A lani stvari definitivno nisu izgledale sjajno; dapače, bile su toliko loše da su Pistonsi uz čak sedam pobjeda manje nego prethodne sezone upali i u ozbiljnu krizu identiteta u kojoj se i sam SVG često pitao ima li smisla gurati naprijed s ovom jezgrom. A ako je suditi po glasinama dobro informiranih insajdera, nije ostajao samo na razmišljanjima već je više puta uzeo mobitel u ruke u pokušajima da zamijeni Drummonda i Jacksona za manje frustrirajuće igrače.

Do takvih dramatičnih promjena nije došlo, što će se pokazati vjerojatno najboljim mogućim ishodom za Detroit. Uostalom, nije da nisu postojali itekako racionalni razlozi koji su doveli do spomenutog regresa. Jacksonova ozljeda koljena ostavila je Pistonse bez pogonskog goriva u napadu koji je živio od njegove pick & roll kreacije i to je nešto što nisu mogli nadoknaditi, posebice jer su imali ogromnih problema sa šutom za tri poena i manjkom pouzdanih ispušnih ventila uokolo osnovne akcije. Usto je opet izostao očekivani iskorak Andrea Drummonda, koji je tako igrao u dodatno skučenom prostoru, bez dovoljno driblera i šutera koji će mu olakšati život, ali koji i sam, svojim problemima sa slobodnim bacanjima i često letargičnom igrom na oba kraja parketa, nije našao načina previše pomoći momčadi.

Trener Stan Van Gundy, koji je definirao stretch košarku i pojam lažne četvorke, opet se pokazuje vizionarom

Ovoga puta pak takvih problema nema.

Uz standardno solidnu obranu, čak i za nijansu bolju zahvaljujući višoj razini energije s kojom trenutno svi na rosteru igraju, obranu koja je čak i lani usprkos svim problemima uspjela ostati iznad prosjeka čisto zato jer bi se Van Gundy polio benzinom i zapalio uz aut-liniju da ne izvuče podnošljiv obrambeni učinak iz skupine masno plaćenih profesionalaca (u 12 sezona kao trener kroz tri kluba samo je jednom imao lošu obranu – i to u prvoj godini u Detroitu, gdje ga je dočekala jezgra izvan vremena i prostora sa Joshom Smithom i Gregom Monroeom), napad se potpuno preporodio kako su od ispodprosječne šuterske momčadi postali iznadprosječna.

Jackson trči kao gazela, Van Gundy je sjajno secirao sve probleme rostera – prije svega taj problem šutera na perimetru – i pokrpao ga iznad očekivanja limitiranim resursima usprkos, a Drummond je konačno sazrio. Dapače, nadmašio je sva očekivanja te upravo njegov razvoj kao košarkaša može poslužiti kao simbol preporoda jedne momčadi bez ideje i energije u skupinu koja leti po parketu puna vjere u ono što radi.

Stoga današnju priču o razlozima zašto su Pistonsi opet pronašli smisao počnimo upravo s njim.

Drummond: upaljen prekidač u glavi

Njegov iskorak prvenstveno je baziran na ogromnoj energiji koju donosi na parket, i to u oba smjera. Čovjek puca od samopouzdanja tako da se sav napor koji je franšiza uložila u njegov psihički razvoj konačno isplaćuje. Svi psiholozi i sve – često eksperimentalne – vježbe kojima su Pistonsi godinama pokušavali Drummondu olakšati fokusiranje kada stane na crtu slobodnih bacanja nisu bili uzalud, jer izgleda da je, riješivši se blokada u glavi, čovjek konačno pronašao načina kako zabiti u situacijama kada su oči cijele dvorane uprte u njega.

Sada kad, uz sasvim pristojnu formu šuta, Drummond zabija preko 60 posto svojih pokušaja s linije, više nema razloga da ga trener vadi iz igre u završnicama, kao što više nema razloga da se uzrujava nakon što je promašio cijeli obruč. Prijašnjih godina bilo je očito da takvi brutalni promašaji ostaju Drummondu u glavi još dugo nakon što je događaj završio i to mu je očito otežavalo koncentraciju na daljnji tijek igre. Samim time dolazilo je do loših reakcija u obrani, gdje bi kasnio s rotacijama ili bi se jednostavno izgubio na perimetru, što su za centra neoprostive greške. Van Gundy je tako kroz prošlu sezonu pokušao maksimalno pojednostavniti njegovu rolu u obrani i držati ga isključivo u zoni, u situacijama koje traže minimum razmišljanja, čime su značajno limitirali sami sebe.

