Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Razbijena vojska

Rijeka nije u "mini krizi". Situacija je puno ozbiljnija

Zadnja izmjena: 3. studenoga 2017. Goran Stanzl/PIXSELL

Nakon nekoliko minuta igre u drugom poluvremenu Rujevicu su zapljusnuli glasni zvižduci. Bili su namijenjeni domaćoj momčadi, koja je bezuspješno pokušavala izaći iz vlastite polovice dok su je Austrijanci pritiskali. Kretanje, govor tijela i pomalo nespretna dodavanja odavali su dojam momčadi lišene samopouzdanja i smjelosti koje su je dugo vremena krasile; u tom je trenutku Rijeka izgledala posebno loše, kao nesreća koja samo čeka da se dogodi, i podrška joj je nasušno trebala, ali dobila je zvižduke.

Vidio je i Matjaž Kek da njegovi momci naprosto nisu u utakmici i promptno je reagirao da razbije momentum, s dvije izmjene u tri minute. Bilo je to više iz puke nužde da se nešto pokuša nego što je bilo taktičkog rezona ubaciti Florentina Mateija i Zorana Kvržića. I uspio je, ali nakratko: već nekoliko minuta kasnije Rijeka je nekako uspjela izjednačiti, ali je već u sljedećem napadu neobjašnjivo ostavila mladog Dominika Prokopa samog, a on je zabio svoj drugi gol.

I već tad je zapravo bilo izgledno da će se Rijeka raspasti i da Kek više ne može ništa učiniti da to spriječi. To je prelomilo utakmicu, a ne isključenje Josipa Mišića, koje je došlo više po Murphyjevu zakonu. Taj Mišić, inače jako dobar i koristan nogometaš, igrač je s greškom; još od juniorskih dana u Osijeku on gotovo svaku utakmicu igra na rubu žutog ili crvenog kartona, najčešće savršeno nepotrebnog. Ne kao Mario Mandžukić, koji se u žaru borbe pretvara u bijesnog, katkad surovog barbarina i slona u staklani, nego baš na neki neobičan, problematičan način – nije to gotovo nikad nešto brutalno, ali kao da u njemu tinja neka potisnuta agresija, neko sitno zlo kojem se svako toliko ne može suprotstaviti.

Ako ćemo iskreno, od samog je početka mirisalo na debakl.

Bečka Austria, momčad po kvaliteti sasvim usporediva – točnije, ništa bolja, ali ni lošija – od Rijeke, nametnula se kao što se nameće alfa mužjak u društvu smušenog i rošavog indie pop klinca. Nije posve kontrolirala utakmicu, ali nije to ni morala – riječka nesigurnost, labilnost i nekoordiniranost nudile su joj sasvim dovoljno prostora za šepirenje terenom. Kako u iznošenju lopte prema naprijed, tako i u fazi obrane ogledala se ta labilnost; Kek će kasnije priznati da je momčad izgubila svoj visoki pritisak, ali svi su mogli vidjeti koliko su nekoordinirani bili domaći izlasci na loptu kad je bila u suparničkom posjedu i koliko su se pojedini igrači uzaludno trošili jer nisu imali podršku suigrača iz drugog plana.

Od početka je Rijeka izgledala kao razbijena, demoralizirana vojska. A razbijene vojske ne dobivaju bitke.

Život na rubu

Nekoliko je stvari od početka sezone sugeriralo da Rijeka, nakon godina i desetljeća frustracija i kompleksa, neće znati/moći nositi krunu prvaka.

Jedna od njih svakako je bio jako nespretni tajming prodaje Stefana Ristovskog u lisabonski Sporting i sve međuljudsko-medijske prateće stvari koje su uslijedile. Taj Ristovski, nota bene, uopće ne igra u Sportingu – nije zabilježio još nijedan nastup u portugalskom prvenstvu, mada se prije koji dan jest pojavio u Ligi prvaka protiv Juventusa. Njegov odlazak uoči odlučujućih ogleda za plasman u Ligu prvaka bio je prvi koji je Rijeci i njenim navijačima pokazao gdje im je, nažalost, mjesto.

Jedna stvar je i tužna saga o Mariju Gavranoviću i njegovom prelasku u Dinamo na zimu, koja je svoje reperkusije dobila i prošli tjedan uoči gostovanja prvaka na Maksimiru, osobito nimalo dvosmislenom izjavom Filipa Bradarića kako su „neki“ trebali biti ondje.

Od početka ovog projekta Rijeka je građena anorganski, dovlačenjem igrača sa svih strana i nadom da će trener od njih stvoriti smislenu cjelinu s karakterom

A onda je tu i sam Kek, koji je dosadio i Bogu i Vragu – što ne znači da nije u pravu – svojim jadikovkama o slaganju rostera, implicirajući ono što je javna tajna u Rijeci – da se vraćalo dugove pojedinim agentima i da se osvježavanju momčadi nije pristupilo planski nego s prevelikom dozom improvizacije. Dobro se znalo koje su (potencijalno) slabe točke momčadi, pa ipak se malo toga napravilo da ih se ojača: Rijeka i danas ima samo tri stopera, Marko Vešović i dalje mora igrati desnog beka jer Kek ne vjeruje Grku Charalamposu Mavriasu, a Leonard Zuta – već najmanje godinu dana označen kao najslabija karika – i dalje je prvi izbor na lijevom, dok kasno potpisani Jason Davidson uopće nije dobio šansu. Heber, Maxwell Acosty i Domagoj Pavičić jesu, ali svakome je trebalo neko vrijeme za prilagodbu. Damjan Đoković više niti nije na Rujevici, Tomislav Gomelt cijelo je vrijeme ozlijeđen, na Mateja Jelića se ne računa ozbiljno, a Jakov Puljić nije još na potrebnoj razini.

