Ovaj Real nije u takvom kanalu i postoji niz opipljivih razlika u kvaliteti igre. U veljači je nanizao četiri pobjede u prvenstvu, prišuljao se Atlético Madridu na tri boda i La Liga je ponovo živa, iako se prije samo mjesec dana činilo da je Atlético napravio veliku razliku. Ali opet, onaj Real Madrid je bio jako sličan ovome. Kada je ispao od Ajaxa u sredini terena su bili Luka Modrić, Toni Kroos i Casemiro, stoperi su bili Raphaël Varane i Nacho Fernández, branio je Thibaut Courtois, Vinicius Júnior je bio na lijevom krilu, a Lucas Vázquez na desnom. Svi su oni — a to je osam igrača, s tim da bi bilo i devet da se Karim Benzema uspio oporaviti — jučer bili u prvoj postavi protiv Atalante.

I Ajax je bio drugačiji od Atalante. Bila je to mlada i brza momčad, usmjerena na posjed lopte i građena oko Matthijsa de Ligta, Frenkieja de Jonga, Hakima Ziyecha, Donnyja van de Beeka i Dušana Tadića. Jezgra tog Ajaxa je bila puno mlađa nego što je Atalantina jezgra, u kojoj je najmlađi igrač kojeg je Gian Piero Gasperini sinoć poslao na teren Cristian Romero — on će za dva mjeseca navršiti 23. Momčadi su građene na drugačijim osnovama, imaju značajne razlike u taktici i formacijama, tako da ih je teško potpuno izjednačiti.

Real je izgledao najbolje kada je Modrić improvizirao i pokušavao probiti suparničke linije duplim pasovima s bočnim igračima, ali to sve skupa je bilo previše stihijski

Međutim, Ajax i Atalanta generalno igraju slično. Atraktivni su, brzi i prepuni energije. Slično grade napade, imaju zajedničke principe napadanja suparnika kad ulaze u završnice napada u kojima opasnost po suparnički gol često dolazi iz sredine; koliko god obrane koncepcijski bile različite, na sličan način napadaju suparnika koji pokušava prenijeti loptu prema napadačima.

Zapravo, ono što veže Ajax i Atalantu je to da su to momčadi stvorene u duhu totalnog nogometa. Većina igrača je u klubu već godinama ili barem dovoljno dugo da razviju način razmišljanja koji je potreban za prihvaćanje takve nogometne paradigme. Ajax je to dobio kroz školu nogometa u kojoj je stasala osnova momčadi što će izbaciti Real Madrid i kasnije se rasprodati, a Atalanta kroz Gasperinija. No, kad podvučete crtu, taj Ajax i ova Atalanta su momčadi danas najbliže idealu totalnog nogometa, onog koji je postavio Rinus Michels po principu da svaki igrač može preuzeti ulogu bilo kojeg suigrača u momčadi.

Gasperinijev plan

Takav način igre je nazvan totaalvoetbal, ali sam Rinus Michels je preferirao da taj stil zovu pressing voetbal. Njegova ideja nije bila imati 10 univerzalaca, kao što se to obično krivo prevodi — ona je bila imati 10 igrača s različitim zadacima sposobnih u svakoj situaciji pritiskati prema naprijed. Neovisno o tome imali loptu ili ne, cilj je uvijek bio igrati prema naprijed bez kalkuliranja. David Winner, autor knjige Brilliant Orange: The Neurotic Genius of Dutch Football, opisao je taj pritisak na suparnika kao lov u čoporu. Trojica ili četvorica igrača naganjala su loptu, s tim da je jedan napadao igrača s loptom, dok su ostali zatvarali putanje dodavanja prema njegovim suigračima čuvajući istovremeno i njih. Ukratko, obrana se primarno igrala kako bi se dobila pozicija iz koje se moglo bolje napadati.

Zbog toga, iako su stvari danas neosporno drugačije nego kada je Real igrao protiv Ajaxa, utakmica s Atalantom opet nekako neodoljivo podsjeća na tu utakmicu.

Gasperini je poslao svoju standardnu formaciju 3-4-1-2. Prodajom Alejandra Gómeza Atalanta je izgubila fluidnost naprijed jer, osim što je u prosjeku imao 10 golova i 15 asistencija po sezoni, on je bio faktor iznenađenja, igrač kojeg je Gasperini mogao prebacivati s desetke na krilo, pa na napadača i obrnuto. Bez njega je Atalanta morala igrati s dvojicom klasičnih napadača i izgubila je mogućnost da zagušui prostor iza Casemira s dvije desetke i da traži opcije iz međuprostora. Samim time je važnija postala kreacija u prvoj trećini terena.

