Teško je shvatiti, a kamoli objasniti sve ono što je Real Madrid kroz proteklih mjesec dana proživio i preživio u pohodu na svoju 11. titulu europskog prvaka. Porazi u prve dvije domaće utakmice od Partizana, pa -18 u drugom poluvremenu majstorice — pa povratak. S distance raspucana favorizirana Barcelona u prvom poluvremenu polufinala i pad u zaostatak od devet poena — pa povratak, i to bez veće muke. Olympiacosovih 12 razlike krajem prve četvrtine finala — povratak već do poluvremena; Olyjevih četiri razlike, posjed i momentum na minutu i pol do kraja — naravno, opet jebeni povratak. Real Madrid je poput herpesa; što god učinili da ga se otarasite, svejedno će se naposljetku vratiti.
Pokušajte samo zamisliti kako su se osjećali Partizanovi, Barcelonini i Olympiacosovi igrači; koliko su samo puta pomislili “E, sad su stvarno gotovi”, da bi odmah potom, na svoje očajanje, shvatili da je uspostavljena kontrola nad utakmicom puki privid i da ovi nemrtvi s druge strane terena još jednom ustaju iz groba, otresaju zemlju sa sebe i dolaze po njihovu glavu.
Djeca Pireja doista nisu momčad koju možemo okarakterizirati mentalno labilnom: na terenu imaju prekaljenu klasu u liku Kostasa Sloukasa, trostrukog osvajača europske titule, a uz njega i neustrašivog Sašu Vezenkova, MVP-ja euroligaške sezone, dok ih s klupe vodi iskusni lisac Georgios Bartzokas, najbolji trener sezone, koji također ima iskustvo trijumfa na Final Fouru, kao i dovoljno širok asortiman rješenja za sve zamke koje je pripremio Chus Mateo. I zbilja se činilo da Oly nije previše uzdrman brzim Realovim povratkom iz -12 u prvoj četvrtini. Strpljivo su njegovi igrači napadali madridsku zonu, a s druge strane rovarili u obrani.
Vezenkov je s 29 poena i devet skokova debelo opravdao status najboljeg igrača u Europi te se, za razliku od Nikole Mirotića dvije večeri ranije, uspio fizički nametnuti Mariju Hezonji. Nadalje, Bartzokas je, za razliku od Željka Obradovića i Šarūnasa Jasikevičiusa, u liku 218 centimetara visokog Moustaphe Falla imao dovoljno veliko tijelo koje će bar u nekoj mjeri otežati život Walteru Tavaresu. Također je imao vruću šutersku ruku Isaiaha Canaana (21 poen, trice 5/6), koji je trebao biti faktor X za ovaj susret.
Idejni začetnik Realova šampionskog marša je Chus Mateo. On je izvadio zonsku obranu iz muzeja i reafirmirao je kao legitimno taktičko sredstvo
I zaista je minutu i pol prije kraja izgledalo kao da će sve to biti dovoljno da se, uz veliki napor, ipak nadjača Madriđane. Nije bilo dovoljno.
Ako ćemo tražiti ono što je prevagnulo, onda je to dvoboj euroligaških legendi. Vremešni i ozljedama izraubani Sergio Llull ispostavio se kao ključni čovjek za čitavu Realovu kampanju, iako je od četvrtfinala nadalje igrao samo 12 minuta u prosjeku. Ovaj put nije trebao nikoga udariti za potpunu promjenu stanja na terenu; dovoljno je bilo da tri sekunde prije kraja pogodi šut preko ruke gorostasnog Falla, a ubacio ga je s razinom opuštenosti jednakoj onoj kad iz kreveta zgužvanom maramicom gađate koš za smeće. Bili su to njegovi jedini poeni na utakmici, dok mu je ukupni indeks korisnosti bio okruglih nula (u drugoj utakmici s Partizanom bio je na -4i). Neki su ljudi jači od statistike.
Oba lica Marija Hezonje
Sloukas je imao šansu za uzvrat, ali on je svoju dozu čarolije potrošio u četvrtfinalnoj seriji s Fenerbahçeom. No, premda je Llull započeo i dovršio Realov pohod na tron, neki su drugi igrači ipak iznijeli najveći teret.
Prije svih Tavares, koji je proglašen MVP-jem Final Foura.
