Netom nakon što je Manchester City zabio gol za vodstvo, Vinícius Júnior prišao je svojoj klupi i gestikulacijama prema Carlu Ancelottiju pokazao koliko je frustriran stanjem na terenu.
Do tog trenutka — a prošle su bile pune 23 minute, što je cijela četvrtina utakmice — Vinícius je četiri puta dotaknuo loptu. Od ta četiri puta je u dva slučaja sam oduzeo loptu u izravnom duelu, jednom mu je došla iz odbijanja, a jednom je primio dodavanje. Nijednom nije uspio sačuvati loptu i napraviti nešto s njom; u sva četiri slučaja kad se sastao s posjedom, suparnički su mu je igrači oduzeli unutar par sekundi i to je za Viníciusa bilo posebno frustrirajuće.
Tim više što su sva četiri dodira su bila duboko na polovici terena na kojoj se Real Madrid branio, više od 70 metara od suparničkog gola. Zapravo, u prve 23 minute utakmice Real je loptu na suparničkoj polovici dotaknuo samo dvaput, oba puta u prvoj minuti.
To savršeno pokazuje koliko je City dominirao.
Ako je plan napada bio standardan, a plan obrane praktički isti kao u prvoj utakmici, kako to da je City odjednom bio toliko dominantan? Pa nije odjednom
Real Madrid pune 22 minute nije uspio prijeći centar. I to nije karikiranje. Igrači poput Karima Benzeme, Tonija Kroosa i Luke Modrića doslovno se nisu sastavili s loptom na suparničkoj polovici. Ni dodavanjem ni obrambenom akcijom, čak niti iz ispucavanja. Nagurani su u svoju polovicu, a City je pritiskao, pleo je mrežu i u prve 23 minute je imao 189 točnih dodavanja, a 109 od tih dodavanja bilo je prema naprijed. Na kraju krajeva, City je prije gola Bernarda Silve već sedam puta pucao.
“Igrali smo protiv momčadi koja nas je nadigrala. Pritiskali su nas, gušili su nas i nisu nam dali da dignemo glavu. Jednostavno, preplavili su nas”, opisao je Dani Carvajal za BT Sport kako se osjećao na terenu. “Nešto nam je nedostajalo. Ne bih rekao da je problem u stavu ili da nismo imali pobjednički gard, ali dopustili smo suparniku da nas pritisne toliko jako. Znali smo da je City moćan na domaćem terenu, ali nakon prve utakmice smo stekli dojam da ćemo moći odraditi dobru utakmicu ovdje, da ćemo biti bolji od ovoga što smo pokazali, posebno u posjedu lopte.”
City je savršeno stajao na terenu
Ključ taktike koju je Pep Guardiola izabrao ponovo je bio u strukturi 3-2 kojom je otvarao napade. Odlučio se za isti sastav kao u prvoj utakmici, a to je značilo da će John Stones ulaziti u sredinu terena kao dodatni vezni igrač kako bi bolje kontrolirao posjed.
Real iz svojih 4-3-3 nije mogao ulaziti u presing na Cityjevu zadnju liniju. Visoko postavljena krila i napadač (označeni plavim strelicama) fiksiraju zadnju liniju, a onda čak i kod dobrog pritiska na loptu — kao što su u ovom slučaju izveli Benzema i Rodrygo — jedan od dvojice zadnjih veznih može raširiti prema aut liniji kako bi primio loptu. Modrić, Kroos i Federico Valverde Stonesovim su ulaskom u sredinu u inferiornoj brojčanoj poziciji i igraju tri protiv četiri, Jack Grealish fiksira Carvajala i onemogućava ga da iskače na ovo dodavanje, a onda se Rodri može otvoriti široko i bez ikakvih problema primiti loptu.
