Iako je u Premier ligi dobio tek mrvice od minutaže, Daniel Sturridge je na tom ograničenom uzorku pokazao da izgleda kao da je na tragu forme iz 2013. i vremena Brendana Rodgersa. Tada je, zbog činjenice da je Luis Suárez bio suspendiran na početku sezone nakon što je u naletu pomračenja uma ugrizao Branislava Ivanovića, Sturridge dobio priliku kao prvi napadač i u prvih devet kola Premier lige je pokazao svoje sposobnosti. Zabio je osam golova i dodao dvije asistencije, demonstrirajući usput zavidne kvalitete u pozicioniranju, kretanju bez lopte i realizaciji.

Velik dio tih kvaliteta pokazivao je i nakon što se Suárez vratio. Međutim, prvi veliki problem su bile učestale ozljede, a drugi veliki problem je činjenica kako svojim igračkim karakteristikama nije kompatibilan sustavu koji je Klopp gradio u Liverpoolu i zato nije dobivao prave šanse.

Utakmica protiv PSG-a pokazala je njegove jake strane, ali i nedostatke. Od gola kojeg je postigao glavom, do onog oklijevanja u akciji prije drugog gola kojim je otvorio prostor koji može napasti Georginio Wijnaldum, Sturridge je pokazao kako zna izvrsno koristiti svoj osjećaj za prostor i kako njegove kvalitete nisu upitne kada je zdrav. Međutim, pokazao je i da nije materijal koji Klopp može oblikovati tako da se uklopi u njegovu ideju gegenpressinga. Ne radi se toliko o tome da je Sturridge u 72 minute na terenu imao tek četiri dobivena duela i nula oduzetih ili presječenih lopti, jer nije upitna njegova želja ni ono što se u engleskom jeziku zove work rate, a za što mi nemamo sasvim adekvatan prijevod. Problem je u tome da on iznimno loše prepoznaje situacije na koje mora reagirati, a pravovremena zajednička reakcija momčadi na okidač je suština gegenpressinga i onoga što određuje Kloppov Liverpool.

Liverpoolov pritisak u srednjoj trećini

U situaciji kad je PSG-ov posjed pod pritiskom i kad Ángel Di María mora odigrati povratnu loptu jer su mu svi suigrači jako dobro markirani, Sturridge radi pogrešku koja je neprihvatljiva. Ne prepoznaje prioritet i ne odsijeca liniju dodavanja od Di Maríje prema apsolutno slobodnom veznom igraču u centrali koji onda ima laganu konekciju za prebacivanje težišta igre na drugu stranu terena, gdje PSG ima trokut za igru tri-na-tri na prilično širokom prostoru.

U utakmici između suparnika ovolike kvalitete, taj trokut i brzo prebacivanje težišta igre je situacija koju ponekad tražite svih 90 minuta, a Sturridge je ovdje otvorio taj prijenos lopte time što nije ispratio pritisak suigrača, nije prepoznao situaciju i doveo je Liverpool u situaciju u kojoj je, u suštini, napadao loptu s igračem manje.

Međutim, većinu utakmice je Liverpool bio dominantan, jer je pritisak na loptu u srednjoj trećini terena bio toliko dobar i koordiniran da ga je mogao igrati i s desetoricom. Iako mu je u tome pomogao i sam suparnik.

Kod Liverpoola se vidi nevjerojatna doza sigurnosti i povjerenja u plan igre. Kod PSG-a te sigurnosti jednostavno nema. Parižani svoj sustav još uče

Thomas Tuchel tek je na početku svog puta i momčad još uvijek pokušava pohvatati zahtjeve sustava te osnovne principe igre u posjedu. U tom kontekstu ne zvuči nimalo nelogično da je Liverpool imao veći posjed lopte kao posljedica toga što je sistemski naprednija momčad koja se može pouzdati u vrhunski presing, a onda je kao plod činjenice da je bolje kontrolirao posjed imao i više dodavanja, ključnih dodavanja i udaraca, tako da je na kraju sasvim zasluženo pobijedio.

No, osim sistemskih taktičkih problema koji su razumljivi s obzirom na početak sezone, kod PSG-a postoje i očiti kadrovski nedostaci koji su suludi — jer neshvatljivo je da klub s takvim resursima i trenerom koji forsira posjed lopte nema centralnog i defenzivnog veznog igrača za ovu razinu. Marco Verratti je ostao izvan zapisnika zbog suspenzije, a Tuchel je time ostao u situaciji da trokut u veznoj liniji mora popuniti krilom i stoperom. A to se itekako osjetilo u igri.

PSG-ova alibi-rješenja

Za stopera, Marquinhos je jako dobar tehničar, ali kad igra veznog igrača i kad veznog igrača igra baš protiv Kloppova Liverpoola, onda se standardi malo mijenjaju. Kako bi izbjegao probleme s obradom lopte i kupio si dovoljno vremena na lopti na koje je navikao, te tako izbjegao biti meta presinga, Marquinhos se često spuštao u zadnju liniju. To je vjerojatno i bio dio plana kojim je Tuchel mislio, osim zaštite vlastitog igrača, igrati oko Liverpoolova bloka i osloboditi bočne igrače kako bi povukli krila za sobom i smanjili opasnost od visokog presinga.

Međutim, problem je bio u tome što se često s njim spuštao i Ángel Di María koji je tražio sigurnost na lopti sasvim nenavikao na ulogu veznog igrača u ovakvom sustavu igre, u kojem prvenstveno mora biti dodavač. A tim spuštanjem je nepotrebno ulazio u zonu koju su kontrolirala dvojica od tri stopera i isključivao ih iz igre. Jednostavno, takvom kretnjom je dobio vrijeme za biranje rješenja, ali je poništavao dvojicu svoja suigrača, a Liverpool se branio bez ikakvih problema jer nitko nije testirao zonu utrčavanjem u prostor između linija. Što je najgore, vrijeme koje je kupio je bilo bezvrijedno jer ispred sebe nije imao nikakvu opciju za dodavanje i progresiju napada u drugu fazu posjeda; ostajale su mu opcije povratne ili dijagonala prema krilima, a te opcije nisu ono što se traži od njega.

Na poziciji na kojoj se Di María nalazi loptu jednako sigurno može primiti i Presnel Kimpembe ili Marquinhos, a osmica bi vertikalnom kretnjom otvorila dodatne opcije za prijenos lopte prema završnici.

I zapravo je baš tu, u Di Maríjinom postavljanju, vidljivo koliko su trenutno udaljeni Liverpool i PSG. Kod Liverpoola se vidi nevjerojatna doza sigurnosti i povjerenja u plan igre koji je u globalu učinkovit čak i kad jedan igrač na terenu ne odgovara niti većini zahtjeva. Kod PSG-a te sigurnosti jednostavno nema. Parižani svoj sustav još uče i zato traže alibi-rješenja koja će im pružiti mirnoću i zaštititi ih od pogrešaka, a to onda ne povećava njihove šanse za pobjedu u ovakvim utakmicama.