Portali krenu vrištati o sramoti, ljudi se počnu došaptavati o tome kako je gledanje utakmice bio samo trošak vremena i da loptu naganjaju nemotivirane zvjezdice, izbornik počne bulazniti neke izjave u kojima promaši protiv koga je igrao. Rezultat je važan, ali rezultat je samo posljedica na koju – u kratkom periodu vremena – mogu utjecati različite slučajnosti. Dugoročno, važna je igra koja će donijeti rezultat, to je osnova svega.

Igra koju Hrvatska nema. Dikod uđe, dikod ne uđe, a nadati se da će uvijek ulaziti je smiješno. A ipak je baš to nekako bio plan izbornika Ante Čačića.

Onaj koga je ovaj kiks iznenadio, taj ili nema baš puno nogometnog znanja ili je prespavao ciklus kvalifikacija u kojem je odigrana jedna utakmica koja je imala smisla, i to ona u kojoj je remizirano u Zagrebu protiv Turske. Danas to svi vide, ali Finska je samo nastavak niza brukanja i sramoćenja, igre koja ne postoji, plana igre u kojem je osnova zamoliti Boga da bude milostiv i da podari dovoljno slučajnosti da zabijemo taj gol ili dva.

Nije ovo bila ništa drugačija utakmica od Islanda, koji je bio – kako smo tada pisali – kazna koja je morala stići. Morala je stići jer je pobjeda protiv Ukrajine bila samo rezultat, forma bez sadržaja koja je služila – kako smo tada pisali – za mazanje očiju.

Uzaludna kvaliteta

Shvatite me, ne slažem linkove da tekst izgleda bolje zbog ove plave nijanse, nego jednostavno nemam ništa novo za reći što već nije napisano. Nikad temeljna ideja nije bila blatiti Čačića; uostalom, kad ga je većina medija razapela zbog Marija Mandžukića koji je navodno previše lutao prema krilnim pozicijama i centrirao loptu, ovdje smo branili ideju kojoj je par mjeseci kasnije Massimiliano Allegri na neki način dao potvrdu, koristeći Mandžukića baš kao alternativno krilo.

Ako vjerujete da će se ova vrhuška HNS-a povući ako se ne plasiramo u Rusiju, onda vas molimo da kontaktirate najbližeg zdravstvenog radnika

Lako je sada cipelariti Čačića, samo to odavno nema smisla. Igra pokazuje dovoljno, više od ijedne riječi. Odnosno, nedostatak igre i ideje, na što smo upozoravali kroz analize, kroz opipljive stvari: slike i statistiku. Bez igre nema ni rezultata, a to je shvatio i Ante Čačić i svi mi skupa. Na teži način, jelte.

Ali ne bojte se, doći će neki drugi izbornik kojem ćemo dopuštati iste fraze kako je samo rezultat mjerodavan, zavaravat ćemo sami sebe kako je igra sporedna dok se pobjeđuje, pa ćemo onda krenuti u kolektivno cipelarenje kada rezultat otkaže poslušnost. Tako to ide – Čačić je to shvatio na teži način, a trebao je samo gledati na primjere oko sebe.

I zaista nema smisla da ja još jednom gledam utakmicu, vadim desetak situacija, pa crtam po njima i na kraju izaberem jednu ili dvije. To je gubitak i mog i vašeg vremena. Jednostavno, nemam vam pokazati ništa smisleno. Stihija, improvizacija, nogomet dosadan i predvidljiv do krajnjih granica.

Naša reprezentacija nema fokus. Traži kroz debele naočale sliku koja se muti i kojoj vidi neke obrise, ali daleko je to od jasnih linija.

Luka Modrić i Ivan Rakitić proveli su čitavu utakmicu neposredno ispred obrane. Tako je to kad nema Vedrana Ćorluke koji može distribuirati loptu. Međutim, problem je što Hrvatska nema dalje plan kuda s loptom nakon što je dobije Modrić i nakon što, kad se okrene prema suparničkom golu, ispred sebe nema nijedno rješenje. Malo su se stvari promijenile nakon što je ušao Marko Rog, koji je radi svojih igračkih karakteristika pravi čovjek za igru na ‘desetci’ u ovom rasporedu snaga, ali i to je sve zasnovano na igračkoj kvaliteti.

E, vidite – ta je kvaliteta neupitna, Hrvatska je daleko najbolja momčad skupine. Samo što je ta kvaliteta uzaludna kad Modrić primi loptu, jer nemamo definiranu ideju kako završiti napad. Nije određena zona u kojoj se traži višak, nije određen način na koji se lopta prenosi u završnicu, nije određen model u kojem igrači pružaju potporu u vidu otvaranja prostora za onoga tko dolazi u poziciju egzekucije.

