Kada se zbroje utakmice u HNL-u, osam igrača je prošle sezone prebacilo granicu od 2.000 odigranih ligaških minuta. Od tih osam, samo su Nino Galović, Ivan Tomečak i Adam Gnezda Čerin ostali u klubu. Franko Andrijašević, Stjepan Lončar, Ivan Nevistić, Danijel Štefulj i Luka Capan našli su nove angažmane i Tomić je morao početi novu sezonu bez petorice od osam igrača koji su činili osnovu momčadi po odigranoj minutaži. Slična je stvar i kada se krenu zbrajati golovi. Rijeka je u prošloj sezoni na svom kontu imala ukupno 51 ligaški gol: jedan je bio autogol, a ostalih 50 se podijelilo tako da je u svlačionici ove sezone ostalo 20 golova, dok su strijelci 30 komada iz prošle sezone napustili Rujevicu.

Tomić je zapravo morao početi iz početka. Preuzeo je momčad na pola sezone, postavio je neke temelje i onda su ti temelji propali. Ne samo da je Andrijaševićevim i Lončarovim odlaskom izgubio dvojicu najboljih igrača; otišao mu je i vratar, Sandro Kulenović koji je bio prvi napadač, Luka Menalo kojeg je koristio u svih 14 ligaških utakmica koje je vodio te Capan, koji je preskočio samo jednu Tomićevu ligašku utakmicu u Rijeci, i to zbog akumuliranih žutih kartona. U praksi to znači da Tomić nije samo izgubio nositelje kvalitete i strijelce 60 posto postignutih golova; s njima je izgubio i sve uštimane elemente igre. Morao je ponovo postići mehanizme i ponovo implementirati taktičke ideje kojima ostavlja svoj trenerski potpis s oslabljenom ekipom.

Rijeka igra run and gun nogomet, a on implicira jako malo kontrole nad zbivanjima na terenu; momentum seli s jedne na drugu stranu

Ukratko, Tomić je morao stvoriti novu momčad od onoga što mu je novi sportski direktor Robert Palikuća preko ljeta pripremio.

I u tome je uspio. Kada imate na umu koga je Tomić sve izgubio i što je sve trebao nadomjestiti, činjenica da je Rijeka prva nakon trećine sezone taj uspjeh čini još i većim. Dinamo je, doduše, samo bod iza nje s utakmicom manje, ali to ne mijenja poantu: Rijeka igra debelo iznad svih očekivanja kada uzmete u obzir sve što se događalo između dviju sezona.

Drmić je jedina konstanta

Logično je postaviti pitanje može li taj uspjeh potrajati. Može li se Rijeka zaista boriti za naslov prvaka i je li to uopće realno očekivati?

Palikuća je kupio Jorgea Obregóna iz Varaždina i Matu Stanića iz Širokog Brijega, potpisao je ugovore s Nediljkom Labrovićem i Princeom Ampemom koji su u Šibeniku imali slobodne papire, a doveo je na posudbu Antona Krešića, Issaha Abassa i Harisa Vučkića, uz još nekoliko igrača koji — barem zasad — služe kako bi se popunio broj. Jasno je kako nije realno očekivati da se takav kadar bori s Dinamom koji je u pripremama za ovu sezonu u pojačanja — neovisno o tome koristi li plaćene igrače ili ne — uložio gotovo 15 milijuna eura. S racionalne strane, Dinamo ima osjetnu startnu prednost u vrijednosti kadra i za očekivati je da se ta kvaliteta mora materijalizirati kako sezona bude išla kraju. Međutim, Rijeka gura po svome i zasad joj jako dobro ide.

Vrlo je zanimljivo vidjeti kako je to Rijeka došla u poziciju da drži prvo mjesto na prvenstveno ljestvici. Ispada da je to dominantno na račun individualne kvalitete. Prvo je nekoliko bodova na početku ‘osvojio’ Labrović svojim sjajnim obranama, pa se ozlijedio. Onda je Abass izgledao nezaustavljivo, ali je i on usporio. Kako je Abass usporio, tako je Ampem podigao svoju razinu i nastavio ondje gdje mu je suigrač stao.

Zapravo, jedina konstanta na koju Tomić može računati je Josip Drmić, koji zbilja drži nevjerojatnu formu. Jedina utakmica ove sezone u kojoj nije zabio ili asistirao bila je ona protiv Gorice u prvom kolu; u svim ostalima je upisao gol ili asistenciju i on vuče Rijeku. Potrebno je samo da iskoči barem jedan raspoloženi suigrač kako bi mu pomogao. Nekad je to Labrović, nekad su to Abass ili Ampem, ali uvijek netko preuzme svoj dio tereta.

Međutim, tajna je u načinu igre.

