Ako je suditi po prve tri utakmice, serija Rocketsa i Jazza je pravo Kinder jaje. Dvije od tri utakmice su završile uvjerljivim pobjedama jedne momčadi, pa je možda kvaliteta košarke pod znakom pitanja — ako ni zbog ničeg drugog, onda zbog manjka neizvjesnosti — ali mene je zadovoljilo i to da gledam kojim alatima momčadi pobjeđuju.

Zato ‘igračka’ nije razočarala – u sve tri utakmice treneri su vukli kreativne poteze s takvim faktorima iznenađenja da si se često mogao pitati: „Kako se, dovraga, ovoga sjetio?“

Da bismo doživjeli i ‘slasticu’ i ‘igračku’, najbolje je da idemo utakmicu po utakmicu naglašavajući ključne prilagodbe i poteze koje su treneri vukli na svojoj ploči, a igrači na parketu sprovodili u djelo.

Prva: Moć povoljnog matchupa

Jako često se u playoffu zna dogoditi da sve ono što je vrijedilo u prvoj rundi više ne vrijedi u drugoj. Igrač koji je bio vruć odjednom se ohladi, akcije koje su prolazile više ne prolaze, ili obrnuto. Svaka sljedeća runda, pa čak i svaka sljedeća utakmica je, zbog mogućnosti i sposobnosti taktičkih prilagodbi, priča za sebe.

Zato često kažemo da je neka ekipa favorit/autsajder zbog povoljnog/negativnog matchupa. Matchup je ključna stvar u playoffu, a može označavati supotstavljene stilove igre, direktni dvoboj na poziciji ili neki taktički detalj.

U teoriji, Rocketsi su Jazzu bili gadan matchup pred početak druge runde. Oni su daleko od disfunkcionalnosti i aljkavosti kakvu smo mogli vidjeti od Oklahome — Jazzova suparnika u prvoj rundi. Houston, najbolja momčad regularne sezone, uigrana je i opasna poput stroja za mljevenje mesa. Oni u svakom momentu znaju što rade na parketu, precizni su i dobro vođeni u oba smjera. Nemaju problema sa spacingom, uvijek igraju s minimalno četvoricom šutera na parketu, u svojim redovima imaju vjerojatnog MVP-a, dvojicu najboljih iso strijelca u regularnoj sezoni i mogu se pouzdati u svoju switch obranu.

Za prvu je utakmicu Jazz imao tu nesreću da je morao igrati tek 36 sati nakon zadnjeg susreta protiv Oklahome, sigurno i fizički i emotivno ispražnjen. Nova dvorana, novi grad, novi suparnik dobro odmoren sa svojim specifičnim stilom igre. Usto su Jazzeri su ostali bez Rickyja Rubija, za kojeg se još ne zna hoće li se vratiti u ovoj seriji. Veliki udarac za Quina Snydera i društvo, jer je Španjolac sjajno igrao protiv Thundera i u dobroj je formi.

Umjesto Rubija tako je u petorci Royce O’Neale, krilni igrač. Snyderu je potpuno jasno da je u Rubiju izgubio pouzdanog kreatora i defenzivca, pa ide spasiti što se spasiti da igranjem na kartu obrane. U ostatak startne petorke ne dira, ne mijenja ništa, iako je pred početak serije bilo za očekivati da će startna visoka postava s dvojcem Rudy Gobert-Derrick Favors predstavljati problem protiv Houstona.

Nedostatak Rubija i igra s ultravisokom postavom glavni su razlozi zašto je Jazzov napad veći dio utakmice izgledao bezidejno. Igrači su se brzo rješavali lopte, ali bili su to — nogometnim rječnikom rečeno – jalovi posjedi:

Ovdje vidimo kako se Jazzeri besmisleno dodaju na perimetru. Houston im je pokretljivom switch obranom oduzeo bilo kakvu nadu da mogu napasti obruč, pa Inglesu ne preostaje ništa drugo nego šutnuti preko ruke. Ovako često izgledaju posjedi ekipa koje nemaju dovoljno driblera na parketu, što je definitivno slučaj kod Jazza, ali i posjedi onih ekipa koje igraju s dvojicom klasičnih visokih igrača.

