Desetak minuta. Toliko je otprilike trajalo finale, otprilike toliko je trebalo Danskoj da uhvati radnu temperaturu i otprilike toliko je trebalo Mikkelu Hansenu da pokaže kako može i na desnom vanjskom i kako je stvarno čovjek odluke. Danci su vrtjeli jednu te istu akciju koja se svodila na postavljanje pivota prema Hansenu u poziciju između četvorke i petice, široko križanje na lijevoj strani i brutalno iskorištavanje rupe koja se otvarala na poziciji dvojke, a Norvežani naprosto nisu imali odgovor kako zatvoriti curenje. Držali su gustu obranu oko pivota, sprječavajući ulazak s te strane iza leđa onih koji su izlazili agresivno prema Sanderu Sagosenu i norveški napad je zapeo.
Već se tu, iako je rezultat bio još u relativnom egalu, jasno vidjelo da je finale jednosmjerna ulica. Bila je to demonstracija sile, baš kao što je bio i cijeli turnir u kojem je Danska uvjerljivo dokazala svoju dominaciju. Međutim, i tu postoje neke lekcije koje vrijedi naučiti.
Za početak, rukomet je sport koji se igra brzo. U polufinalu je Danska protiv Francuske imala 51 napad, dok je Norveška Njemačkoj nabila tempo od 49 napada. Dakle, u 60 minuta utakmice danas stane oko 100 napada i zbog toga postaje gotovo nemoguće igrati rukomet na 20 golova i biti uspješan. Jedan od glavnih razloga za to je činjenica da se sudački kriterij promijenio.
Danska je pokazala kako pregaziti suparnika. Demonstrirali su Danci najboljim primjerom da je rukomet sport koji se igra brzo
Puno stroža pravila oko isključenja su gotovo eliminirala ulaske u glavu i vrat, grubi prekršaji dok je igrač u zraku su sve rjeđi, a isključenja se dobivaju za puno manje stvari nego što je to bilo prije desetak godina. Ako obrana ne može fizičkim kontaktom usporavati napade, oni traju sve kraće i potrebno je manje vremena da se uđe u realizaciju. U tom kontekstu je jako teško staviti potpuni fokus na obranu i računati da ćete preko nje dobivati utakmice — jer kad se susretnete s elitnim suparnikom, postaje jako teško odgađati realizaciju i suparniku produžavati napade. Dokazale su to i Danska i Norveška u polufinalu kad su bez problema nametnule svoj ritam protiv Francuske i Njemačke koji su svoju šansu vidjeli u usporavanju tempa.
Doduše, postoji način. Norveška na prvenstvu ima prosjek od 5,4 ukradene lopte na utakmici; Danska 4,4 uz 3,3 blokade; Njemačka 4,8, Francuska 4,1, a Švedska 4,3. Svih pet ekipa koje su završile ispred Hrvatske na prvenstvu imaju natprosječni broj ukradenih lopti, a naših 3,5 ostaje ispod prosjeka iako smo imali fantastičnu obranu.
Danska dominacija i hrvatska elitna obrana
Ti podaci pokazuju da se fokus cijelog rukometa na neki način pomaknuo. Prosječni broj kontakata igrača s loptom se u 60 minuta utakmice povećao s 90, koliko je bilo 1996., na čak 172, koliko je izmjereno 2016. i više nije tolika poanta odvući protivnika na što manji broj golova i spriječiti ga da šutira. Poanta obrane sve više postaje naći način kako iskoristiti to što lopta neusporedivo češće prelazi iz ruke u ruku, te obranu pretvoriti u napad forsirajući tranziciju i lagane golove u kontri.
Rukomet je naprosto sport koji se igra brzo i tome se treba prilagođavati. Prilagodili su se suci sa svojim kriterijem, prilagodili su se kondicijski treneri sa sasvim drugačijim pristupom tjelesnoj pripremi, a prilagodila se i evolucija sa sve bržim i atletičnijim igračima. Svjetsko prvenstvo i finale između Danske i Norveške je još jedan mali dokaz pomoću kojeg postaje jasno u kojem smjeru rukomet ide.
Uostalom, to je pokazala i Hrvatska.
Najveći dobitak cijelog turnira je spoznaja da je obrana 5-1 koju smo igrali zbilja elitna i da može biti vrhunsko oružje. Međutim, nju treba nadograditi i iz nje dodatno izvlačiti priliku za tranziciju, dodatno podizanje ritma i one — samo naizgled — lagane golove. Pokazala je Hrvatska smjer i negativnim stvarima, poput sporog napada u kojem nije bilo ni protoka lopte ni ovih križanja koje su Danci tako lagano demonstrirali u finalu ili fluidnosti u igri kojom je Norveška pokopala Njemačku.
Ono što ostaje kao konstanta u rukometu su vratari i njihova ključna uloga. Može se bez desnog vanjskog, može se bez svega, ali se ne može bez vratarskog impulsa. Dok su udarci danskih igrača prolazili kraj Torbjørna Bergeruda, Niklas Landin je spustio roletu i pomakao svoju momčad malo bliže medalji. Radio je to i Marin Šego, skidajući udarce sa šest metara i s krila, stvarajući razliku. Međutim, za razliku od Danske, tu razliku nismo to pretvarali u golove na drugoj strani.
Zapravo, nitko to nije radio tako dobro kao Danska. Norveška je, barem do finala, igrala vjerojatno najljepši rukomet na prvenstvu te je iz utakmice u utakmicu pokazivala kako se napad može igrati fluidno i strukturirano. Bilo je to remek-djelo Christiana Bergea, ali Danska je pokazala kako pregaziti suparnika. Demonstrirali su Danci najboljim primjerom da je rukomet sport koji se igra brzo, poštedjeli su Hansena i ostatak vanjskih igrača nepotrebnih batina i zbilja su dominirali na ovom turniru.
Prvi naslov svjetskih prvaka uzimaju apsolutno zasluženo, s 10 čistih pobjeda, bez ijednog repa iza sebe i bez trenutka dvojbe tko je najbolja reprezentacija na turniru. I još važnije, s jasnim lekcijama svima kako igrati rukomet budućnosti.