Gasperinijev plan je bio u tu svrhu koristiti stopera koji se oslobađao u vezni red. S obzirom da je Real igrao u 4-3-3 pri čemu je Isco, iako je u posjedu imao slobodniju ulogu, bez lopte igrao kao klasični napadač štiteći centralnu zonu terena, Atalanta nije imala figuru viška u otvaranju. Imala je trojicu stopera protiv trojice napadača. Međutim, Gasperini nije odlučio spustiti još jednog veznjaka kako bi dobio lakši početak napada i situaciju četiri-na-tri. Njegov plan je bio da Rafael Tolói kao bočni stoper da loptu centralnom stoperu i da uđe iza leđa Iscu kako bi zatvorio trokut s trećim stoperom i bočnim igračem, ostvario višak i prenio loptu prema naprijed gdje će mjesto druge desetke, umjesto Papua Gómeza s krila, zauzimati centralni veznjak.

U suštini, bočni stoperi su imali zadatak pritiskati prema naprijed i prelaziti na mjesto drugog veznog igrača uz Martena de Roona te na taj način manipulirati Realovom formacijom. Ili će stoper u tom ulasku ostati otvoren pa će prenijeti loptu naprijed ili će, u najgorem slučaju, za sobom povući krilo i oduzeti Realu širinu na drugoj strani, što opet uvjetuje da će ga lakše zatvoriti ako izgube loptu jer stoperi moraju braniti manju površinu, a zbog toga su bili slobodni odigravati i izlaziti kroz dodavanja, bez imalo nasumičnog napucavanja prema naprijed.

Zidaneov… hm, plan

Atalanta, momčad s otprilike 10. proračunom u Serie A, protiv Real Madrida je izašla igrati nogomet. I to ne bilo kakav nogomet, nego totaalvoetbal. Naravno, to nije dugo potrajalo. Nakon crvenog kartona se plan promijenio. Posebno nakon što je Duván Zapata izašao zbog ozljede, Atalanta je bila prisiljena igrati drugačije.

Gasperini u suštini forsira nogomet koji se zasniva na man-markingu. Postoje razrađene rotacije i zonska pokrivanja kada se događaju dupliranja kojima momčad zatvara presing-zamke kako bi se postigao Michelsov efekt lova u čoporu, ali osnova Gasperinijeve igre je obrana u kojoj Atalanta igra čovjek-na-čovjeka. Na kraju krajeva, Remo Freuler (centralni veznjak koji je prelazio na desetku) našao se kao zadnji čovjek obrane upravo zato što je Rafael Tolói kao stoper ‘odlutao’ za svojim igračem.

S igračem manje takva igra je nemoguća, posebno protiv Reala koji u sredini terena ima Modrića i Kroosa. Atalanta je morala biti neusporedivo konzervativnija u fazi obrane i puno manje agresivno pritiskati jer veznjaci i napadači nisu ni teoretski mogli zatvoriti sve opcije dodavanja. Imali su čovjeka manje i Real bi njihov standardni stil obrane lako probio okretanjem strana.

Ali upravo zbog igrača više je dolazilo do izražaja to koliko je Real bezidejan i na trenutke nemoćan. Momčad koja ima Modrića i Kroosa, nogometne genijalce i ponajbolje playmakere u zadnjih 30-ak godina, s igračem više cijelo drugo poluvrijeme nije stvorila pravu priliku brojčano inferiornom suparniku.

U trenutku kada Casemiro, označen strelicom, daje povratnu loptu prema Vázquezu, čak je sedam Realovih igrača (plus osmi vratar) ispod linije lopte. Nakon što je Real imao loptu u posjedu oko 30 sekundi, ispred Casemira su samo dvojica suigrača. I još važnije, nakon što je Casemiro odložio loptu na bok, on je jedini igrač u bijelom dresu koji se kreće. Svi ostali stoje na mjestu.

Real se mučio, ali nitko ne može osporiti da je bio opasniji i da je zaslužio pobjedu. Atalanta se nakon kartona većinom branila i nije opucala prema suparničkom golu, ali upravo je ova akcija savršen sažetak Realove igre, a samim time i utakmice. Kroos je imao 130 točnih dodavanja, ali napad u pravilu nije išao nikamo. Real je izgledao najbolje kada je Modrić improvizirao i pokušavao probiti suparničke linije duplim pasovima s bočnim igračima, ali to sve skupa je bilo previše stihijski da bi Real u kontinuitetu stvarao šanse. Uostalom, ako je taktički plan koji je Zinédine Zidane skovao bio osloniti se na individualnu kvalitetu koju donosi Modrić bez imalo sistemskih rješenja i suradnje među linijama, onda je Real još dobro i izgledao.

Gol koji je Ferland Mendy zabio na samom kraju utakmice Real čini velikim favoritom u uzvratu, posebno ako se vrati Benzema koji je nevjerojatno važan faktor u igri protiv ovakvih momčadi, agresivnih u pritisku na veznu liniju. Real bi bio favorit i bez tog gola, jer riječ je o individualno kvalitetnijoj momčadi koja usprkos svim izostancima i dalje ima igračku klasu kakvom može rješavati probleme koje joj suparnik postavi bez previše pomoći sa strane. Real je naprosto Real i sva ova mučenja smo već vidjeli, a Zidane bi se uvijek nekako izvukao iz njih i ostvario rezultat.

Ali opet, kad uzmete dojam iz svih 90 minuta, nešto kod Atalante toliko neodoljivo podsjeća na utakmicu protiv Ajaxa prije dvije godine.