Dvojac Gobert-Favors nema ni scorersku dimenziju, ni stretch element niti sekundarnu kreaciju barem. Kvragu, nema ni skok u napadu. U regularnoj su sezoni ova dvojica bili jedva prosječni u tom segmentu, djelomično i zato jer se Snyder radije odlučuje braniti tranziciju nego loviti skokove.

Rocketsi su ih u prvoj utakmici doveli na tanak led svojim stilom igre i definitivno pokazali da su nepovoljan matchup za ovakve Jazzere koji nisu stizali izlaziti na šutere, kasnili su u povratnoj trci, James Harden i Chris Paul su im zabijali iz izolacija, nisu pokrivali šutere na izlasku iz blokova, i ostavljali su Paulu kraću distancu i poludistancu koju je ovaj odlično realizirao. To sve, ovim redom, možemo vidjeti u ovoj kompilaciji:

Rocketsi su iskoristili sve mane Jazza u obrani. Na kraju balade su im zatrpali koš sa 17 trica iz 32 pokušaja, a posebno nemilosrdan bio je Harden koji je brojao do 41 u rubrici poena.

Za napad smo znali da će biti pogonsko gorivo Raketa, ali valja napomenuti da im je i obrana kroz cijelu sezonu veliki oslonac. Otkako su u petorku ubacili P.J. Tuckera umjesto Ryana Andersona i zaigrali potpuni switch, Rocketsi su se defenzivno preporodili.

Jazz, s manjkom kreatora i visokima koji ne znaju koristiti mismatcheve, jednostavno nije bio dorastao suparnik njihovim preuzimanjima. Zapravo, rijetko se događa da suparnik dođe do pravog mismatcha jer Rocketsi odmah nakon preuzimanja na lopti rade i preuzimanje u pozadini, blizu obruča gdje niži i visoki igrač opet zamijene defenzivna zaduženja. Odlično se to vidi u ovom primjeru:

Paul i Clint Capela su na lopti zamijenili defenzivna zaduženja — Capela je preuzeo Jaea Crowdera, Paul Goberta, ali sekundu nakon Tucker u pozadini preuzima Goberta, Paul odlazi u korner na Favorsa i opasnost od mismatcha je minula. Pouzdani Tucker još stiže i zaštititi obruč.

Druga: jazz prelazi u black metal

Nakon prve nisam bio optimist da Snyder nešto može preokrenuti u svoju korist protiv Mikea D`Antonija. Nisam imao ideju kako ni kojim alatima. Matchup je u potpunosti išao na ruku Rocketsima koji su u napadu pronalazili način kako zaobići Goberta i isporučiti dovoljno, a u obrani su uigranim switchom oduzeli dušu Jazzovu napadu, koji je bez Rubija doživljavao teške trenutke.

Ali Snyder je uspio — i zato je on plaćen par milijuna dolara godišnje a ja pišem ‘general poslije bitke’ tekstove.

Zeznut zadatak je bio pred njim jer je sa svojim pomoćnicima u svega dva dana do nove utakmice morao osmisliti potpuno novi i defenzivni i ofenzivni koncept. Snyderu je već nakon prve utakmice postalo jasno da Rocketsima ne može oduzeti sva napadačka rješenja, što je bila strategija u prvoj utakmici. Utah je htjela Houstonu oduzeti i trice, i ulaze, i izolacije, i tranziciju, i šutove s poludistance i sve ostalo. To je legitimna taktika za Jazz, jer je utkana u njihov DNA izrazito defenzivne ekipe. Problem je što Rocketsima malo tko može oduzeti sva napadačka rješenja, pa je pametnije voditi se principom koncepcijskog rizika i biranja manjeg zla, inače se dogodi ono što se upravo gostima dogodilo u prvoj utakmici – nisu Rocketsima oduzeli ništa.