On je već šestu uzastopnu sezonu u kraljevskom klubu i već odavno je poznata njegova velika vrijednost, ali ona je tek pod Mateovim vodstvom došla do punog izražaja. Divovski je centar je u svojim 30-ima doveo motoriku i izdržljivost na razinu koja mu je omogućila da odigra Final Four skoro u punoj minutaži (34 minute prosječno, dva double-double učinka: 20 poena i 15 skokova protiv Barçe, 13 poena i 10 skokova protiv Olyja). Svojim zastrašujućim prisustvom u reketu osujetio je Olyjev stil igre u kojem dominira napadanje obruča, a također je bio temelj za Realovu prevlast u skoku (37:30). Edy je kamen-temeljac ove momčadi i MVP nagrada je otišla u prave ruke.
Jednako veliku minutažu imao je i Hezonja. No, dok je u polufinalu odigrao uistinu sjajno na obje strane terena, u finalnoj utakmici vidjeli smo oba Super Mariova lica. U prvom poluvremenu strpao je 12 poena i činilo se da ide prema senzacionalnoj izvedbi, ali je u nastavku ostao bez koša uz za sebe karakteristična divljanja u napadu, dok se u obrani nije mogao nositi s Vezenkovim te bi, u slučaju poraza, vjerojatno bio označen kao tragičar. Srećom, u završnici je španjolska stara garda sklonila loptu od njega, stoga je Hezonja generalno jako dobre igre okrunio titulom, što znači da treću sezonu u nizu imamo Hrvata na europskom tronu.
I na koncu, Sergio Rodríguez. Pustimo Llullov šut za titulu, sve ono što je Chacho prikazao u završnici sezone ipak je najčudesnija priča. Kada se ljetos nakon šest godina izbivanja vratio u Madrid, nitko nije očekivao da će imati ulogu koju je nekoć vršio za Kraljeve. I zaista je tijekom čitave sezone, sve do četvrte utakmice protiv Partizana, služio kao alternativa na organizatorskoj poziciji.
Chacho je sedam mjeseci bio samozatajan (prosječno 4,2 poena i 4,2 asistencije za 14 minuta igre), a onda je u Beogradu od Džanana Muse preuzeo ulogu prvog čovjeka na lopti i upalio beast-mode: osam poena i sedam asistencija Partizanu; zatim 19 poena i šest asistencija u majstorici; pa 12 poena i pet asistencija Barceloni te 15 poena i devet asistencija Olympiacosu za kraj lude vožnje. Svaki put kad je Realu gorjelo pod petama, Chacho je preuzeo odgovornost i serijom briljantnih rješenja preokrenuo utakmicu — ne jednu, nego četiri zaredom. S 36 godina na leđima legendarni bradonja je i dalje najbrži na terenu s loptom u rukama.
Pukovnik Mateo
Jasno, idejni začetnik Realova šampionskog marša je Chus Mateo.
Osporavani španjolski stručnjak redom je nadmudrivao najuvaženije euroligaške umove: Obradovića, Jasikevičiusa i Bartzokasa, a način na koji je to napravio može se nazvati kontrarevolucionarnim. Mateo je izvadio zonsku obranu iz muzeja i reafirmirao je kao legitimno taktičko sredstvo.
U suvremenoj košarci na najvišoj razini, u kojoj dominira vanjski šut, zona je kao obrambena metoda svedena na sasvim kratke intervale s ciljem da se suparniku poremeti ritam. Chus ju je, pak, od četvrtfinala zonu koristio u ogromnoj mjeri, a u finalu praktički non-stop. Obično se od zone odustane kad suparnik uspješno poveže nekoliko laganih pogleda na koš, što je jučer Oly u više navrata i napravio, ali Mateo je to prihvatio kao cijenu rizika i smjelo ustrajao u njoj smatravši da donosi više koristi (zaštita veteranske vanjske linije od prodora nekolicine atletski superiornih Olyjevih bekova) nego štete. Dobrim dijelom sezone u Madridu mu se radilo o glavi, ali nakon ovako drsko osvojene titule, Chus je stekao čin pukovnika.
Jesu li Kraljevi zaslužili ovu titulu ili ne, dalo bi se žestoko diskutirati, ali njihovim je spektakularnim trijumfom spušten zastor na uistinu sjajnu euroligašku sezonu.