Naime, Drummond je kombinacijom fizikalija i atleticizma izvanserijski potencijal, u rangu najvećih u povijesti igre na poziciji ‘petice’ – što je, uostalom, bio i glavni razlog zašto je Van Gundy s oduševljenjem prihvatio posao u Detroitu, svjestan da nakon Shaquillea O’Neala i Dwighta Howarda ima priliku trenirati sljedećeg centra koji ima sve potrebno da jednoga dana sam nosi cijelu franšizu. Držati parkiranog u sredini takvog eksplozivnog i pokretnog centra stvarno nije imalo smisla i zato ova novopronađena Drummondova sposobnost da se koncentrira na igru tijekom svakog posjeda, a zatim i da stavi sve svoje kvalitete u službu momčadi, automatski diže plafon Pistonsima u obrani.

I dok su na tom dijelu parketa borbenost i rastrčanost koji su zamijenili letargiju očito u uskoj korelaciji sa mentalnim napretkom, u napadu je stvar itekako vezana i uz način na koji Drummond sudjeluje u posjedima. Vjerojatno je i ovdje Van Gundyja vodila misao kako će ga aktivnim i koncentriranim držati što veća uključenost u napad te mu je osmislio potpuno novu rolu.

Iako Drummond nema šut i nije pouzdan dribler, očito da ima dovoljno vještina kako bi se iz role klasičnog ‘smetlara’ prekvalificirao u aktivnog kreatora na visokom postu. Naravno da ga nećemo tako lako zamijeniti za DeMarcusa Cousinsa ili Nikolu Jokića, ali Drummond ove sezone vrti gomilu akcija s lakta i ta uključenost u napad, uz sposobnost ubacivanja slobodnih, zasigurno ga je napucala dodatnim samopouzdanjem koje se ovako pozitivno reflektira na igru u oba smjera.

Uglavnom, Pistonsi su tako preko noći od momčadi koja je redovno koristila post-up akcije za započeti napad postali momčad koja bacanju lopte u post pribjegava samo kada se ukaže izuzetno povoljan mismatch. Isto tako su od momčadi koja praktički nije vrtjela akcije preko visokog posta postali jedan od češćih korisnika toga prostora između obruča i perimetra kao polazišta svojih napada.

Nekoć su utakmice započinjali spuštanjem lopte u post Drummondu, gdje je ovaj na silu nekakvim traljavim horokom pokušao zabiti kroz kontakt, što bi obično rezultiralo ‘ciglom’ i frustracijama odmah na startu. Sada pak vrte ovakve akcije:

https://player.vimeo.com/video/245349262

I to nije sve. Drummond se osjeća toliko dobro u svojoj koži da je u stanju iskoristiti i prostor koji mu obrana ostavlja da bi napao driblingom:

https://player.vimeo.com/video/245349305

Sve je nekako fluidnije u njegovoj igri – od vođenja lopte do samog šuta. Nevjerojatan primjer kako netko preko noći od čovjeka koji se muči igrati košarku samo zato što ima bogomdanu visinu i masu postane netko tko uživa u igri i osjeća njen ritam.

I ono najvažnije je da ta promjena nije uočljiva samo po tome što Drummond ima više slobode i što je više uključen u kreativnu stranu napada, već po njegovim aktivnijim kretanjima u pick & rollu i već spomenutoj obrambenoj agresivnosti, što je ionako puno važnije jer to su situacije u kojima će Drummond raditi onu ključnu razliku i gdje će zaslužiti svoju plaću. Jednostavno, taj prekidač u glavi je upaljen, za sada se ne gasi i sada ostaje samo vidjeti koliko će ovakav pristup koji ga automatski pretvara u All-Star centra trajati.

