Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Raketa je lansirana

Sjajni Ivan Rakitić i još dvojica koja su po našem izboru obilježila grupnu fazu

Zadnja izmjena: 30. lipnja 2018. Profimedia

Nakon što smo jučer pretresli momčadski dio, sada je vrijeme za individualnu inventuru grupne faze Svjetskog prvenstva.

Zasad je najbolji strijelac turnira Harry Kane s pet pogodaka, a prate ga Cristiano Ronaldo i Romelu Lukaku s  po četiri gola. Najviše udaraca prema golu ima Neymar s 5,3 pokušaja po utakmici, a iza njega su Ronaldo i Toni Kroos s po pet udaraca. Očekivano, Neymar je i pri vrhu ljestvice najboljih driblera s 5,7 driblinga po utakmici, ali ipak nije na samom vrhu. Ispred njega je Lionel Messi sa 6,7 driblinga po utakmici, dok je treći, prilično iznenađujuće, Nigerijac Oghenekaro Etebo s čak 5,3 driblinga.

Najbolji dodavači, sasvim logično, dolaze iz Španjolske i Njemačke. Prvi je Sergio Ramos, koji ima čak 108 dodavanja po utakmici, drugi je Kroos sa 106,7, a dominaciju Real Madrida na vrhu zatvara Isco s trećim mjestom i 99 dodavanja po utakmici. Taj podatak prilično govori o tome koliko se malo presinga igra u reprezentacijama, ali je impresivno da njih trojica svakih 40-ak sekundi na terenu imaju točno dodavanje. Najviše ključnih dodavanja imaju Nijemci. Prvi je Mesut Özil s 5,5 ključnih dodavanja po utakmici, drugi je Belgijac Kevin De Bruyne s 4,5, a treći je Joshua Kimmich s 3,7. Blizu ulaska u sam vrh je bio i Thomas Müller s 3,3 ključna dodavanja, a Nijemci u top 50 po toj kategoriji imaju ukupno pet igrača, što znači da su stvarali šanse, ali su svoju kartu doma čekirali tako što te šanse nisu zabijali.

Što se obrambene faze tiče, najviše startova ima Poljak Jacek Goralski s 5,5 po utakmici, drugi je Nigerijac Wilfred Ndidi s 5, a treći Meksikanac Héctor Herrera s 4,7 startova po utakmici. Urugvajski stoper José Giménez  ima 5,5 presječenih lopti, Ndidi se nameće kao defenzivni MVP jer je drugi je i u ovoj kategoriji s četiri presječene lopte po utakmici, dok je treći Korejac Ki Sung-Yueng s 3,7. Zanimljivo, najviše udaraju hrvatski napadači. Ante Rebić ima pet prekršaja po utakmici i faulira suparnika svakih 13,5 minuta svog vremena provedenog na terenu, dok je Mario Mandžukić drugi s četiri prekršaja, a treće mjesto dijele Artem Dzyuba i Javier Mascherano.

Danski napadač Andreas Cornelius je apsolutni vladar zračnog prostora s 8,5 dobivenih zračnih duela po utakmici, što su sasvim fini brojevi i za NBA centra. Posebno je impresivno što je odigrao tek 97 minuta, ali i to mu je bilo dovoljno za ukupno 17 dobivenih zračnih duela. Iza njega su s identičnih 7,3 zračnih duela po utakmici Srbin Aleksandar Mitrović, Iranac Sardar Azmoun i Dzyuba.

Na kraju, po ocjenama portala WhoScored baziranima isključivo na statistici, najbolji igrač turnira je Harry Kane s ocjenom 8,96, a odmah iza njega su Romelu Lukaku s 8,85 i Eden Hazard s 8,71.

Rakitić odrađuje svoje najbolje utakmice u reprezentaciji i apsolutno je dominantan

Međutim, pogrešno je gledati nogomet isključivo kroz statističke parametre. Statistika bez konteksta i tumačenja je tek zbroj relativno bezvrijednih podataka koji ne pričaju priču nego daju naznake izoliranih događaja na terenu koji nisu povezani u cjelinu. Statistika je iznimno koristan alat ako ga znate koristiti, jer nudi konkretne dokaze za objašnjavanje konteksta na terenu, ali je u suštini tek lijepi okvir unutar kojeg je potrebno nacrtati sliku. Taj okvir na kraju zaokružuje cjelinu sa slikom, dopunjava je i podiže joj vrijednost, ali je samostalno bez slike sasvim beskoristan.

Potvrđuje to i primjer u kojem su Kane, Lukaku i Hazard po svojim statističkim učincima najbolji igrači turnira. Njih trojica su svoje brojeve nabildali na utakmicama protiv Paname i Tunisa koji su bili inferiorni suparnici, a onda presjedili međusobni dvoboj nadajući se porazu koji bi otvorio lakši put do polufinala. Suhi brojevi koji pokazuju pet ili četiri gola u dvije utakmice su impresivni, ali u kontekstu gube na vrijednosti.