Zato je Snyder, da bi zaštitio obruč, odlučio Goberta držati usidrenog u zoni kada brani pick, a Rocketse izazvati da uzimaju skok-šutove za dva s duže i kraće distance. To su šutovi koje Rocketsi ne žele uzimati zbog svoje ofenzivne ideologije u kojoj su poželjni šutovi samo oni na obruču i s trice. U utakmici broj dva uzeli su čak 24 takva pokušaja, a realizirali ih samo 6.

Na Goberta je pao veliki teret. On je često istovremeno morao paziti na dva igrača: Hardena ili Paula kada krenu na obruč, te centra koji mu je često dolazio iza leđa spreman zakucati zicer. Francuz je maestralno odrađivao ovu obranu dva-na-jedan, uz dosta dobru suradnju sa svojim bekom, koji se trudio ići preko bloka i pratiti Hardena ili Paula na ulazu:

Dok je Gobert držao reket, ostatak ekipe je mogao striktno paziti na Houstonove šutere, koji su se proslavili u prvoj utakmici jer je Jazz u obrani pomagao na sve strane, što je ostavljalo rupe na perimetru. S novom strategijom su Tucker, Eric Gordon, Trevor Ariza i drugi dobili puno manje prostora na trici. Više su prostora dobili Paul i Harden — ali ne na obruču, nego na poludistanci odakle se nisu proslavili, tako da je Snyderova strategija biranja manjeg zla upalila.

Zanimljive prilagodbe odradio je Snyder i u napadu. Cilj mu je bio nekako anulirati Houstonovu switch obranu i pokrenuti Donovana Mitchella, koji je u prvoj utakmici odigrao blijedu partiju.

Prvo su uspjeli ostvariti tehničkom promjenom u postavljanju blokova. Umjesto da postavljaju čvrsti blok koji ima za cilj osloboditi igrača s loptom, visoki Jazzovi igrači su postavljali, ili su se pretvarali da postavljaju, takozvane slip screenove i odmah nakon toga se snažno rolali prema obruču:

Novi koncept uhvatio je Rocketse na krivoj nozi, kao da su bili potpuno nespremni za ovu taktiku, a Jazz im cijelu večer prodavao jednu te istu foru i otupio njihovu obranu s preuzimanjima. Samo tako Mormoni su svoje visoke igrače učinili napadačkim prijetnjama i olakšali kreaciju napada.

Što se tiče Mitchella i njegove igre, Snyder ga je u ranoj fazi napada htio osloboditi čuvara, dovesti Houstonovu obranu u konfuznu situaciju i Mitchellu olakšati napadanje:

Utah je jako puno trčala u ovoj utakmici. koja je odigrana u ritmu od čak 102 posjeda, što je za dva posjeda brži ritam od Pelicansa, najbrže momčadi regularne sezone. Mitchell je iz igre šutirao opet skromnih 6/21, ali je imao 11 asistencija i samo tri izgubljene lopte.

Houstonova se obrana u ovoj utakmici može okarakterizirati patetičnom. Pristupom nitko osim Tuckera i Capele nije bio ni blizu prolazne ocjene. Uvjerljivo najgori su bili Harden i Paul, koje je Mitchell probijao kada bi htio u situacijama gore prikazanim.

Na drugoj strani Jazz je osim Mitchellove playmakerske partije dobio još i veliku šutersku večer Inglesa, koji je s trice šutirao 7/9, centri su pospremili zicere na obruču, a poseban poticaj došao je s klupe. Crowder je bio standardno pouzdan s trice, a neočekivana pomoć došla je od Dantea Exuma i njegovih devet poena te jako dobroj obrani prezentiranoj protiv Hardena, te od Aleca Burksa kojeg je Snyder izvadio iz naftalina. Bio je to još jedan ‘snyderovski’ potez jer Burksa do tad de facto i nije koristio. Ovaj mu je uzvratio sa 17 poena i 6 asistencija. Burks je odličan sekundarni kreator i slash and kick igrač, točno onakav profil kakav treba Jazzu.

Treća: Kontraudar

Snyder je prilagodbama za drugu utakmicu svoju plaću zaradio, osigurao break Jazzu i lopticu elegantno prebacio na stranu D`Antonija i njegova analitičkog trusta mozgova.