Šutiram, dakle jesam

I dok je ovaj novi Drummond svakako dugoročno najvažniji pomak za Detroit, da trenutno ne zabijaju ovako kako zabijaju teško bi i Drummond imao toliko prostora za igrati se košarke. Danas je doslovno nemoguće igrati ozbiljnu NBA košarku bez gomile ubačaja s perimetra, stoga je jasno i zašto su Pistonsi lani bili onako loši prema naprijed. Ne samo da su ubacivali trice u lošim postotcima, već su ih premalo i potezali, što je još veći grijeh. To su ove godine izvrnuli potpuno na glavu te su od jedne od najgorih šuterskih momčadi postali jedna od najboljih, a uzimaju gotovo trećinu svojih pokušaja iz igre s perimetra, što je danas prosjek u ligi.

Kako je došlo do ovakvog prevrata? Kombinacijom gomile stvari koje su se poklopile – Van Gundy je posložio adekvatniji roster, na parket šalje efikasnije petorke i pojedinci su napravili potreban iskorak. Uz to ih i neviđeno sere.

Idemo redom.

Kada je odbio produženje ugovora s Kentaviousom Caldwell-Popeom, činilo nam se da Van Gundy nema plan što i kako napraviti s ovim rosterom. Međutim, dobri stari Stan sjajno je izbjegao preplatiti prosječnog košarkaša, zamijenivši pritom dva upitna komadića slagalice s dva koja puno bolje odgovaraju. Uz odricanje od Caldwell-Popea morao je zamijeniti i Marcusa Morrisa kako bi zakrpao nastalu rupu na ‘dvojci’ dovođenjem startnog beka u Averyju Bradleyu, a usput je potpisao i Langstona Gallowaya kao u najboljem slučaju trećeg beka i prvog šutera s klupe. To je značilo i da se popriličan teret stavlja na mladog Stanleya Johnsona, koji je trebao preuzeti rolu startnog 3&D swingmana.

I nekim čudom sve je upalilo. Pouzdani Bradley uz upornu obranu donosi i preko 40 posto za tricu, a još precizniji s perimetra je Galloway koji se sjajno snašao u roli šuterskog specijalista prve kategorije kojem na trice otpada više od dvije trećine pokušaja iz igre. Usto je Stan pogodio i na draftu izborom Lukea Kennarda, jer je mladi bek uz dodatnu šutersku opciju – i on tricu gađa s 40 posto – donio i dubinu na vanjskim pozicijama, budući da je u stanju uskočiti i u rolu trećeg playa.

Kada ovome dodamo zdravog Jacksona koji opet igra kao onaj stari te je i sam netipično šuterski vruć, iskorak u kvaliteti vanjske linije je očit. S tim da priča tu ne staje, jer Pistonsi su eksplodirali i na ostalim pozicijama.

SVG je lani gomilu minuta trošio na postave s dva visoka koje to nisu trebale biti; no, kako je Jon Leuer šut zaboravio u Phoenixu, umjesto postave s četiri vanjska Pistonsi su praktički pola utakmice igrali s dvojicom centara. To je predstavljalo ogroman problem koji je SVG riješio vraćanjem Anthonyja Tollivera, koji mu je godinu ranije pobjegao u Sacramento. Na ‘četvorci’ su tako uglavnom Harris ili Tolliver, a imati četvoricu tricaša na parketu praktički tijekom 48 minuta logično olakšava život i udarnim opcijama.

A jedna od udarnih opcija, uz Jacksona i Drummonda, je i Tobias Harris čiji iskorak u kompletnog košarkaša nije ništa manji od onog Drummondova; dapače, možda je i važniji za Pistonse. Jer, dok Drummond s loptom u rukama prije svega služi kao poticaj da bi Drummond bio funkcionalan i kada nema loptu u rukama, lakoća kojom Harris trpa, posebice s perimetra, predstavlja snagu ove momčadi.

Iako je oduvijek bio pouzdan strijelac sposoban koristiti mismatch – jer je bio dovoljno krupan za šutirati preko nižih krila i izgurati ih u postu, a ujedno i prebrz i previše spretan s loptom da bi ga ona veća krila mogla pratiti izvan reketa – Harris je bio nekompletan igrač. Što zbog manjka pouzdanog šuta za tri poena, što zbog nedovoljno energije uložene u defenzivnu stranu parketa.

