Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Roko, kapa dolje

Košarkaši su pobijedili i Nizozemsku, zahvaljujući prvenstveno njemu

Zadnja izmjena: 25. veljače 2020. Fiba.basketball

Hrvatska je nakon teške, velike muke nadjačala Nizozemce u Almereu, i to na koncu s vrlo ugodnih 10 razlike. Prevedeno, kvalifikacije su otvorene rezultatski savršeno — dvije pobjede u dva susreta s koš razlikom +26. Nažalost, ne možemo reći da je plasman na Eurobasket praktički osiguran jer su nominalno najjači Turci izgubili obje utakmice, što znači da će u idućem kolu u Hrvatsku poslati sve najjače što imaju izvan NBA lige (za razliku od ostatka Europe, turski euroligaški igrači uglavnom igraju za reprezentaciju) i poraz od njih mogao bi zakomplicirati stvari uoči gostovanja u Švedskoj. Međutim, o tom trenutno više trebaju brinuti Turci, dok mi u miru možemo rezimirati viđeno.

Veljko Mršić poslao je na parket istu petorku kao i u Zagrebu (Ukić-Drežnjak-Marčinković-Šakić-Bilan), a talijanski strateg Maurizio Buscaglia sučelio im je Charlona Kloofa, Leona Williamsa, Worthyja de Jonga, Mohameda Kherrazija i Jita Koka. Mršić je na početku odlučio pokušati s istom formulom kao i protiv Šveđana, ali Nizozemska je momčad posve drugačijeg profila, zato ne čudi što se nije dogodio burni start, bez obzira na gostujuće tribine.

Švedska vanjska linija šuterski je vrlo opasna, osobito Ludvig Håkanson. Ubojiti razigravač to je dokazao uništavanjem Turske s 23 poena (7/12 trica) i osam asistencija. U Zagrebu je bio užasan zato što ga je Mateo Drežnjak uništio presingom na samom startu, a poslije više nije mogao pronaći ritam. E, sad, čini se da je plan bio da Mateo na sličan način u glavu uđe Kloofu, ali zato stvarno nije bilo potrebe jer je nizozemski najbolji igrač šuterski klimav, dok mu je najjače oružje prodor. Zato se čini da je Drežnjak na početku bespotrebno trošio energiju, što se poslije itekako osjetilo, ali doći ćemo do toga.

Dva su razloga zašto se Hrvatska nije uspjela odlijepiti u prvom poluvremenu.

Promatrao sam Ukićevo lice kad je bio gotovo na izdisaju krajem susreta, a ono je emitiralo ovu poruku: “Nisan se vraća iz penzije da izgubin od ovih Tulipana!”

Prvi je taj što nam je Buscaglia dobrim dijelom utakmice ograničio tranziciju, a to je, za razliku od švedskog izbornika Huga Lópeza nekidan, uspio zbog svoje jako pokretne i čvrste udarne unutarnje linije. Kherrazi i Kok, kolikogod da su talentom ograničeni i nemoćni u napadu, svojom snagom i brzinom odradili su lavovski posao ustrajno zatvarajući tranzicijske koridore, a usto su i jako dobro kontrolirali skok te branili centarske napade leđima jedan-na-jedan.

I što je Hrvatskoj ostalo? Naravno, traženje poena u pozicijskoj igri preko centara. To se često pokušavalo u trokut-napadima, u kojima je Roko Leni Ukić s perimetra mjerkao hoće li udijeliti loptu Željku Šakiću ili Darku Planiniću, dok su onda ovi to rješavali šutom s poludistance ili ekstra-pasom na treći vrh trokuta pod obruč. A gdje su u to vrijeme bili ostali naši bekovi? Odlično pitanje koje nas dovodi do drugog razloga neodvajanja.

Dvojac koji se skrivao

Već protiv Švedske upozorio sam da Drežnjak i Pavle Marčinković ne pomažu dovoljno u kreaciji, ali ovo iz jučerašnjeg prvog poluvremena bilo je ispod razine pristojnosti. Ovaj bekovski dvojac bježi od vođenja lopte k’o vrag od tamjana. Vrtjeli smo stalno trokute s dvojicu visokih uz pick igru zato što i nismo imali nešto drugo za igrati kad se dvojica potencijalno vrlo ubojitih bekova u napadu skrivaju jedan iza drugoga.

Da ne bude zabune, momci su igrali odličnu obranu, svaka im čast, a u drugom poluvremenu su čak i donekle pustili ruku u napadu (možda im je Mršić uručio pismenu zamolbu s pečatom javnog bilježnika?). No, samo s tim se ne bi smjeli zadovoljavati.

Pavle, aktualni MVP hrvatskog prvenstva, čim primi loptu gleda kome da je proslijedi, kao da je u pitanju užareni krumpir… Što reći? Takva mu je bila i cijela prva sezona u Splitu, trebala je godina dana da se oslobodi psiholoških okova i igra kako zna i umije. Ali dobro, Pavle je s 30 godina svoju pravu šansu već propustio — šteta, mogao je ostvariti duplo bolju karijeru da je imao hrabriji pristup, da nije predugo vrebao poene iz tranzicije ili čekao da opali kad slučajno ostane sam k’o duh na trici.

