Prošlo je točno 75 dana otkako je tužni Prosinečki ušetao u krcati press salon zeničkog stadiona Bilino polje i ponizno zaključio da je njegova momčad ispustila dva boda protiv Grčke. Bio je to, pisali smo tada, hladan tuš za Bosnu i Hercegovinu, njenog izbornika i navijače — propustili su pobijediti i dotući već načetog direktnog konkurenta, pokvarili pobjedničku atmosferu koja je vladala od Lige nacija i još izgubili Miralema Pjanića koji je zaradio crveni karton. Ušla je BiH u tu utakmicu odlično, rano povela s dva gola razlike, ali onda je počela pucati po šavovima, a taj je proces ubrzao penal i Pjanićevo isključenje te ga pretvorio u totalni raspad. Posljednjih dvadesetak minuta utakmice visjela je BiH o tankom koncu, ali nekako izdržala i sačuvala bar taj jedan bod.

Teško je dati nego logično objašnjenje za to što je Bosna i Hercegovina nakon više od dva mjeseca priprema za ovu utakmicu izgledala onako kako je izgledala

Prosinečki je i te noći napravio neke diskutabilne odluke, lutao s idejom i još više s njenom egzikucijom, a u tih posljednjih dvadesetak minuta potpuno se pogubio, nijemo buljio u teren i pustio niz vodu, valjda moleći da kraj dođe što prije.

Bio je to ustvari nastavak već viđenog protiv Armenije, protiv koje se BiH provukla čisto na račun činjenice da suparnik nije znao kazniti njene pogreške. Već na tom otvaranju kvalifikacija potpuni trenerski anonimus Armen Gyulbudaghyants ogolio je očigledni problem koji je BiH imala i zamaskirala dobrim rezultatima u Ligi nacija, a to je pretjerana ovisnost o Edinu Džeki i (prvenstveno) Pjaniću. Dobro, nije to bilo ništa novo, ali jest zato način na koji su slabašni gosti od poluvremena lako uštopali Pjanića, a reakcija njegovih suigrača i trenera potpuno izostala. Kada su Armenci zatvorili Pjanića, igra BiH se ugasila, baš onako kako se ugasila nakon njegova isključenja protiv Grka.

Poput šake graha

Sve to je, naravno, Finsku, kao trećeg suparnika u ovom ciklusu, pretvorilo u najveći izazov za Prosinečkog od njegova instaliranja na Ferhadiju. Pred njim je bio kristalno jasan problem i poprilično jednostavan zadatak — u 75 dana nadomjestiti Pjanića i taktički minimalizirati njegov izostanak, odnosno snimiti suparničke mane i maksimalno ih iskoristiti.

Reklo bi se, sasvim normalan i logičan posao za jednog trenera.

I na prvu nikako nije izgledalo da bi to mogao biti pretjerano veliki i težak zadatak. Robijeva BiH možda nije bila najblistavija i najmoćnija u Ligi nacija, možda su mnogi nabijali ružičaste naočale i imali pogrešnu sliku, ali i dalje je ostavljala dojam relativno ozbiljne i solidno organizirane momčadi. Prosinečki je djelovao kao trener s nogometnom idejom i filozofijom, na osnovu kojih je postupno gradio specifični stil kojim je BiH trebala igrati. I naravno da je u slučaju reprezentacije s tako malim bazenom igrača i ogromnim limitom kvaliteta koji momčad očigledno ima taj koncept trebao biti pragmatičan i mijenjati se po potrebi, ali baza mu je bila ista i samo ju je trebalo prilagoditi situaciji.

Međutim, Robert Prosinečki potpuno je podbacio.

Ako su utakmice s Armencima i Grcima nagovjestile da je Prosinečki izbornik bez Plana B koji slabo reagira na događanja na terenu, onda je ova u Tampereu ostavila sumnju da je — barem za nju — Robi uopće i imao bilo kakav plan. Jer teško je prihvatiti ili dati nego logično objašnjenje za to što je Bosna i Hercegovina nakon više od dva mjeseca priprema za ovu utakmicu izgledala onako kako je izgledala. Poput šake graha koju je netko bacio na stol i pokušava iz njega pročitati pozitivnu budućnost — svako zrno za sebe, nepovezano, izgubljeno, frustrirajuće nezainteresirano, bez bilo kakvog nagovještaja strukture.

