U nogometu toliko toga može poći po krivu, ali najčešće sve krene s krivo postavljenim ciljevima i nerealno visokim očekivanjima. Kad je u AC Milan ušao kineski kapital, generalno očekivanje javnosti je bilo kako se od kluba očekivalo približavanje Juventusu na vrhu ljestvice. Ne nužno prestizanje, ali dolazak dovoljno blizu da Stara dama na vratu osjeti vrući dah novih-starih izazivača i dovoljno da se Milan umiješa u odlučivanje o naslovu prvaka.
Optimizam se temeljio na činjenici da je AC Milan potrošio ozbiljan novac na pojačanja.
Novi su vlasnici željeli postići da se drugi klubovi opet boje Milana i omjer ulaznih i izlaznih transfera je nakon prve godine bio u minusu od 165 milijuna eura. Prvi do njih bio je Napoli s više nego triput manjom cifrom minusa – što nam ne govori da drugi nisu trošili, nego da AC Milan nije imao situaciju u kojoj je morao kompenzirati odlazak ključne figure. Novac je trošio na čisto pojačavanje.
A optimizam je rastao jer ne samo da toliku količinu novca nitko nije potrošio u aktualnom transfernom roku, nego kad se pogleda cijela Serie A u periodu od pet godina, jedino je Inter u većem kumulativnom minusu u odnosu na ono što je Milan napravio u samo jednom roku. Za usporedbu, Juventus je u pet godina i kupovao i prodavao, pojačavao se i slabio se, ali njegov završni balans u periodu od pet godina je u minusu od nekih 110 milijuna eura. Milan je to debelo prebacio već prve godine, doveo je čista pojačanja bez da je oslabio momčad velikom prodajom i tako podigao ljestvicu očekivanja prilično visoko.
Ključno je bilo to što je Silvio Berlusconi, jedan od onih vlasnika kojima je istinski stalo do kluba, usprkos svoj indijanštini i sumnjivim odlukama koje je povlačio u kupoprodajni ugovor stavio obavezu novom vlasniku da uloži ozbiljan novac u dovođenje pojačanja, 350 milijuna eura u prve tri godine. Kineski vlasnici su odlučili ispucati obavezu odmah u prvoj, između ostalog valjda i kako ih ništa ne bi moglo spriječiti da prodaju klub ako stvari krenu ozbiljno po zlu, jer ni u jednom trenutku iza ovog projekta nije stajala hrpa gotovog novca.
Logika dovođenja
Yonghong Li, koji je na čelu konzorcija Rossoneri Sport Investment Lux, ima bogatstvo koje je procijenjeno na 500 milijuna eura. Za usporedbu, Berlusconi je ‘težak’ oko sedam milijardi eura. Kao stara iskusnjara, Berlusconi je ispravno smatrao da Serie A ima probleme s protokom novca i da klubovi troše relativno malo, tako da se jednom financijskom injekcijom može stvoriti kritična masa kvalitete kojom će se nadići konkurencija i kojom će se klub vratiti barem na razinu glatkog plasmana u Ligu prvaka. On je odlučio u startu prisiliti novog vlasnika da preskoči kalkulacije i napravi ono što je Berlusconi mislio da je potrebno – da dovede čista pojačanja bez da oslabi momčad i tako preskoči nekoliko stepenica na račun puno veće likvidnosti u odnosu na ostatak lige.
U pravilu, novac će vas odvesti do cilja. Ako godinama spaljujete velike količine love za pojačanja bez da prodajete ključne karike, u jednom ćete trenutku već po inerciji stvoriti momčad koja ima osnovu talenta za nešto više. Ako ništa, po principu ćorave koke i slučajno ubodenog zrna. Međutim, nerealno je očekivati kako će investicija za jednu sezonu odmah kompenzirati manjak rada i upitnu strategiju razvoja kroz period od desetak godina.
A to je upravo ono što se dogodilo AC Milanu.
Gattuso povezanost s navijačima percipira kao ključ kako bi igračima pokazao plodove njihove borbe
U dovođenju čitave legije igrača bilo je neke logike. Novi vlasnici i njihovi povjerenici kupovali su relativno mlade igrače koji su pokazali kvalitetu, ali i naznake dobrog potencijala, tako da njihova vrijednost još može rasti, povećavajući tako plafon i rezultata i vrijednosti kluba u slučaju situacije da u dogledno vrijeme budu prisiljeni prodavati kako bi održali svoju investiciju likvidnom. Dovođeni su igrači koji u teoriji imaju međusobnu kompatibilnost, prostor za napredak i barem jednu obećavajuću dominantnu karakteristiku.
Međutim, bilo je i dovoljno upitnika i od početka je bilo jasno kako je sve to djelomični rizik u kojem se moraju poklopiti neke stvari.
Rino demagog i strateg
Vincenzo Montella sigurno ima trenerski gen, jasnu ideju kako igrati i samim time potencijal za uspjeh. Međutim, on kao da se trudio da se stvari ne poklope. A kad je Montella zaredao s lošim rezultatima, upravi Milana je prekipjelo i za novog je trenera postavljena klupska legenda Gennaro ‘Rino’ Gattuso kako bi obavio prljavi posao i spasio što se spasiti da.