Za Drežnjaka vrijedi slično, premda poduzima mrvicu više inicijative od Marčinkovića u pozicijskoj košarci (nažalost, pretežno u kretnjama bez lopte), ali kod njega me nešto drugo mnogo više zgrozilo. U prvoj četvrtini igrao je šest minuta i 18 sekundi i potom pošao na odmor. Ponovo se vratio na 8:12 prije poluvremena, počeo hvatati napadački ritam, zakucao za vodstvo 27:26 i — zatražio izmjenu?! Bratko, možda jesi izgarao u obrani, ali nisi trčao olimpijsku trku na 1.500 metara da nakon niti pet minuta u drugoj četvrtini tražiš izmjenu, i to u trenutku kada je momčad na tvojim krilima konačno uhvatila dobar ritam. Pa momku je 20 godina — ako ne može sad izdržati osam minuta igre u komadu, i to u prvom poluvremenu, kad će moći? Ne znam koji je razlog ovako slabe kondicije talentiranog mladića, samo se nadam da nije bančenje vikendima.

Filip Krušlin vraća se nakon ozljede pa je imao užasnu šutersku večer (0/6), ali kad je on bio na terenu, igrao je kako pravi bek mora igrati, u oba smjera, ne skrivajući se radi promašaja. Da su Pavle i Mateo (koji su očito u mnogo boljoj formi) igrali na način kako je on igrao, Hrvatska je ovo mogla riješiti već na poluvremenu. Znam da će biti ljutitih što sam u pobjedi našao prozivati pojedince, ali to ne činim radi pakosti ili cjepidlačenja već osjećam dužnost da ukažem na ono što mislim da ne valja kako se slično više ne bi ponavljalo, pogotovo zato što znam da Marčinković i Drežnjak imaju kapacitete da pruže mnogo više, barem protiv suparnika ovog ranga, a Hrvatskoj to od njih nasušno treba.

Nešto se naučilo na pogreškama

Da se ovo kojim slučajem izgubilo, a lako se moglo, učas bi isparila svaka molekula pozitive stvorena nakon Švedske. A pobijedilo se, čupavo, zahvaljujući prvenstveno jednom čovjeku — Roku Leniju. Promatrao sam Ukićevo lice kad je bio gotovo na izdisaju krajem susreta, a ono je emitiralo ovu poruku: “Nisan se vraća iz penzije da izgubin od ovih Tulipana!”.

Mislim da je došlo vrijeme da si otvoreno priznamo da je Hrvatska šuterski vrlo slaba momčad. Bila je to u čitavim prošlim kvalifikacijama, u sličnom tonusu je krenula i u ovim (protiv Švedske trica 6/25, sinoć 9/30). Nije to više nikakva tajna, svi suparnički stratezi to znaju, tako je i Buscaglia naredio svojim pulenima da prilikom branjenja pick igre izazivaju naše razigravače na šut. I Ukić je prihvatio udicu zato što je znao da je mora prihvatiti — u napadu smo se sasvim dovoljno mučili i bez odbijanja širom otvorenih šutova.

Šutnuo je Roko čak devet komada, pogodio četiri — svaku u jako bitnim trenucima — te ispao heroj. A jako je dobro znao da će se u slučaju promašaja i poraza vratiti u ulogu dežurnog krivca, da će ogorčena javnost na njega po tko zna koji put sasuti drvlje i kamenje jer se drznuo vratiti iz mirovine. Međutim, misao na moguće crne posljedice nije ga prestrašila — Ukić je kapetanskom hrabrošću iščupao momčad iz kroničnog zaostatka i doveo je u povoljnu situaciju koju su njegovi suigrači u posljednje dvije minute uspjeli kapitalizirati.

Sve što mogu poručiti je — hvala ti, Roko, kapa dolje.

I dok bih predstavu protiv Švedske ocijenio solidnom četvorkom, Mršić i njegovi odabranici sada su zaslužili 3+. Napadački dojam zaista je bio slab, vjerujem da mnogima to nije bilo nimalo ugodno gledati, ali treba istaknuti da je obrana ponovo bila odlična. Gomilanje tijela u reketu i aktivna pomaganja zaustavila su karakteristične nizozemske prodore, a Mršić je ovaj put i pokazao autoritet zamrzavanjem Bilana nakon što je na početku utakmice ležerno odustao od pomaganja poslije pucanja vanjske linije. Spremljena je i odlična obrana za opasnog šutera Yannicka Frankea, jedino je strašno talentirani 18-godišnji Keye van der Vuurst de Vries svojim ulaskom na jedinicu posve iznenadio naše reprezentativce, ali srećom ga je Buscaglia na terenu držao tek 16 minuta.

Sve u svemu, najviše veseli što je vidljiv ogromni pomak u odnosu na prošle kvalifikacije, počevši od izbornika i selekcije pa do igre i pristupa. Daleko je to od savršenstva, posla ima još napretek, ali za dosad prikazano izbornik, igrači i vodstvo Saveza zaslužuju sve čestitke — na pogreškama se ipak nešto naučilo.

Ne propusti top članke