Moram priznati da me jako zanimalo kakav će odgovor biti na Jazzove prilagodbe. Već sam počeo evocirati uspomene na seriju Rocketsa i Spursa lani, kada su im Spursi uzeli mjeru i učinili Rocketse i D`Antonija potpuno nemoćnima da se prilagode.

Uvod u utakmicu i sama prva četvrtina pokazala je da Rocketsi ipak imaju dosta prostora za manevriranje s matchupovima. Imponirala je lakoća kojom su riješili problem Jazzovih slip screenova s kojima su se namučili u prvoj utakmici prilikom preuzimanja u obrani:

I dok su u prošloj utakmici iz prve dvije akcije dobili zakucavanje, Rocketsi su u trećoj bez problema pametnijom komunikacijom i opet preuzimanjem riješili problem. Gobert i Favors su ostali bez zicera, bekovi su ostali bez prostora, Jazzov napad je maksimalno usporen i prisiljen na teške šutove kao što su ovdje gore Mitchellov, Inglesov i Crowderov.

Postavlja se pitanje zašto ovo nisu mogli odraditi i u drugoj? I ne pada mi ništa na pamet drugo nego opet naglasiti da su tada njihov obrambeni stav i koncentracija bili kriminalni.

Mitchella su limitirali na 10 poena, Inglesa na šest, a nestalo je i čarolije s klupe. Jazzeri su pokopali i sami sebe sa 16 izgubljenih lopti nakon čega su iz tranzicije primili čak 19 poena, mahom trica.

Ostalo nam je još da vidimo kako će Rakete riješiti problem u sredini parkiranog Goberta. Rješenja su bila zanimljiva.

Prvo, bez ustezanja su uzimali skok-šut pokušaje za dva s kraće i duže distance. Realizaciju 6/24 iz prošle utakmice zamijenili su puno boljom 15/27. Harden, Paul i Gordon ovaj su put bili puno precizniji i uvjerljiviji, a ovo je pohvala i za Houstonov stručni štab jer je s dozvolom igračima da se takvi pokušaji uopće uzimaju pokazao fleksibilnost koju nije, recimo, lani u seriji protiv Spursa.

Drugo, Rocketsi su pronašli zanimljiv način kako smanjiti Gobertov pritisak na Hardena. Naime, umjesto da ga stavljaju da kreira kroz klasični 1-5 pick and roll, pri čemu je nailazio na Gobertov zid Goberta na obruču, dok mu za vratom puše još jedan defenzivac, D`Antoni mu je olakšao posao tako da mu je dao zadatak da kreira iz izolacije, probija svog čuvara i onda bira rješenja. Pogledajmo:

Ovdje je, za početak, važno uočiti to da visoki igrač Houstona stoji uz aut liniju iza obruča, na takozvanom dunker spotu. Goberta to stavlja u neugodnu situaciju, jer su i visoki igrač kojeg čuva i Harden koji dolazi jako blizu obruču za poentiranje. Izađi na Hardena i centar Rocketsa će dobiti zicer. Nemoj izaći na Hardena, pa on ima zicer. Cijelu večer je Utah imala problem kako ovo braniti. Houston je na kraju na obruču imao realizaciju od gotovo 70 posto u ovoj utakmici.

Zatim, spacing je opet ključna stvar. Kada Harden kreira iz ove varijante samo su Capela ili Nene u reketu, ostali su na trici. Crowder je u prvoj i drugoj sekvenci videa došao na pomoć Gobertu, Harden je u obje situacije dobro pročitao ponašanje obrane: u prvoj za pronaći Arizu samog na trici, u drugoj za poslužiti Tuckera koji je napao rupu u obrani Jazzera.

Četvrta: Što je ostalo Snyderu?

Ne puno toga.

Mislim da je konačno došao taj moment kada mora razdvojiti svoj centarski par nauštrb dodatnog beka u petorci. Favors ne pridonosi ni na jednom kraju parketa i samo O`Neale ima negativniji net rating od njega.