Međutim, u ovu sezonu je krenuo kao da ima namjeru nastupiti na natjecanju u tricama, praktički zamijenivši gomilu pokušaja s poludistance šutovima s perimetra. I, kao da je to najlakša stvar na svijetu, trpa iz svih mogućih situacija, svejedno radi li se o pokušajima iz driblinga ili o otvorenim šutovima. Jasno da neće cijelu sezonu ostati na ovih suludih 47 posto za tricu, ali očito da je i on otišao na novu razinu i da time Pistonsima podiže plafon.

Druga strana medalje

Postoji i druga strana medalje. Dosta je baciti pogled na ove postotke šuta nabacane uokolo kako bi postalo jasno da Pistonse čeka pad u napadačkom učinku. Nemoguće je biti ovako vruć cijelu sezonu dok se napajaš s ovoliko različitih izvora topline, ali isto tako je očito da su sve ove promjene rostera i postava donijele iskorak. Ovakva kemija kakvu su oni postigli nije slučajna, ona je rezultat dobrog plana koji, barem za sada, ništa nije poremetilo. I koji bi trebao ostati stabilan čak i kada šuterski padnu bliže zemlji.

Niži postotci neće značiti problem sami po sebi, ali mogli bi olakšati suparnicima da iskoriste njihove slabije karike.

Iako bez Caldwell-Popea i Morrisa sada nemaju igrače koji će zaštopati napad u sporednim rolama, a nekonstantna šuterska forma prvoga i sklonost drugoga da igra jedan-na-jedan kroz post-up često su ih gušili, mladi Johnson ostaje ogroman upitnik na boku. Iako igra odličnu obranu i iako su ga za sada uspjeli sakriti u napadu sjajnim učinkom ostatka momčadi, njegov drveni šut potencijalno može srušiti sve dobro što su stvorili. Znamo kako te stvari idu, posebice u doigravanju – jedan šuter manje na perimetru, uz centra bez raspona na šutu, olakšat će protivnicima stiskanje u zonu, a onda napadački učinak leti kroz prozor. Drummond s loptom u rukama ipak nije playmaker koji će stvarati višak, pogotovo ne ako će u sredini dolaziti do viška obrambenih igrača.

Van Gundy za sada ovaj problem mete pod tepih lukavim rotiranjem, pa je tako već uobičajeno da ključne šihte igra s Tolliverom umjesto Johnsona, čime pomiče Harrisa više na perimetar. I ovo funkcionira čak i defenzivno jer, uz sjajnog Tollivera koji je također zaražen borbenošću, čak i Harris relativno uspješno odrađuje posao na lopti te u situacijama jedan-na-jedan. Još uvijek zna zakasniti u rotaciji ili zapeti u bloku, ali kada se uhvati čovjeka očito je da više nije zadovoljan time da ga usmjeri prema centru i glumi skretničara, već se upušta u borbu za svaki centimetar prostora.

Uz ovu, uvjetno rečeno višu postavu, SVG će na parket ubaciti i trećeg beka umjesto Johnsona – uglavnom Gallowaya ako to dopušta matchup, odnosno ako suparnik nema ‘trojku’ sposobnu kazniti mismatch. Kako i Jackson igra solidnu obranu i pokušava se probiti kroz blok na pick & rollu, Detroitov trener ne mora nužno držati Bradleya na playmakeru te onda njega može staviti na opasnijeg bočnog igrača, što dugoročno vjerojatno znači da ćemo gledati još više postava s Gallowayem kada Tolliver prestane biti ovako dobar u 3&D roli.

A možda Johnson i uspije dogurati do nekih 35 posto za tricu, što bi ga svakako pretvorilo u najbolje rješenje za bok. Davao je SVG dosta prilike i drugom 3&D projektu Reggieju Bullocku, koji ima dovoljno dužine za odraditi ovu rolu, ali on nije iskoristio priliku – doslovno ne može ništa ubaciti i vjerojatno je otpisan iz rotacije na duže vremena pored ovoliko boljih opcija.