Stoga je Telesport je odlučio unutar statističkog okvira nacrtati sliku i izabrati trojicu igrača koja su obilježila grupnu fazu turnira. Razmišljali smo o Diegu Godínu, Iscu, Luki Modriću, Javieru Hernándezu Chicharitu, N’Golu Kantéu, Kasperu Schmeichelu, ali smo se na kraju odlučili za ovu trojicu koja nisu složena po nekom posebnom redu.

Ivan Rakitić – intelektualac

Luka Modrić je – dijelom zbog dva gola, dijelom zbog kapetanske trake i većeg zvjezdanog statusa u klubu – dobio ulogu glavnog protagonista u zasad sjajnoj epizodi Hrvatske u Rusiji. Njegova uloga je fantastična, ali je često potencirana, što nepravedno baca u sjenu činjenicu da Ivan Rakitić odrađuje genijalan posao preuzimajući na sebe najteže zadatke koji često ostanu neprimijećeni.

Za početak, Rakitić je napokon dobio poziciju i ulogu koja je istinski njegova, a s time dolazi šansa da pokaže koliko zapravo može. Kod Slavena Bilića je često igrao na krilnoj poziciji i ulazio prema unutra kako bi otvorio prostor za Darija Srnu. Kod Ante Čačića je bio desetka koja je igrala leđima okrenuta golu, a Niko Kovač ga je vidio kao zadnjeg veznog koji ima iznimno opterećenje u obrambenim zadacima. Zlatko Dalić ga je postavio na njegovu poziciju, dao mu je, izuzev u utakmici s Nigerijom, osiguranje iza leđa i pustio ga da kreira i da čita situacije na terenu. A on to radi fantastično.

Hrvatska nema toliko lopte u posjedu i kad se pogleda vrijeme koliko držii loptu u nogama pada tek na 19. mjesto s 26 minuta i 25 sekundi posjeda lopte po utakmici i manje od pet sekvenci u kojima u kontinuitetu držimo loptu duže od 45 sekundi. U takvim okolnostima, logično je da Rakitić nema puno dodavanja— tek 37,7 po utakmici, što je dvostruko manje nego što ima u klubu. Međutim, zato je iznimno konkretan u vremenu koje dobije na lopti. Ima 1,7 ključnih dodavanja, što je dvostruko više nego u Barceloni; zatim 1,3 driblinga, što je opet dvostruko više nego u Barceloni, šutira na gol 2,3 puta po utakmici, fauliran je čak 2,7 puta i ima 2,3 uspješna starta na loptu po utakmici.

Međutim, ono gdje je posebno impresivan su dueli. Rakitić nije pretjerano brz niti je posebno jak, ali uvijek je na pravom mjestu i fantastično je postavljen tako da osvaja čak 13 duela po utakmici s nevjerojatno dominantnih 63 posto uspješnosti. Da bismo shvatili koliko je to dobro, moramo ga usporediti s igračima sličnog profila. Od Hrvata, Modrić ima 51 posto, Milan Badelj 49 posto, a Marcelo Brozović 42 posto uspješnosti. Ako ga usporedimo s atletičnijim igračima na sličnoj poziciji, onda Paul Pogba ima 45 posto uspješnosti duela, Casemiro 49 posto, a Kanté 55 posto. Dakle, Rakitićevih 63 posto na tako ogromnom uzorku je stvarno impresivno, a dodatnu težinu tom podatku daje činjenica da on ne vuče toliku uspješnost iz svoje fizičke dominacije nego iz apsolutno superiorne igračke inteligencije, čitanja igre, postavljanja i sposobnosti da se za duel pripremi prije nego njegov suparnik.

Zato je Rakitić idealna ilustracija zašto je Hrvatska tako dobra u ovoj prvoj fazi turnira. Kad je na lopti, onda je iznimno konkretan i zna gdje ide, a bez lopte je pametan i čita igru te tako dolazi u situaciju da kompenzira manjak atletičnosti i postigne nevjerojatnu efikasnost. Nepravedno zanemaren, Rakitić odrađuje svoje najbolje utakmice u reprezentaciji i apsolutno je dominantan kotačić u igri Hrvatske koju vuče iz sjene na način koji rijetki gledatelji vide.

Philippe Coutinho – umjetnik

Za razliku od Hrvatske, Brazil nije pružio tu jednu briljantnu partiju u grupnoj fazi turnira. U prva dva kola su se Brazilci ozbiljno mučili i relativno lagana pobjeda protiv Srbije ne može pokriti remi protiv Švicarske i teško izborenu pobjedu protiv Kostarike u sudačkoj nadoknadi, jer njih se mjeri drugačijim standardima. Baš kao u slučaju Hrvatske protiv Nigerije, neke pobjede se podrazumijevaju. Imaju očite probleme, ali svejedno odaju dojam momčadi koja ima brzinu ili dvije više na raspolaganju, pogotovo protiv boljih suparnika kada će do izražaja doći to što će im se otvoriti prostor i gdje će njihov relativno jednostavni sustav igre doći do punog izražaja. Dobra obrana, čvrsta sredina terena sposobna pokriti ogromni površinu terene, te Neymar koji je glavna zvijezda i na terenu i na Instagramu. Ima najviše driblinga, najviše udaraca, ali i generalnu sposobnost da iz svakog kontakta s loptom stvori višak, tako da će rezultat koji će ostvariti Brazil uvelike ovisiti o njemu.