Prvo što je Gattuso napravio ne spada u sferu psihologije, nego tek demagogije, ali priča priču o paradigmama ponašanja koje se mijenjaju. Milanovi igrači pod Gattusom gotovo u pravilu, prilično neovisno o rezultatu, odlaze pozdraviti navijače. Daleko je to od ključnog za nogometni uspjeh na terenu, ali takve stvari se pod Montellom nisu događale. Gattusu je taj borbeni duh u samom identitetu; izbacit će Nikolu Kalinića iz momčadi zbog nezalaganja na treningu, a onda će ga braniti u javnosti kad procijeni kako se bori. Stoga, Rino povezanost s navijačima percipira kao ključ kako bi igračima pokazao plodove njihove borbe i kako ono što oni pokažu na terenu utječe na tribine.
Druga stvar, Gattuso je stabilizirao i potpuno standardizirao prvu postavu u praktički fiksnoj formaciji 4-3-3. Montella je tražio rješenja i zato je nevjerojatno puno rotirao. Umjesto dobitne kombinacije, dobio je situaciju u kojoj nije bilo prave konstante i kao nuspojava se pojavljivala nesigurnost. Nakon kiksa protiv Beneventa u prvoj utakmici. Gattuso je impelementirao jasnu ideju, s prvom postavom koju je vjerojatno zakucao na plastificiranom papiru na vrata svlačionice i koje se pokušava držati kada god za to postoje uvjeti. Naravno, takav pristup ima hrpu svojih nedostataka – najviše ih osjeća Manuel Locatelli, koji ima sve igračke karakteristike za uspjeh na iznimno zahtjevnoj poziciji, ali to je način da stabilizira momčad i posloži hijerarhiju koja je također dio njegova identiteta.
Tek kad je mobilizirao momčad tako što je definirao okvir borbenosti i nakon što je organizirao ekipu tako što je uspostavio kadrovsku hijerarhiju, na red dolazi taktički dio priče.
Prvi potez je bio Suso, kojeg je iz sredine pomakao na krilo i tako preuzeo rizik, jer upravo je on bio najsvjetlija točka Montellina dijela sezone. Razlog za rizik je želja za stvaranje situacije u kojoj bi što više prostora dobio Franck Kessié, koji ima fizički kapacitet u duelu i pritisku prema lopti, te moć da naganja protivnika tako da ga agresivom tjera unatrag iz centralne zone ili oduzima loptu presingom i inicira tranzicijski napad.
Gattusu je taj segment ključan u strategiji, zato se Milan brani u srednjem bloku, povlačeći krila pred bekove i prelazeći u formaciju 4-5-1 upravo kako bi mogao usmjeriti suparnika tamo gdje je najčvršći. Mehanizmi su vrlo jasni i pomalo jednostavni, ali kad se Milan postavi duboko vrlo ih je teško probiti i igrači su vrlo dobri u izlascima iz takvog bloka, što je ogroman napredak u odnosu na vrijeme s Montellom.
Promijenjena očekivanja
Kad Kessié ili druga ‘osmica’ Giacomo Bonaventura – koji dobiva puno manje zasluga u odnosu na obavljeni posao – ne uspiju detonirati kontranapad, onda Milan kreće iz pozadine.
Leonardo Bonucci i Alessio Romagnoli su dobri dodavači, zato se Gattuso obično oslanja na njih. Odlični bekovi Davide Calabria i Ricardo Rodríguez daju širinu momčadi i odvlače suparnička krila, a time obavljaju pripremne radove kako bi stoperi imali čistije linije dodavanja prema sredini. Drugi dio pripremnih radova obavljaju osmice koje prostor otvaraju tako što rade dijagonalnu rotaciju s krilima. Dakle, osmica ode visoko, krilo se spusti i tako napravi demarkaciju i ima priliku primiti loptu u halfspaceu i razigrati u zadnju trećinu. Ako suparnički bek isprati, onda Milanovi široko postavljeni bekovi imaju situaciju iz koje mogu napasti prazan prostor, što zna uzrokovati ostavljanje previše prostora iza njihovih leđa.
Dakle, taktički plan je vrlo jednostavan: iskorištava se fizički kapacitet osmica, motorička sposobnost bekova i tehnička potkovanost stopera kako bi se napravio višak. Ali taj plan je i vrlo efikasan.
Nakon serije dobrih rezultata, Arsenal, Inter, Napoli i Juventus su pokazali ograničenja Gattusove igre. Kad se oslanjaš na jednostavan sustav i kapacitete igrača, onda u srazu s boljim ili barem ravnopravnim suparnikom nije lako doći do uspjeha. Međutim, očekivanja su se promijenila. Jasno je da će kineski vlasnici opet morati potrošiti novce na neke igrače, ali teško da će se opet dogoditi euforija koja će kao cilj postavljati izazivanje Juventusa. Ove je sezone Liga prvaka izgubljena, a to je ono što se nameće kao objektivni cilj u idućoj sezoni. Za nešto više, Gattuso će morati još dodatno podignuti momčad.
Doduše, jedan cilj je Milan ispunio.
Nevjerojatnom obranom Gianluigija Donnarumme u zadnjim sekundama utakmice protiv Napolija Milan se umiješao u odlučivanje o naslovu prvaka. Nisu to baš tako zamislili u klubu prije sezone, ali na kraju će završiti bolje nego što je izgledalo nakon prvih prolaznih vremena. A to je dovoljan zalog za daljnji optimizam i nastavak promjena, jer nerealno je očekivati kako će investicija za jednu sezonu odmah kompenzirati manjak rada i upitnu strategiju razvoja kroz period od desetak godina.