City je jako dobro koristio ove situacije. Preko Rodrija i Stonesa je bez problema ulazio iza leđa Realove prve linije pritiska i bez problema je prenosio loptu na suparničku polovicu. Njegovi igrači nisu trebali previše kružiti niti su morali ljuljati zonu, davali su loptu prema naprijed i bili su koncentrirani na osvajanje prostora progresivnim dodavanjima.
A kad je City ušao u ove zone, onda je bio jedno dodavanje udaljen od krila i Kevina De Bruynea ili İlkayja Gündoğana, koji su se nalazili između linija. Plan napada je bio više usmjeren na desno krilo gdje je Bernardo Silva uz De Bruynea i povremena podizanja Kylea Walkera stavljao pritisak na Eduarda Camavingu, ali i na suprotnoj strani je Grealish maltretirao Carvajala i ciljao ga u izolacijama.
Najkraće moguće rečeno: City je savršeno stajao na terenu.
Distance između igrača bile su kratke i moglo se brzo odigravati dodavanja kojima se lagano dolazilo do pozicija u kojima se može ostvariti višak, a to najbolje pokazuje činjenica da je City u prvom poluvremenu imao 10 uspjelih driblinga. Njegovi su igrači dolazili u situacije u kojima su mogli igrati jedan-na-jedan i pokušati probijati. S druge strane, Realu u prvih 45 minuta nije uspio niti jedan jedini dribling.
Iz dobre strukture u napadu rađala se dobra struktura za obranu. Čim bi City izgubio loptu, automatski je ulazio u presing i pokušao je ponovo osvojiti. Ako presing i ne bi uspio u prvom valu, Ancelottijevi bi se igrači našli između dvojice ili čak trojice suparničkih igrača, tako da dribling nije ni imao smisla. Pokušavali bi onda prebaciti težište igre dugim dodavanjima, a tako su opet predavali loptu Cityju, koji je nastavljao s napadima i stezanjem obruča.
Prevara i genijalac
Ancelottijev plan za obranu nije bio previše drugačiji nego u prvoj utakmici. Ponovo se suština svodila na to da obojica stopera budu usko uz Erlinga Haalanda, a da bekovi markiraju suparničke krilne igrače. Prostor između bekova i stopera u tom su slučaju trebali popunjavati Kroos i Valverde, koji su se spuštali u zadnju liniju s obzirom na to s koje strane dolazi lopta.
Ovdje vidimo Kroosa koji se spušta u zadnju liniju (Bernardo Silva je na aut liniji, izvan kadra), a Modrić (označen crnom strelicom) dolazi pomoći. S druge strane bi se Valverde spustio između beka i stopera, Modrić bi došao pomoći, a Kroos bi zatvorio Modrićeva leđa.
Ako je plan napada bio standardan, a plan obrane praktički isti kao u prvoj utakmici, kako to da je City odjednom bio toliko dominantan?
Pa nije odjednom. City je dominirao i u Madridu u prvih 20-ak minuta, ali je onda Camavinga pobjegao, a Vinícius je zabio s 25 metara. City je dominirao i prošle sezone, ali Vinícius je otresao 37 godina starog Fernandinha koji je uskočio na desnog beka i vratio Real u utakmicu. Ovaj put je Walker u 32. minuti Viníciusu skinuo loptu s noge i spriječio Real da se vrati u utakmicu, što je trasiralo ostatak susreta.
Ovo je bio treći međusobni susret Manchester Cityja i Real Madrida u četiri sezone. U prvom dvoboju se Guardioli nije suprotstavio Ancelotti nego Zinédine Zidane, ali gledali smo vrlo slične utakmice. City je dominirao i pokušavao do rezultata doći kroz veliki volumen napada, a Real se uzdao u to da će iskoristiti svoju šansu kada se pojavi. Nekad upali jednima, nekad drugima. Ovaj put je Walker bio brži od Viníciusa, ali to ne znači da ovu utakmicu već nismo gledali. Gledali smo je svaki put kada je City igrao protiv Reala, samo su se mijenjali rezultati, a s njima se mijenjao narativ oko toga tko je prevara, a tko genijalac.