“Izgubili smo manje-više cijelu ofenzivu u odnosu na prošlu sezonu i tu smo se trebali brzo posložiti kako bismo bili konkurentni za Europu”, objasnio je Palikuća proces slaganja momčadi gostujući u emisiji Pod stijenama Kantride na Radio Rijeci. “Ekipa je u redu što se tiče balansa i imamo dobrih igrača s puno vrlina. Htjeli smo brzu i agresivnu ekipu i u tome smo uspjeli.”

Rijeka je u kategoriji posjeda lopte u donjoj polovici ligaškog poretka. U prosjeku je u nogama drži 50,7 posto vremena, ali s obzirom na to da je u ligi Hrvatski dragovoljac s tek 34,8 posto posjeda, kao momčad protiv koje se obično nabildaju brojke, posjed koji Rijeka ostvaruje dovoljan je tek za šesto mjesto u ligi. Po dugim loptama kojima se mijenja težište napada s jedne na drugu stranu Rijeka je još lošija, tu drži osmo mjesto i od nje su slabiji samo Šibenik i Hrvatski dragovoljac.

Poanta je u tome da Rijeka ni ne pokušava višak stvarati kroz posjed i okretanje strana. Plan igre je biti direktan i napadati prostor po oduzetim loptama.

Amplitude u igri su posljedica stila

Kako bi ispunila plan, potrebno je provocirati krađu lopte. Generalno, Rijeka je primila puno; inkasirala je 18 golova i samo su Dragovoljac, Istra i Šibenik primili više. Slaven Belupo je primio 19, ali ima i utakmicu više, pa ima zapravo 1,58 primljenih golova po utakmici, a Rijeka 1,63. Međutim, Rijeka je pri vrhu lige u određenim obrambenim aspektima. Po oduzetim loptama je druga, ima ih 15,5 po utakmici (Lokomotiva 15,6); u kategoriji presijecanja suparničkih dodavanja također je druga s 13,3 po utakmici.

Ovi podaci su dobra ilustracija Tomićeva plana igre. Rijeka igra agresivno; primarni cilj u obrani nije zaštititi prilaz vlastitom golu nego isprovocirati presječenu ili oduzetu loptu iz koje se može pokrenuti kontranapad. Riskira kako bi uzela loptu s kojom može započeti napad, čak i po cijenu primljenog gola. Cilj igre je naprosto stvoriti uvjete za run and gun nogomet s puno trke i malo kontrole. U takvim okolnostima Rijeka prima puno golova, ali ih puno i daje.

Razlog zašto ih puno daje je Drmić, igrač koji ima individualnu kvalitetu da loptu i iz poluprilike strpa u gol. No, tu je i nesrazmjer podataka po kojima Rijeka s jedne strane u prosjeku ima 9,1 udarac po utakmici, što je dovoljno tek za sedmo mjesto u HNL-u, a s druge strane je stvorila 22 velike prilike, čime je druga u ligi. Dakle, Rijeka ne puca puno i ne stvara prilike za udarac iz kontinuiranog napada, ali kada joj se otvori prilika iz kontranapada, obično dođe u izglednu šansu.

“Mene smeta što nismo konstantni u igri svih 90 i plus minuta”, izrazio je svoju zabrinutost Palikuća. “To mi se ne sviđa, a jedina isprika je to da nismo dugo zajedno i da se još nalazimo. Osim toga, imali smo ovoga ljeta visoki ritam utakmica, pa nije bilo puno prostora za svakodnevni tjedni rad i uigravanje. Na dobrom smo putu, iako je zadnjih par utakmice malo zabrinjavajuće, jer to što želimo ne možemo staviti na teren 90 i preko 90 minuta.”

Problem je u tome što je ono što Rijeka želi iznimno teško “staviti” na teren tijekom cijele utakmice. Momčad je u prvom poluvremenu pomela Dinamo, pa je pala u drugom. Prije toga je gubila od Istre, pa je zabila pet komada u nizu, a onda je opet primila dva. Prije toga je igrala s Goricom i gubila je, pa vodila, pa primila gol u 90. i onda na kraju ipak pobijedila. Još prije toga je gubila od Dragovoljca 2:0 i onda se iščupala u drugom poluvremenu. Takve amplitude su prirodna posljedica stila nogometa koji Tomićeva ekipa gaji. Rijeka igra run and gun nogomet, a on implicira jako malo kontrole nad zbivanjima na terenu; momentum seli s jedne na drugu stranu, ovisno o padu ili rastu intenziteta momčadi koja riskira.

I to je odgovor na pitanje može li potrajati ovaj uspjeh koji je Tomić preko ljeta ostvario. Može, jer se druge momčadi u ligi teško nose sa stilom kojim Rijeka igra, ali amplitude će morati dodatno povući na svoju stranu, što nije nimalo lako. Ali nije bilo lako ni zamijeniti jezgru momčadi, pa je Tomić to uspio i doveo je Rijeku na prvo mjesto.