“Teško je objasniti što se dogodilo”, rekao je Carlo Ancelotti nakon što se momčad još jednom u završnici utakmice izvukla iz rezultatskog ponora. “Riječ je o magiji ovog kluba u ovom natjecanju, na ovom stadionu i s ovim navijačima. Posebno je. Kada odijenete Realov dres u Ligi prvaka, osjećate nešto posebno. Navijači su večeras napravili razliku. Gotovo da nam je navika raditi ovakve stvari na ovom veličanstvenom stadionu ispred ovih veličanstvenih navijača. Nešto što se događalo već nekoliko puta, nešto neobjašnjivo, dogodilo se ponovo. Magično.”

Nakon 2:2 u prvoj utakmici Ancelotti je odlučio napraviti neke promjene. Kadrovski je zamijenio samo Lucasa Vázqueza i na poziciju lijevog beka stavio Daniela Carvajala, koji je u Münchenu odrađivao suspenziju zbog žutih kartona. Međutim, Ancelotti je napravio taktičke prilagodbe.

Ova je utakmica malo drugačija od tipičnih Realovih prolazaka. U utakmici protiv Bayerna Real Madrid je bio puno bolji suparnik

Real Madrid cijelu sezonu igra s rombom u sredini na čijem je vrhu Jude Bellingham, a u vrhu napada su Vinícius Júnior i Rodrygo. S obzirom na njihovo nešto šire postavljanje, romb s Bellinghamom ima sličnu geometriju kao 4-3-3 s Karimom Benzemom koji se spuštao leđima okrenut golu te tako otvarao prostor za krila. Ancelotti je u prvoj utakmici adaptirao formaciju u 4-2-3-1, ali Bellingham je ponovo bio na desetci, a Vinícius i Rodrygo su mijenjali pozicije u napadu i na lijevom krilu. Ovaj put je Ancelotti izvukao Bellinghama na lijevo krilo.

U suštini je to bila sasvim nova varijanta, nešto što ove sezone nismo gledali. Nominaln je Ancelottijeva formacija bila 4-4-2 s Viníciusom i Rodrygom u napadu, s veznim redom u kojem su Toni Kroos i Aurélien Tchouaméni držali sredinu terena, a Bellingham i Federico Valverde bili pozicionirani nešto šire, u liniji s Kroosom i Tchouaménijem. Međutim, poanta tih 4-4-2 bila je opteretiti prostor oko lijevog krila.

Ziheraški Tuchel

Ancelotti je želio dobiti poziciju u kojoj Bellingham i Vinícius mogu kombinirati, pa i po cijenu toga da nema čovjeka između linija. Na slici dolje možemo jasno vidjeti kako je žrtvovao sredinu terena i da se nitko ne pojavljuje iza Pavlovićevih leđa, ondje gdje je nekad operirao Benzema, a gdje sada većinu svojih akcija ima Bellingham.

Međutim, dobio je to da stvara izolacije za Viníciusa. Kada se Ferland Mendy podigne na suparničku polovicu, za sobom povuče suparničko krilo. Na Bellinghama iskače desni od dvojice suparničkih zadnjih veznih, a Vinícius se izvlači skroz do aut linije, što je daleko izvan pozicije za stopera koji ga izvorno čuva. Mora ga preuzeti bek, a kad mu Bellingham doda loptu — dodat će mu je, jer lanac igrača pozicioniranih na lijevoj strani započinje Kroos, pa Bellingham koji može sačuvati loptu pod pritiskom i provući je kroz uske prostore — Bayern ga ne može duplirati. Krilo čuva beka, vezni je iskočio prema Bellinghamu, a Vinícius ostaje sam protiv suparničkog beka sa stoperom koji je izvučen iz pozicije.

Vinícius je imao 12 pokušaja driblinga i sedam puta je u tome bio uspješan. Ukupno se našao u 17 duela, pet puta je pucao prema suparničkim vratima, imao je dva ključna dodavanja, ali suština je u tome da je s loptom u nogama osvojio dvostruko više metara nego u prvoj utakmici.

Real je pronašao sistemski način kako dolaziti u situaciju u kojoj može iskorištavati Viníciusovu dominaciju, a on je preuzeo odgovornost. Za razliku od Kyliana Mbappéa protiv Borussije Dortmund, Vinícius je protiv Bayerna bio superzvijezda i dominirao je. Ancelotti mu je pomogao time što je pozicionirao Bellinghama na lijevo krilo i time što je na drugoj strani žrtvovao Valverdea, koji je puno više pomagao u sredini nego što je sudjelovao u napadima, ali Vinícius je 12 puta izravno napao suparnika i konstantno je pronalazio način za stvarati višak.

Zato je ova utakmica malo drugačija od tipičnih Realovih prolazaka. Real je protiv RB Leipziga i protiv Manchester Cityja prošao u utakmicama u kojima je u najboljem slučaju bio podjednak. U utakmici protiv Bayerna bio je puno bolji suparnik.

Thomas Tuchel je utakmicu postavio ziheraški i pokušao jedobiti minimalnom razlikom i kontranapadom. Prečesto su ti kontranapadi izgledali kao onaj iz 85. minute i nedostajalo je sinkronizacije da izlasci na suparničku polovicu budu opasni. Dodavanja su bila netočna, utrčavanja su imala slab tajming, a Bayern je tražio preokomita rješenja. U najkraćim crtama, Bayern nije bio ubojit u kontrama, bez obzira na to što je poveo 1:0. Mogao je zabiti i prije toga, a morao je nakon toga prelomiti utakmicu jer je Real napadao i bilo je pitanje kad će zabiti gol.

Tuchel je u završnici utakmice izvadio i Harryja Kanea i Leroya Sanéa i Jamala Musialu kako bi se pokušao obraniti, a Real je nastavio pojačavati pritisak. Imao je taktički manevar koji funkcionira, imao je dovoljno oružja na klupi tako da je Ancelotti mogao uvoditi Luku Modrića, Eduarda Camavingu i Brahima Díaza kako bi zadržao pritisak u sredini; uveo je Joselua koji je golovima riješio utakmicu, a imao je i samopouzdanje da će doći do pobjede. Čak niti nakon što je Bayern zabio gol, Real nije paničario. Ancelotti nije promijenio plan, igrači nisu žurili i igra nije otklizala u kaos. Malo je podignuta razina rizika, igrači su odbacili dio kalkulacija, ali Real je igrao dobro i prije toga, a nakon toga je bilo neizbježno da zabije gol. Mogao ga je i primiti, ali prema naprijed je izgledao stvarno dobro i izjednačenje je visilo u zraku.

A kad je umjesto 0:2 stiglo izjednačenje, osjećali smo da je to — to, previše smo puta gledali Real u Ligi prvaka da ne bismo znali kako će dobiti utakmicu. To je ono magično kod Reala na što smo već navikli u Ligi prvaka: samopouzdanje, mentalitet i igračka kvaliteta koje u ovim utakmicama obično znače pobjedu.