Krvopije iz HNS-a

Fokus igre je dati loptu Modriću, a onda se gleda kroz zamagljene naočale, kroz koje se ne vidi nikakvo koordinirano i smisleno kretanje, nikakav rad bez lopte, nema suradnje među linijama, nema planiranih uzročno-posljedičnih veza. Nema ničega osim statiranja vrlo dobrih igrača koje višestruko lošija Finska u jednom periodu utakmice sabije u kazneni prostor kao da je riječ o prijateljskoj utakmici protiv amatera koji slave obljetnicu kluba, a ne da hvataju zadnji vlak za Rusiju.

I to nije ništa čudno.

Tko je imao oči, to je mogao vidjeti i nakon prve utakmice s Finskom, bilo je to vidljivo i na dvije utakmice s Islandom, pokazala je to Ukrajina, a ni Kosovo u Zagrebu nije bilo toliko inferiorno koliko bi trebalo biti s obzirom na razliku u klasi. Ali dobro, sada je kasno plakati, prošao je čitav kvalifikacijski ciklus i sada tražiti igru pred zadnju utakmicu znači izostanak razumijevanja trenažnog procesa i taktičke periodizacije. Sada ostaje stvarno sjesti i moliti Boga za prigodnu slučajnost, jer boljih opcija naprosto nema.

Nemamo ni mi, jer nada za ozdravljenje hrvatskog nogometa je vrlo tanka. Vidite, ako vjerujete da će se ova vrhuška HNS-a povući ako se ne plasiramo u Rusiju, onda vas molimo da kontaktirate najbližeg zdravstvenog radnika – uputit će vas u odgovarajuću instituciju. Postoji li ijedan dobar razlog zašto bi krvopije iz vrha Saveza otišle? Zbog visokih moralnih standarda i jer su odgovorni s obzirom da su oni postavili Čačića kojem se uz igru raspala i svlačionica? Nemojte me nasmijavati u ovako teškim vremenima kad mi stvarno nije do smijanja.

Osobno, iako to stvarno nije bitno, navijam i navijat ću da se plasiramo na Svjetsko prvenstvo. Navijat ću jer ovo je moja reprezentacija i ne dopuštam da je kojekakvi tipovi ukradu bez da se borim za ono što smatram svojim. Stvar je u tome da ni ovaj poraz ništa ne mijenja; ako dođe glave Čačiću, to znači da se mijenjaju samo sporedni glumci, a glavni ostaju. HNS ima novca, imat će ga i ako se reprezentacija ne kvalificira u Rusiju – a dok je novca, tu će biti i garnitura koja se grčevito drži za fotelje. I to do posljednje lipe.

Navijati protiv reprezentacije zbog vrha saveza nema smisla, jer oni ne mogu izgubiti. Oni neće otići zbog rezultata i kraha sportske politike, njih neće glave doći nikakav neuspjeh i poraz. Ne pomažu ti nikakvi bojkoti, apeli i akcije, oni će otići tek kada potroše i zadnji novčić iz blagajne, a to se neće dogoditi toliko brzo. Sve drugo je iluzija kojom opravdavamo sebe jer smo dopustili okupaciju nogometa sasvim mediokritetskim likovima. Nije problem izbornik Čačić, problem su oni koji su pomislili da je Čačić izbornik.

Plete predsjednik

Na kraju, osim Čačićevih nebuloznih izjava, u oči upada i Stipe Pletikosa, koji je nervozno cupkao bez ijednog pravog pitanja za izbornika.

Zaista, nema smisla cipelariti leš i mrcvariti ga pitanjima na koja, očito je iz prakse, nema odgovor.

Međutim, Pletikosa je izgledao kao netko tko se suzdržava, iako je jasno kako je vrijeme za teška pitanja i traženje objašnjenja. Ostalo je sve na cupkanju, iako je bio u poziciji da ispred zainteresirane hrvatske javnosti dobije nužno potrebna objašnjenja na bolno očite probleme. Kako to objasniti, osim činjenicom da je Pletikosa procijenio da mu nije politički pametno kopati po određenim pitanjima ako želi realizirati svoje ambicije unutar Saveza?

A koliko se mučio suzdržati da ne pita nešto, očito je kako su te ambicije velike i da ih Pletikosa ne želi kompromitirati. Da nije tako, valjda bi u ovakvoj situaciji imao barem nekoliko pitanja kojima bismo obrisali maglu s naočala prije puta u Ukrajinu i eventualnih dodatnih kvalifikacija. Fokus smo već odavno izgubili.