Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Reprezentativni nogomet sve više i više tone u drugu ligu u odnosu na klupski

Bez pravog sustava i igre, a s obiljem nezanimljivih susreta

U vremenu supermodernog biznisa u kakav se nogomet pretvorio, reprezentativna pauza trebala bi biti vraćanje njegovim korijenima.

Iz vikenda u vikend – a onda opet utorkom i srijedom, netko i četvrkom, često i ponedjeljkom i petkom – gledamo skupo ili manje skupo plaćene dobro ušminkane zvijezde koje nerijetko ne vode nikakvi osjećaji prema dresu kojeg nose. Naravno, ovdje moramo uporabiti onu o časti koja pripada izuzecima, no činjenica je da dobar dio igrača – bez obzira na kojoj razini profesionalnog nogometa igrali – svoje svakodnevno istrčavanje po travi vidi kao odrađivanje posla.

I nije to ništa loše, naprotiv – no, upravo bi zato u teoriji reprezentativni nogomet trebao biti nešto više i značajnije.

Razlog više je činjenica da, za razliku od klupskog nogometa, novac tu ne igra tako veliku ulogu. Naravno, nismo naivni, jasno je da postoji velika razlika između bogatih i siromašnih, no stvari su ipak postavljene bitno drugačije. Ako vam šteka napad, ako niste zadovoljni realizacijom, ne možete tek tako posegnuti na bankovni račun i dovesti golgetera za stotinu milijuna. Imate ono što imate i trebate izvući najbolje iz toga.

OK, bogati i veći imaju malo više i bolje, no ima li boljeg primjera od Hrvatske da stvari na međunarodnoj sceni ne ovise uvijek o novcu?

Izbornici reprezentacija ne mogu raditi na nedostacima svojih momčadi, nego im se moraju prilagoditi. To što ne igraju ozbiljan nogomet do velikog natjecanja stvari čini još gorima

Upravo bi unisoni faktor trebao biti najjači argument za popularnost reprezentativnog nogometa. Jedanaest naših, koji s ponosom pjevaju himnu pod nacionalnim stijegom kojega će u narednih devedeset minuta braniti i krvlju ako treba. Jedanaest momaka s kojima diše čitava nacija. Koji čine da zemlja stoji u devedeset minuta borbe za našu zemlju. Znate već, kao u reklami za pivo.

Problem je što je ovo realno otprilike koliko su piva s takvim reklamama užitak za ispijanje.

Rupa u ravoju

Zanemarimo li specifičnu situaciju kakva je u Hrvatskoj, gdje je nogomet na nacionalnoj razini još odavno prestao biti faktor ujedinjenja – bilo bi zanimljivo pitanje koliko je ljudi s potpunom pažnjom gledalo dvoboj sa Sjevernoircima – u praksi situacija nije puno drugačija u većini zemalja. Ili barem onih nogometno važnih zemalja.

Ovog tjedna su u pogonu bili Nijemci i Talijani – prvo su u kvalifikacijama igrali sa San Marinom i Lihtenštajnom, a onda se susreli i međusobno u prijateljskoj utakmici. Koja, dakako, nije imala nikakav značaj i na kojoj je pristup bio kao i na svakoj rezultatski nevažnoj sportskoj manifestaciji. I oni nogometno zaluđeni Nijemci i Talijani vjerojatno su prebrojavali igrače svojih klubova te razmišljali hoće li umorniji dočekati vikend zbog ovih potpuno nevažnih devedeset minuta.Italy v Germany - International Friendly

Problem nekompetetivnosti reprezentativni nogomet muči već desetljećima, praktički od njegove ozbiljne profesionalizacije. Ogromna je razlika između najboljih i najlošijih, pa je time veliki broj utakmica sam po sebi nezanimljiv. Nešto zanimljivosti donose “osrednje” reprezentacije, ali dovoljno je pogledati na ljestvice ovogodišnjih europskih kvalifikacija i sve će biti jasno. Ne dogodi li im se nekakav blackout – kao, recimo, Nizozemskoj – kvalifikacije za najveće predstavljaju samo odrađivanje posla, praktički bez ozbiljne utakmice za dvije godine.

I tu se vraćamo na kvalitetu.

Činjenica je da izbornici reprezentacija ne mogu raditi na nedostacima svojih momčadi, nego im se moraju prilagoditi. To što ne igraju ozbiljan nogomet do velikog natjecanja stvari čini još gorima – u suštini oni najbolji i ne mogu detektirati svoje najveće probleme, jer u najvećem broju slučajeva igraju protiv timova koji se brane i čekaju priliku za kontru. Nema iznenađenja, nema eksperimentiranja, nema taktičke raznovrsnosti. Stvara se rupa u razvoju čak i onih najboljih.

Individualna kvaliteta

UEFA je stvari učinila još i gorima, pa je proširila Europsko prvenstvo, pretvorivši i fazu natjecanja po skupinama u još jednu razinu kvalifikacija. Učini li FIFA isto sa Svjetskim prvenstvom – koje je ionako lošije kvalitete – ozbiljan reprezentativni nogomet svesti će se na jednu ili dvije utakmice svake dvije godine.

Razlika je u tome da se pritisak i ulog povećavaju s velikim natjecanjem, pa sudbina izbornika  – a često i njihovih daljnjih karijera – ovisi o jednoj utakmici. Koga briga za kvalifikacije, ako zapnete onda kad najviše treba? Pitajte Cicu Kranjčara

Što je opet razlog da u reprezentativnom nogometu nemamo ni najbolje iz trenerskog esnafa – zašto bi netko zamijenio posao u kojemu može mijenjati, kupovati i prodavati, eksperimentirati i imati pravo na pogrešku – a uz to je mnogo bolje plaćen – za onaj u kojem nema gotovo nikakav utjecaj, a karijera mu visi o koncu?

Reprezentativni nogomet sveo se na jednostavnu premisu – budite dovoljno oprezni u obrani i nadajte se da će individualna kvaliteta koju imate presuditi u odnosu na individualnu kvalitetu suparnika. Reprezentativni nogomet je nogomet bez pravog sustava, igre i zanimljivosti, koji živi od činjenice da nogometaši “brane” čast domovine. Što je samo po sebi, u svijetu modernih nogometaša u kojemu živimo, nadrealno i neodrživo.

I zato je u odnosu na ono što gledamo ostale vikende i dane u tjednu – druga liga.

Ne propusti top članke