Rudar

Roberto Bautista Agut je dosta specifičan (i podcijenjen) tenisač

Zadnja izmjena: 4. rujna 2020.

Na Wimbledonu i US Openu 2012., te na Australian Openu 2013., nešto malo više od 70 posto poena u muškoj konkurenciji okončano je promašenim udarcem — bilo da pričamo o neforsiranim ili onim tzv. forsiranim pogreškama. Radi se o nemalom uzorku koji nam ujedno govori kakva je otprilike situacija na cjelokupnom ATP Touru, a možda nam otkriva i djelić razloga zašto, rekao bih, zapravo poveći broj ljudi tenis uzima kao estetski neprivlačan ili, ako hoćete, dosadan sport. U suštini, taj nam statistički podatak govori i ono da tenis nije ili ne bi trebao biti igra u kojoj želite udariti što više (atraktivnih) winnera — s čime se vjerojatno posebno teško mire rekreativci — već igra u kojoj želite natjerati suparnika da što više griješi.

Jedan od igrača koji možda i najbolje utjelovljuje tu pragmatičnu bit tenisa je Roberto Bautista-Agut. Čovjek koji polako, ali sigurno uzima svojih pet minuta slave te dolazi u fokus ovom erom pomalo i razmažene teniske javnosti.

RBA je, bez ikakve sumnje, jedan od najpodcjenjenijih tenisača današnjice, što s obzirom na stil igre kojem teži, kao i s obzirom na njegov izgled, pa i ponašanje na terenu, možda i ne treba čuditi. Ovako na prvu Bautista se doima kao jednodimenzionalni igrač, counterpuncher kojem nedostaje varijacije u igri, kao i ljepote u udarcima; nema bogzna kako atraktivni forhend, nema, primjerice, jednoručni bekend koji se topi u očima, a nema ni bogznakakav, onaj pomalo i ‘kurvinski’ osjećaj za drop shot i slično…

Čovjek jednostavno nema fine ruke, već prave radničke. Ne pomaže mu ni to što izgleda kao neugledni djelatnik kakve zabačene benzinske pumpe, pa ni ono da je, reći će možda neki, ružan k’o pas. A bogami, pozornost ne plijeni ni svojim ponašanjem na terenu; rijetko kada pokazuje emocije i nećete ga zavoljeti ili zamrziti zato što razbija rekete i pravi od sebe redikula…

RBA ima psihološku prednost nad drugima jer ne puca. Radi se o čistoj samokontroli, tip ne gubi živce i spreman je gutati, orati, kopati i rudariti

S druge strane, ta činjenica da nije tip koji pršti talentom — što svakako uzmite s rezervom, jer čovjek bez talenta ne može biti 11. na svijetu — zapravo mu je uvelike pomogla da se prikloni toj pragmatičnoj liniji, pa i da je dobrano svjestan svojih ograničenja. Bautista je tenisač koji nije rob vlastitog talenta i jedan od iznimno rijetkih primjeraka onih koji su gotovo pa ostvarili svoj potencijal, iako možda još nije rekao svoju posljednju riječ. Svaki ATP poen koji je zaradio, zaradio je isključivo krvavim radom i među hrpetinom umjetnika ili makar onih obdarenih dobrim servisom, on je ‘neugledni’ fizički radnik.

Rudar. Onaj koji mora dugo i duboko kopati, samo da bi iskopao pokoju pogrešku iz svog suparnika.

“Zapravo te cijedi i pokušava ugušiti”

Za takvo što potreban je miks akcije i reakcije, odnosno kombinacija provociranja neforsiranih, koje su zapravo prilično subjektivna kategorija, te forsiranih pogrešaka.

Način na koji Bautista provocira neforsirane svodi se na ono da naprosto frustrira suparnika; čovjek je sjajan u defenzivi, baca sve natrag u teren i zahtijeva iznimni fokus u dužim izmjenama, a što mnogi ne mogu pratiti ili naprosto nemaju alate — servis, varijacija — kojima bi takvo što ‘razbili’ i izbjegli. Na to se potom nadovezuje ono da ste u takvom kontekstu prisiljeni preuzeti koncepcijski rizik — ako čovjek većinu toga baca natrag, instinktivno ćete preuzimati više rizika u udarcima, a onda često samo još više griješiti, što je, primjerice, na svojoj koži jučer fino osjetio Miomir Kecmanović, pri kraju meča već dobrano psihološki iscrpljen i isfrustriran.

Onu drugu varijantu pak, iskusio je prije tri dana Tennys Sandgren, za prvo kolo Grand Slama prošaranog izostancima nimalo lagan suparnik. Sandgren je imao više winnera (39-30) i manje neforsiranih (36-39), a izgubio je meč u tri gusta seta, što je prava rijetkost. Stvar je, međutim, u tome da je imao preko 31 forsiranu pogrešku više (39-8), što govore o onoj pomalo skrivenoj Bautistinoj moći da, za razliku od tipičnog counterpunchera, može producirati veću dozu agresivosti, ponajprije kroz svoj vrlo podcijenjeni forhend.