Vizionar Van Gundy

Kada je ovog ljeta potpisivao iskusne šutere, Van Gundy se nadao prije svega profesionalizmu te sumnjam da je znao kako će dobiti jednu od najboljih klupa u ligi. Pistonsi su top 5 po učinku rezervi, a samo Boston ima bolju obranu kada na parket pošalje igrače s klupe. Većina franšiza je zadovoljna kada sa sporednim postavama može preživjeti nekoliko šihti, a i to samo ako uz rezerve drže nekog od startera, stoga je ogroman luksuz kada ste u stanju napraviti razliku u takvim trenutcima s petoricom novih igrača. A Pistonsima upravo to polazi za rukom.

Ish Smith jedini je bek na rosteru koji ne može zabiti tricu, ali svojim agresivnom obranom na loptu i odličnom slash & kick igrom daje ritam drugoj postavi koja se oslanja isključivo na borbenost kako bi nadigrala suparnika. Igrajući s trojicom bekova imaju dovoljno šutera i kreatora koji su u stanju nešto smisliti u napadu koji je uglavnom baziran na improvizaciji; a da ovakav pristup pali, jasno je i po učinku. Međutim, obrana je ključ, a ona je odlična usprkos tome igranju s trojicom bekova.

Najveće zasluge tu pripadaju, uz Tollivera, i pokretnom Ericu Morelandu, koji je sposoban pokriti ogroman dio parketa lateralnim kretanjem i koji posebice briljira u branjenju pick igre ili eventualnom preuzimanju. Njegova brzina netipična je za centra, dobrim dijelom jer momak i nije centar – Van Gundy se oduševio njegovom energijom tijekom ljeta i svjestan da u ligi danas nema previše ‘petica’ koje mogu kazniti manjak mase u sredini, nanjušio je kako bi možda mogao dodatnom brzinom dobiti puno više defenzivno nego da u sredinu parkira kip poput Bobana Marjanovića.

Još jedan sjajan Van Gundyjev potez je i taj što forsira postavu s trojicom bekova, opet svjestan da rezerve općenito nisu toliko dobre i da nema toliko krilnih igrača s kvalitetnom tehnikom koji mogu iskoristiti to što ih čuva bek poput Kennarda ili Gallowaya. Kao defenzivni trener SVG je ovdje sjajno uočio da su brzina i tehnika danas važnije od snage što je razina talenta niža i da se ovakvim postavama može profitirati i u obrani, ne samo u napadu, pogotovo ako imaš pokretne visoke kao što je slučaj kod Pistonsa.

Uglavnom, korištenje trećeg beka umjesto krila i krila umjesto centra u ovim sporednim postavama trend je koji je tek u povojima. Tu se Van Gundy, koji je u svoje vrijeme bio pionir raširenog pick & roll sistema s dodatnim šuterom kada je trenirajući Orlando umjesto klasičnog šljakera na poziciji ‘četvorke’ radije igrao s dodatnim krilom i tako definirao stretch košarku i pojam lažne četvorke, opet pokazuje svojevrsnim vizionarom.

Što je opet svojevrsna ironija jer do prije par mjeseci upravo je taj vizionar, kao što smo već ranije spomenuli, bio spreman odreći se cijelog ovog rostera. To je ta ljepota NBA proizvoda iza kojega ne stoji nikakva egzaktna znanost već je dobar dio uspjeha i neuspjeha tek rezultat spleta okolnosti.

Naravno, kao i sve priče koje zvuče predobro da bi bile istinite, tako će i ova renesansa u Detroitu kad-tad završiti.

Uostalom, ne zaboravimo da je mozak ove operacije i čovjek koji donosi ključne odluke s loptom – Reggie Jackson. Koji možda u ovom trenutku djeluje suvislo, ali već u sljedećem može izgubiti utakmicu lošim odlukama donesenim na temelju vlastitog vjerovanja kako je najbolji hakler u ligi. Tako da nije problem samo potencijalni regres šutera već i taj upitni plafon.

A onda opet, zašto se opterećivati onim što će biti ako je trenutak ovako dobar? Nije sve u naslovima; puno toga, ma najviše toga, je u putovanju. A ovogodišnje putovanje Pistonsa je jebeno zabavno.