Međutim, da u grupnoj fazi nije bilo Philippea Coutinha i njegove magije u igri, stvari bi za Brazil bile još i teže. Zabio je gol Švicarskoj, načeo je Kostariku golom, a fantastično je asistirao za prvi gol protiv Srbije. Impresivan je to učinak, dva gola i asistencija protiv prilično ozbiljnih suparnika, ali još impresivnije je ono što radi na terenu i način na koji vuče cijelu momčad. Neymar u skladu sa svojim zvjezdanim statusom daje vrlo malo momčadi izvan onog vremena kad ima loptu u samoj završnici akcija, tako da se kao ključni čovjek s ključnim zadacima nameće baš Coutinho. On je taj koji povezuje redove, on je ključna karika preko koje lopta dolazi u završnicu i to će se još više potencirati ako se pokaže da je Marcelova ozljeda ozbiljnije prirode i da je Brazil ostao bez obojice bočna igrača koja su bila vrlo važni kotačići u napadačkom planu.

Ima 73,3 dodavanja po utakmici s preciznošću većom od 90 posto, suigračima servira 3,3 ključna dodavanja po utakmici i na gol je zapucao 12 puta, a od toga pola izvan kaznenog prostora. Ti šutovi su posebno važni jer zbog njegova fantastičnog udarca obrana mora iskakati prema njemu, što otvara prostor suigračima u napadu. Vrlo malo dribla, tek jednom po utakmici, jer igra racionalno i zrelo, stvara višak točno onako kako momčad treba i čini svoje suigrače vidljivo boljima.

Cristiano Ronaldo — egzekutor

Ako Coutinho čini suigrače boljima, Cristiano čini da njegovi suigrači imaju smisla. Zabio je tri gola Španjolskoj, zabio je Maroku i promašio je penal protiv Irana, ali njegova prisutnost na terenu zaokružuje igru cijele momčadi. Recimo, na Europskom prvenstvu – bez obzira na to što ga je Portugal osvojio – Ronaldo se puno više mučio s igrom i nije davao ovoliki doprinos na terenu. Uostalom, Portugal se i puno više branio, a u uvodnoj fazi natjecanja se prilično mučio i prošao grupu tek kao treći, dok je u finalu morao izaći zbog ozljede.

Međutim, sve to nadoknađuje na Svjetskom prvenstvu, na kojem je posebno važan momčadi i gdje je sve složeno oko njega. Logično, ključna je figura u tranziciji, a čak i kad ne vuče loptu, svojim kretanjima otvara prostor suigračima u kontrama. Što se tiče pozicijskih napada, Fernando Santos je odlučio složiti stvari tako da iskoristi činjenicu da će sve momčadi duplirati Ronalda i tako je olakšao igru njegovim suigračima kojima se posebno puno prostora otvara na bočnim zonama terena, a samog Ronalda je doveo u poziciju u kojoj čeka završnicu u kojoj preuzima gotovo sav teret na sebe. Ima pet udaraca po utakmici; dobiva 2,3 zračna duela, što je iznimno bitno zbog aktivnosti na bočnim pozicijama, ima tek 1,3 uspješan dribling po utakmici, ali je zato fauliran čak 4,3 puta, što je nevjerojatan rast u odnosu na 0,7 prekršaja koje zaradi u La Ligi.

Za razliku od Eura, Portugal je ovaj put u težem dijelu ždrijeba. Prvo će morati preko Urugvaja, a onda preko pobjednika utakmice između Francuske i Argentine, a onda ga tek čeka polufinale i finale. Brutalno težak put i brutalno težak zadatak za Ronalda koji treba provesti momčad tim putem. Bez njega to Portugal ne može, a to je pokazala i grupna faza.

BONUS: POTEZI TURNIRA

3. Ricardo Quaresma

Dupli pas i profinjena elegancija udarca vanjskim felšom, kombinacija ulične vještine na velikoj sceni. Umjetnik lopte i gospodar trivele je neobranjivim udarcem protiv Irana dodao još jednu crticu u notes nogometne romantike.

2. Ante Rebić

U suštini, sulud potez. Utakmica je još izjednačena, vratar je kiksao i poklonio laganu loptu, a stoperi su desetak metara udaljeni. Skoro svaki bi igrač primio loptu i lagano poentirao jer udarati volej u toj situaciji je kontra svake logike nogometne igre s obzirom na ogromnu šansu da lopta završi na tribinama. Međutim, konvencionalne stvari ne upadaju u ovakve izbore; Ante Rebić je bez grama respekta opalio i zabio za status heroja.

1. Lionel Messi

Loptu koja je letjela jedno 40 metara u punom je trku jednim fluidnim pokretom primio lijevim koljenom i produžio je dalje lijevim stopalom, a onda je idućim dodirom zabio gol. I to desnom nogom, onom slabijom, u suprotni kut. Jednostavnost koja očarava i lakoća koja najveće poteze čini tako prirodnima.

Ne propusti top članke