Usto je Bautista u tom meču izašao 23 puta na mrežu, osvojio 17 poena, te dokazao da itekako može miksati; dapače, u četvrtfinalu Cinncinatija protiv Daniila Medvjedeva, u meču koji je ogledni primjer onoga koliko je bitno natjerati suparnika da griješi, odigrao je triput i servis-volej, još jednom potvrdivši da serve-and-volley ima svoje mjesto u modernoj igri, ponajprije zato jer ga igrači koriste kao taktičko iznenađenje, često u velikim poenima, pa i da naprosto skrate poene.

Nakon meča protiv Medvjedeva Bautista je umalo pobijedio i Novaka Đokovića treći put zaredom na hardu; vjerujem da neki već dobro znaju da na hardu ima omjer 3-4 s Đokovićem, što će reći da gledano u postocima jedino Roger Federer ima manje loš omjer. Također, indikativan je i podatak da je Đoković, kad je na dva dobivena vodio 1-0 u setovima, u karijeri izgubio svega 24 meča, a od 2011., kad je evoluirao u ‘monstruma’, njih svega 14. Jedini koji su dva puta okretali Noleta jesu Dominic Thiem i, dakako, Bautista. Razlog zašto RBA ne leži Noletu na hardu, poglavito na bržim tvrdim podlogama, jest taj da, osim što mu može parirati u dužim izmjenama, ima i oružje u vidu forhenda i, što je još bitnije, ima flat udarce, tj. s vrlo niskim odskokom; Đoković, pak, kontakt s lopticom najviše voli ostvarivati u predjelu ramena.

“Usporava te”, počeo ga je nedavno hvaliti Nole. “Zapravo te cijedi i na neki te način pokušava ugušiti… i samo čeka svoju priliku. I psihološki je izuzetno jak. Otporan je. Jednostavno je konzistentan u svakom smislu.”

Polufinale ne bi bilo čudo

Naravno, i taj je psihološki faktor iznimno bitan i RBA ima psihološku prednost nad drugima jer ne puca. To što jako rijetko pokazuje emocije itekako ima svoju svrhu jer suparnik naprosto ne vidi frustraciju, iako bi to možda htio. Radi se o čistoj samokontroli, tip ne gubi živce i spreman je gutati, orati, kopati i rudariti, a što znači da se brzo i olako ‘resetira’. Također, dobro se nosi sa stresnim sitaucijama, a to se solidno vidjelo u meču sa Sandgrenom kad je, dobrim dijelom zbog vlastite inicijative i agresivnosti, u drugom setu spasio 12 od 13 break lopti te zapravo onda prelomio meč.

Dakako, Bautista ima jedno bitno ograničenje — jer da nema čovjek bi valjda bio Superman ili, neki će reći, Đoković. Visok je 183 centimetra, težak 75 kilograma, i po postotku osvojenih poena na prvoj servi tek je 78. na Touru. No, taj nedostatak kompenzira iznimno visokim postotkom prvih servisa (peti), visokim postotkom osvojenih poena na drugoj servi (deveti), a možemo reći i da je među top 15 ili 20 reternera — 16. je po postotku osvojenih poena na prvoj servi te šesti na drugoj.

Postoji još jedan mit o Bautisti, onaj da je trenirao nogomet do svoje 14. godine u Villarrealu, a što bi trebalo valjda implicirati da je tek tada počeo igrati tenis, pa i objasniti činjenicu da je late bloomer. Bautista je reket prvi put primio s pet godina — i to vrlo težak reket s kojim je bilo jako teško igrati s top spinom, pa je dobrim dijelom zato izrastao u igrača s flat udarcima, iako je odrastao na zemljanim terenima, a što mu je danas zapravo najmrža podloga. Tenis je, dakle, trenirao paralelno s nogometom, a u prilog tezi da je morao biti talentiran ide i to što je u kategoriji do 14 i 16 godina pobjeđivao godinu mlađe Juana Martina Del Potra i Marina Čilića.

U to je doba, međutim, zapeo s lošim trenerom i počeo je stagnirati; sve do svoje 22. godine, do 2010., smucao se po Futuresima u Španjolskoj i tek je s 23 zaigrao svoj prvi Slam te ušao u top 100. Od tada pa do danas Bautista polako, ali sigurno raste; već sedmu sezonu zaredom nalazi se u top 30, a prošle je konačno upisao prvo četvrtfinale Grand Slama, pa polufinale Wimbledona, a koji tjedan kasnije dosegao je prvi put i top 10. Da kojim slučajem sutra okonča karijeru, on bi, za razliku od velike većine kolega, mogao mirno spavati…

Pa opet, dojam je da Bautista nije rekao svoju posljednju riječ. Jest, da, upao je u donji, teži dio ždrijeba, ali s obzirom na formu, sad već i iskustvo, pa i na to što je ove godine podloga na US Openu prilično brza, ne bi bilo takvo čudo da se ukrca među četvoricu najboljih. Zapravo, bila bi to samo potvrda da smo ga malčice podcijenili.

Ne propusti top članke