Nadovežite na to Kekove učestale, namjerno neodređene izjave – koje se mogu protumačiti kao prijetnje odlaskom, iako to vjerojatno nisu – i imate momčad koja konstantno živi na nekom emotivnom rubu, jer jedino joj je to preostalo kao motivacijsko oruđe. A trebalo bi biti drugačije – zaboga, pa govorimo o momčadi koja je prije nekoliko mjeseci osvojila prvi naslov prvaka u svojoj povijesti.

Suluda vizija

Ivan Mance čovjek je koji voli biti u središtu pozornosti. Pomoćnik sportskog direktora u njoj se pojavljuje češće od većine igrača – što kroz smjele izjave medijima, što kroz česte ‘intervencije’ s klupe na utakmicama koje katkad rezultiraju isključenjima. On je početkom sezone rekao – tu njegovu izjavu uz najbolju volju ne mogu pronaći na internetu, čini se da je uklonjena – da igrač koji dolazi u Rijeku treba „unutar dvije sezone revitalizirati svoju karijeru i napustiti klub, jer u protivnom klub na njemu gubi“.

Ako je to doista rekao – a izjava se čini posve konzistentnom sa sportskom politikom kluba – onda je rekao više nego što je trebao i smio – a i to se čini vjerojatnim, s obzirom na njegovu dokazano naglu narav.

Problem s takvom vizijom slaganja momčadi je taj što je suluda i dugoročno neodrživa. Ona u potpunosti počiva na pretpostavci o čudotvornim sposobnostima trenera Keka, koji je s mnogim igračima uspio napraviti traženo, barem toliko da se prodaju (a poslije, koga briga…), ali s mnogima i nije. Očekivati da će trener u ‘Pimp My Ride‘ stilu uspješno restaurirati svaki poluproizvod koji mu daju u ruke i onda ga još uklopiti u momčad s karakterom i zajedništvom je – suludo, nema druge riječi.

Problem s takvom vizijom, nerealnijom i od mnogih nekritičnih epova gazdi Damiru Miškoviću od njemu lojalnih novinara, taj je što računa na Keka kao na alkemičara koji će iz sezone u sezonu od anorganskih sastojaka smućkati nešto organski. Od početka ovog projekta do danas, Rijeka je građena anorganski, dovlačenjem igrača sa svih strana i nadom da će trener od njih stvoriti smislenu cjelinu s karakterom. A nisu mu pružili odgovarajuću plansku podršku.

Uzdajući se u Kekov dril i u primamljivost visokih premija stvorena je armija plaćenika, igrača kojima je lijepo u Rijeci, ali nisu srasli s njom – a to niti ne žele, jer ako predugo ostanu to samo znači da nisu uspjeli. Rijeka danas nema lidera na terenu; njen kapetan je Mate Maleš, koji najčešće uopće nije starter – borbeni i karakterni, ali prilično jednodimenzionalni igrač kojeg su ozljede i realni nedostaci zadržali u klubu puno duže od planiranog. Ni njegovi zamjenici, poput Bradarića, nemaju s Rijekom pretjerano puno toga.

Što sad?

I tako – što zbog spleta spomenutih okolnosti u izgradnji momčadi i karaktera, što zbog igračke krize koja dolazi posljedično nakon tempiranja forme za kraj kolovoza, što zbog premija koje nisu više ono što su bile jer momčad je postala preskupa, a investitor se povukao, a možda i malim dijelom i zbog već pomalo zasićene publike – još donedavno goropadna Rijeka je pripitomljena i omamljena poput tužnih zvijeri u zoološkom vrtu.

Austria je Rijeci nanijela već nevjerojatni 10. poraz sezone. Što je još gore, ona ju je posve razbila, uvjerljivije nego itko dosad – ista ta momčad koju je Rijeka samo dva tjedna ranije razbila u Beču. Nimalo ne pomažu izjave igrača koji kažu da je momčad u „mini krizi“, jer nema ničega ‘mini’ kod situacije u kojoj su se našli; ona je vrlo ozbiljna.

Naravno da Rijeka neće otpustiti Keka – ne zbog toga jer je bez grijeha, jer nije, nego zato što bez njega ne bi imala ništa. Sva njena dosadašnja strategija bila je zasnovana na Keku kao overachieveru koji iz igrača izvlači maksimum i još stvara kemiju među njima; otpuštanje bi značilo gubitak svakog dodira s realnošću, paranje oblaka nosom i, lako moguće, ubrzani put prema kraju „lijepe priče s Kvarnera“.

Ako itko može izvući momčad iz ove krize, onda je to najvjerojatnije sam Kek.

Druga je stvar ima li on još uvijek kontrolu nad svlačionicom. Jer ako je nema, onda je već prekasno.

Ne propusti top članke