

Unatoč svemu, pobijediti Rafaela Nadala na zemlji, a pogotovo u Parizu, i dalje se čini kao jedan od najvećih izazova u svijetu sporta. Ikad

Nadal je na Mastersima u Monte Carlu i Madridu igrao tek četvrtfinala te je osvojio ‘samo’ ATP 500 u Barceloni, iako je i ondje, protiv Stefanosa Tsitsipasa u finalu, lagano mogao izgubiti. Jedini put kad je u Rim došao s lošijim rezultatima bilo je baš te 2015., kad je u Monte Carlu upisao polufinale, u Madridu finale, a u Barceloni je ispao u drugom kolu. Bilo je bitno odigrati još nekoliko mečeva te prikupiti još samopouzdanja, a dojam je da na kraju nije moglo ispasti bolje. Odigrao je dva teška meča protiv Jannika Sinnera i Shapovalova, potom je u četvrtfinalu relativno lagano riješio Saschu Zvereva, a u finalu je dobio čovjeka koji mu predstavlja najveću prijetnju. Dobio je, dakle, četiri potencijalno teška suparnika na Roland Garrosu.

Naravno, treba imati na umu da bi u Parizu tako ionako bio glavni favorit, pa i da je uoči prošlogodišnjeg izdanja odigrao svega tri meča na zemlji, ujedno tri meča u šest mjeseci, igrajući onda i u sporijim uvjetima koji mu manje odgovaraju, samo da bi čovjek osvojio turnir bez izgubljenog seta.

Umrtviti Noletov retern

I Đoković je također nešto sitno ostario; za nekoliko dana navršit će 34, već ima i nekoliko sijedih, ali gumeni čovjek može i dalje proigrati kad god mu tako dođe, pa i provesti gotovo pet sati na terenu. Rim je i za njega bio bitan jer je u Monte Carlu ispao u trećem kolu, Madrid nije ni igrao, a na svojem turniru u Beogradu ispao je u polufinalu nakon još jednog brutalnog meča protiv Aslana Karaceva, čovjeka koji bi inače mogao biti mina na Roland Garrosu. Jedina sezona kad je Nole u Rim došao s lošijim rezultatima na zemlji bila je 2018., kad se i sam vraćao poslije ozljede; ispao je tada u trećem kolu Monte Carla te u drugom u Madridu.

Baš smo ih i zato gledali u finalu; dečki su, eto, odlučili podići razinu igre i dovesti se u odgovarajuću formu pred Roland Garros koji počinje za dva tjedna. Izvukli su taj djelić kvalitete koji oni silni mladići nemaju te zaigrali 57. put jedan protiv drugoga.

Doduše, nije bilo baš tako krvavo kako je znalo biti, ali jučerašnji meč samo je još jedna potvrda koliko su se tijekom godina izmijenili kao igrači, zapravo prilagođavali svojim godinama, te počeli težiti kraćim poenima.

U tom kontekstu fascinantan je način na koji je Nadal jučer servirao. Ispada da se, želite li znati kako naglo podići kvalitetu servisa protiv najboljeg reternera svih vremena, jednostavno trebate obratiti Nadalu. Čovjek je u prvom setu imao nevjerojatnih 84 posto ubačenih prvih servisa (inače je na zemlji na visokih 70 posto); što je još bitnije, ti su servisi uspjeli umrtviti Đokovićev retern. Taj je retern bio dobar prvih nekoliko gemova, ali kako je set odmicao, tako je Rafin servis bio sve bolji, što je ujedno značilo da mu prvi udarac nakon serve vrlo često može biti forhend. U prvom setu na kraju je skupio pomalo nevjerojatan 21 winner, od čega je njih 15 bilo forhendom, a iza te napadačke i agresivne igre krio se upravo prvi servis.

Takva igra značila je i manji broj poena s dužim izmjenama tijekom kojih smo, iako nešto manje nego lani na RG-u — vjerojatno zato što su uvjeti bili ipak nešto brži, pa je Rafi lakše biti agresivan — mogli vidjeti isti obrazac; Đokoviću ne želite davati puno brzine i rastrčavati ga, a Rafa ga je nastojao držati u bekend kutu te mu slati one balone, rijeđe i slice.

Tko može mirno spavati?

U drugom setu je Rafin postotak prvog servisa pao na 61 posto pa je to bila malo drugačija priča, ona u kojoj se Nole mogao nametnuti i biti agresivniji, ali meč je na koncu odlučilo to što je Rafa mogao diktirati igru jučer fenomenalnim forhendom, a upravo zahvaljujući servisu.

Naravno, kako to često biva u takvim mečevima, mogao je i Nole kod 2-2 u trećem setu brejknuti Nadala — gledajući prvi i treći set brejknuo ga je samo jednom — ali na koncu će u petom gemu njemu samom popustiti koncentracija; Rafa će ga brejknuti i naprosto ubaciti u brzinu više. U tom trećem setu postotak prve serve ponovno se popeo na 73 posto (17/22 osvojio, 77 posto), a u zadnjem gemu, servisu za meč, ubacio je pet od šest prvih servi.

Ono što opet fascinira jest novi detalj u Rafinoj igri, a to je konačno upotreba drop shota za stalno, što je postalo jasno još u Monte Carlu; pritom ga uglavnom koristi fantastično, zamka je i u tome što često dolazi s forhend strane, a treba reći i da je Nole jučer gotovo besprijekorno upotrebljavao drop.

Đoković može biti i zadovoljan, jer je podignuo formu onda kad mu se prohtjelo, ali i zabrinut; doživio je već peti poraz zaredom od Nadala na zemlji, a moguće je i da — koliko god to nekima zvučalo nemoguće — ima manji problem sa samopouzdanjem kad igra s Rafom na zemlji, ponajprije u Parizu.

U tom kontekstu treba istaknuti i sljedeće: vrlo često se u slučaju Novakovih poraza priča o tome da nije bio ‘pravi’ i slično, pa onda svakako treba istaknuti da je Đoković jedinu pobjedu protiv Nadala na Roland Garrosu upisao upravo onda kad Španjolac nije bio ni blizu ‘pravi’. Bilo je to baš te 2015., kad ga je s glatkih 3-0 savladao u četvrtfinalu i kad Nadal nije bio ni blizu forme koju inače producira na RG-u. Kad je, pak, iduće godine Nole konačno osvojio RG, Rafa se taman bio zahuktao, ali onda i ozlijedio te odustao od turnira u trećem kolu. Drugim riječima, Nole na RG-u nikad nije pobijedio Rafu dok je ovaj bio na svojoj uobičajenoj razini; nije ni preko njega osvojio turnir i to je nešto što ga zasigurno ‘svrbi’.

S druge strane, kao što smo već rekli, Rafa može mirno spavati, barem nekoliko sljedećih noći. Jest, da, sad je već stvarno malo naboran u licu, nešto mu se sitno i kosa prorijedila, pa lako moguće i da ga sve boli kad ujutro ustaje iz kreveta, a zasigurno će jednog dana, kad se konačno ostavi tog vražjeg tenisa, biti i poluinvalid; pa unatoč svemu, pobijediti Rafaela Nadala na zemlji, a pogotovo u Parizu, i dalje se čini kao jedan od najvećih izazova u svijetu sporta. Ikad.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.