Finci su svakako potpuno usporili igru i pokušavali izvući sporu zadnju liniju BiH što više u polje, a Zmajevi nisu pokazali apsolutno nikakvu želju da napadnu suparnika i pokuše osvojiti loptu. Strpljive Fince to je stavilo u kontrolu koju nisu ispuštali svih 90 minuta. Opet, kada bi imali loptu, Bosanci nisu imali pojma što bi s njom — bezidejni trokut veznjaka Muhamed Bešić, Gojko Cimirot i Elvis Sarić doslovno se sudarao na sredini igrališta, nesvjestan vlastite neupotrebljivosti. Ilustracije radi, Sarić je za poluvrijeme imao 10 uspješnih dodavanja (od kojih bar pola unatrag), najmanje od svih igrača na terenu, a ono što je trebala biti kreativna trojka je u čitavoj utakmici povezala tek dva ključna dodavanja — Pjanić je protiv Armenije sam imao devet.

Ništa još nije izgubljeno

Mjesecima je Prosinečki pričao o izgradnji igre od vratara i zadnjeg reda, a u subotu je zadnja četvorka zajedno s vratarom Šehićem ispucala 30 dugih lopti, dok je momčad imala još 30 centaršutova, čak 22 više od suparnika. Međutim, ni te duge lopte nisu imale konkretni cilj, pa je Džeko ostao potpuno odsječen, a učinak BiH reduciran na jednu jedinu pravu šansu — njegovu, kada je šutirao glavom preko gola — i ukupno jedan udarac unutar okvira gola. Jadno.

Disciplinirani i prije svega za suparnika dobro pripremljeni Finci itekako su znali iskoristiti sve mane koje BiH ima. Umorni i spori Teemu Puuki, kojemu je ovo bila 55. utakmica sezone, doslovno se igrao sa tromom odbranom BiH, pa je pored dva gola uz samo malo više ozbiljnosti mogao dodati barem još dva. Međutim, neozbiljnost u završnici Finci su nadoknadili ogromnom borbenošću i disciplinom, a izvjesni Markku Kanerva, bivši defenzivac HJK Helsinkija i švedskog Elfsborga, očitao je lekciju u pripremi utakmice posramljenom Prosinečkom, kojemu je vrhunac reakcije na događanja na terenu bilo mahanje rukama i dvije nelogične i kasne izmjene.

Njegova poruka nakon utakmice da zbog poraza od Finske — 60. reprezentacije na svijetu koja se nikad nije plasirala na neko veliko natjecanje — “ne treba dramiti” vrlo je moguće samo potvrda da se Prosinečki odvojio od stvarnosti i naivno prepustio zaraznoj bosanskoj euforiji. Kradljivac bureka je preko noći i uz dosta sreće postao superheroj koji je spasio Bosnu i Hercegovinu i “vratio joj kult reprezentacije”, a njegovi dojučerašnji kritičari nekontrolirano su ga hvalili.

Iako mjesecima — još od gostovanja u Belfastu, gdje je BiH igrala užasno, preko sretnog trijumfa nad Sjevernom Irskom kući i pobjede nad Armencima — ponavlja kako čitava ekipa treba učiti iz vlastitih pogrešaka, čini se da je Prosinečki kao njen vođa propustio uraditi baš to i ostati čvrsto nogama na zemlji. Međutim, kako se visoko leti, tako se u Sarajevu i nisko pada, a najglasnija podrška preko noći se pretvara u ljutitu kritiku.

I naravno, još ništa nije izgubljeno — BiH u utorak putuje u Italiju i igra jednu od onih utakmica u kojima ne može ništa izgubiti i koje joj najviše odgovaraju i za koje se lako motivira. Usto, Prosinečki je sebi kroz Ligu nacija izgradio i zaštitnu mrežu u slučaju neuspjeha u kvalifikacijama. Problem je što su performanse te koje su puno lošije od rezultata, a one neće nestati same od sebe i nikako ne ostavljaju previše mjesta za optimizam.

Ne ako se nešto drastično ne promijeni u pristupu poslu i Roberta Prosinečkog i svih njegovih izabranika.