Startna Jazzova postava nakon tri utakmice protiv Houstona ima net rating od minus 39,4 s kriminalnim učincima u oba smjera. Brojke kažu da momčad puno bolje funkcionira kada su Favors i Gobert razdvojeni i kada umjesto jednog od njih igra stretch četvorka tipa Jonas Jerebko ili Crowder, ili dodatni bek tipa Burks ili Exum. Definitivno nije slučajno da je u obje dobivene utakmice Houston napravio razliku već u prvoj četvrtini.

Da sam Snyder, dao bih šansu Burksu umjesto Favorsa. Svaka čast Crowderu na njegovim šuterskim dionicama u ovoj seriji, ali na parketu je potreban čovjek koji zna igrati s loptom u rukama da skine sav teret kreacije s leđa Mitchella i Inglesa. Burksa u obrani mogu sakriti na Arizi ili Tuckeru, a po potrebi mogu i preuzimati. Burks je solidan dribler, zna napasti obranu, finiširati oko obruča i povući tranziciju. Sve mi to treba u startnoj petorci dok nema Rubija.

Rotaciju bih još posložio tako da uvijek kada je Harden na parketu imam O`Nealea i Goberta. Gobert puno bolje brani obruč od Favorsa i jedini je defenzivac u ovoj seriji koji može istjerati Hardena iz reketa, a O`Neale je pokazao dobre reakcije u razbijanju blokova i praćenju Hardena bez faula. Exum bi mogao biti također solidno rješenje.

Pred Snyderom je još da smisli kako braniti ove nove Hardenove ulaze i kreaciju nakon izolacija. Jazz odlično izvodi weak manevar u obrani picka, odnosno usmjeravanje ljevaka Hardena na desni ulaz, ali Bradonja je predobar dodavač i finišer s obje ruke. Bojim se da tu nema pametnog rješenja. Vjerojatno je najbolji odabir miksanje različitih obrana.

Mogli bi možda Jazzeri pokušati različite obrane miksati i kada brane pick igru. Nekada preuzeti, nekada udvojiti igrača s loptom, nekada visoki igrač da izađe u razinu screena. Trenutno Rocketsi izgledaju upravo kao Jazz u seriji s Oklahomom – znaju kako će Utah braniti svaku akciju pa su u skladu s tim smislili rješenja. Utah bi ih morala barem natjerati da razmisle što žele napraviti jer ovako automatiziran napad je jako teško braniti.

Što je sa zonskom obranom? Ima li je Snyder, koji se trenerski školovao po Europi, uopće u svom repertoaru? Ne kažem da bi funkcionirala protiv tricaške momčadi kao što je Houston, ali barem bi dodatno zabarikadirala pristupe obruču.

Zadnje, Mormonima konačno treba jedna prava MItchellova predstava. Možda i nije fer očekivati to od rookieja, ali onda nije fer očekivati ni da Jazz više uzme pobjedu u ovoj seriji. Prilagodba s ranim ulascima u akciju u drugoj utakmici bila je pun pogodak. Utah mora nastaviti to forsirati i po mogućnosti Mitchella više stavljati u neke akcije bez lopte u kojima je on, recimo, prima u punoj brzini i odlučuje što će dalje s njom. Čini mi se da Mitchell puno bolje izgleda kada u pokretu i bez lopte napada nego kada on mora pokrenuti napad.

Na drugoj strani D`Antoni će se držati svih postulata iz treće utakmice. On bi eventualno u slučaju potrebe za promjenom ritma ili okretanjem matchupa u svoju korist mogao dati više minuta Ryanu Andersonu i tako dodatno otežati život Jazzovim centrima.

Za Houston je ionako najvažnije da pristup i zalaganje budu na vrhunskom nivou. Nevjerojatna je razlika bila u ova dva segmenta u drugoj i trećoj utakmici, posebno kod Hardena i Paula. Obojica su u trećoj itekako zasukali rukave i spustili se u defenzivni stav, što nije bio slučaj u drugoj. Kada je tako, i kada obojica vode primjerom i na tom dijelu parketa, Rocketsi mogu dobiti bilo koga.